Jump to content
IGNORED

Sudbine


woodooinstalater

Recommended Posts

Karl XIIKralj Svedske, Kung Karl XII av Sverige(1682 – 1718)Mladic koji je sebe doveo na presto sa 16 godina.Sa 18, vodi ratove sa najvecim silama tog vremena, pobedjuje.Savremenik Luja XIV, Petra I....Malo ko je verovao, a tesko je i danas poverovati, da je osamnaestogodisnjak mogao da vodi promisljenu politiku i da smisli strategiju kojom ce je sprovoditi u delo.Umeo je i to, sudeci po rezultatima – vise nego briljantno.Istini za volju, raspolagao je najboljom vojskom svog vremena.Svet ce jos skoro ceo vek da ceka da mladost postane kvalifikacija za uspeh: toliko ce proci pre nego sto jedan drugi mladi covek iz papinih ruku uzme carsku krunu i sam je sebi stavi na glavu budeci tako u milionima mladih ljudi Evrope ubedjenje da se za uspeh na svakom polju ne mora biti plave krvi. Crveno i crno.Prigovarali su mu, prebacivali da je su njegova politika i strategija avanturisticke. Nisu to bile. Bili su to promisljeni potezi jednog genija, cija su se sredstva na kraju pokazala nedovoljnim.Kao takticar je bio stvarno veliki.Neustrasivost mu ne poricu ni prijatelji ni neprijatelji.Sta se, u srcu Ukrajine, motalo po glavama onih nekoliko hiljada Svedjana, hiljadu kilometara daleko od svojih kuca, nikada necemo znati.Svedska je sa Karlom XII dostigla vrhunac svoje moci i prestala da bude velika sila, da vise nikada to ne postane.A Karl XII je, usavsi na jednom kraju Evrope, jer Rusija je tada postajala Evropa, izasao na drugom – dospeo je u Tursku u kojoj je ostao skoro 5 godina ne odustajuci od napora da Sultana navede na novi pokusaj obracuna sa Rusijom.U Svedsku se vratio na konju, jasuci preko Vlaske,Transilvanije, i Madjarske, preko Beca i Nirnberga.Trebalo mu je 14 dana.Dobio je ime i na turskom: Demirbaş Şarl.<object width="480" height="295"><param name="movie" value="

name="wmode" value="transparent"></param><embed src="
type="application/x-shockwave-flash" wmode="transparent" width="480" height="295"></embed></object>
Link to comment
  • Replies 183
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • woodooinstalater

    94

  • le petit nicolas

    29

  • bradilko

    10

  • nautilus

    6

  • 2 weeks later...

Martha Gellhorn(1908 – 1998)Jedan od najvecih ratnih dopisnika 20. veka, kada ratova nije ’falilo: osim WW1, nema tog rata iz kog nije izvestavala – malo je ’falilo da se docepa i ex-Yu.Izvestac u neka vremena kada izvestavati nije znacilo CNNisati, bila je jasna, glasna i precizna: novinarska objektivnost je budalastina.Savremenik izlaska Amerike u svet i njenog odrastanja, od New Deal-a i poznanstva sa Hopkinsom i Eleonorom Ruzvelt, do opskurnih postvijetnamskih invazija kao sto je ona na Grenadu, na primer.Nije nikako na mestu pomenuti je kao, cini mi se, trecu suprugu Ernesta Hemingveja: neka opravdanje bude to sto je ova zena bila jaca od slabica – galamdzije.Nemcima nikada nije mogla, a ni htela, da oprosti, a bogami ni da zaboravi Dahau.Senatora Makartija nije mogla da smisli.Bolesna od raka, vec gotovo slepa, sama je to obavila uzevsi veliku dozu lekova.

Link to comment

Dimitrije Tucović (1881-1914) Vodja i teoretičar socijalističkog pokreta u Srbiji, osnivač Srpske socijaldemokratske partije, pokretač i urednik Radničkih novina i Borbe. Bio je rodom Zlatiborac, iz sela Gostilja. Zavrsio prava, diskutovao sa Lenjinom i Rozom Luksemburg, letelo je perje kada je austrijskim socijalistima, tada najjacim u Evropi, ocitao lekciju o pravim uzrocima KuK aneksije Bosne.Nastojao je da u Srbiji stvori moderne sindikate.O Kosovu, malim balkanskim lesinarima koji zure da otrgnu komade jednog umiruceg carstva, ne propustivsi pri tom i da se pobiju izmedju sebe – rekao je sta je imao.Stao je na stranu Lenjina i njegove struje kada je Prvi svetski rat trebalo oceniti onako kako ga se jedino i moglo oceniti – imperijalistickim ratom za ponovnu podelu sveta. Ali je stao i uz pravo malih, napadnutih da se brane od napadaca.Rezervni oficir srpske vojske, kapetan Dimitrije Tucovic je u leto i jesen 1914. godine bio tamo gde je jedino mogao da bude. Moravska divizija.Poginuo je jednog novembarskog dana 1914. godine."Dimitrija Tucovića sjetio sam se i njegove knjige o Albaniji i njegove tužne smrti, kako je ostao pregažen kao dronjak pod točkom onog istog mehanizma protiv koga se smiono i muževno borio. U njegovoj svijetloj pojavi javlja nam se utjeha da na ni našim horizontima nisu sve zastave beznadno pale i smrt Dimitrija Tucovića, kao i ona modra, tiha, melankolična agonija Svetozara Markovića, događaji su koji stoje kao putokazi na početku našeg puta u civilizaciju."(Miroslav Krleza)http://www.youtube.com/watch?v=uBFzsMidl5Mhttp://www.youtube.com/watch?v=MeP220xx7Bshttp://www.youtube.com/watch?v=5DTbashsKic&feature=related

Link to comment
  • 2 weeks later...

Jurij Aleksejevic Gagarin.Юрий Алексеевич Гагарин, 1934 - 1968 Prvi covek, ljudsko bice, ucilo se u skolama, koji se vinuo u svemir i oznacio izlazak covecanstva iz kolevke kako neko zgodno rece. Dogodilo se to u vremena poznata kao hladni rat, prepuna ideologije i nekog perverznog takmicarskog duha, sa obe strane, u besomucnoj trci zvanoj ko ce prvi da uradi ovo ili ono i svetu dokaze da mu je sistem bolji, uspesniji, da vise obecava ostatku covecanstva.Ipak, jedan covek se u jedno ledeno kazahstansko polupustinjsko jutro popeo na vrh rakete i usao u - svemirski brod. Poleteo i prvi od svih ljudskih bica bacio pogled, ugledao ispod sebe predivnu plavu planetu na kojoj zivi jedna cudna svadjalacka vrsta, sklona da pravi nevidjene gluposti, ali koja se, eto, preko svih generacija i njihovih dostignuca vinula u avanturu zvanu kosmicko putovanje.I - to je istorija.Oni drugi, suparnici, su tada pozurili da ponove, dostignu i uspeli jedino da organizuju takozvani suborbitalni let, covek se zvao Alen Separd, i njegovo ime za je za pamcenje, naravno, ali je, sto se same trke tice, tehnoloski, ono sto je sa njim uradjeno (namerno kazem uradjeno) isto kao kad, otprilike, stavite coveka u topovsku granatu i ispalite ga vertikalno u vis, ocekujuci da se granata vrati na zemlju. Srecom, vratila se.I to je istorija.Medjutim, zadnjih godina, imam utisak, Gagarin polako postaje fusnota. Jeste prvi, jos uvek, ali to se ipak dogadjalo u bivsem svakoj vrsti laganja i propagande naklonjenom Sovjetskom Savezu, toliko toga se nije odmah znalo (na primer to da se Gagarin na rodnu planetu nije vratio zajedno sa svojim brodom, odnosno u njemu, nego da je morao da iskoci padobranom iz njega), itd, itd.... Pa da zato, izmedju ostalog, mozda njegov poduhvat nije bas pravi prvi, jer se nisu vratili i on i brod, i da kao prvi prvi treba da bude priznat onaj koji se vratio sa brodom. Pogadjate iz koje zemlje - suparnice. Jer, zaboga, tamo su u svemir leteli iskusni probni piloti, a ovamo je, navodno, naglasak bio na - padobranskom iskustvu.Islo se cak do argumenata kao sto je 'aha, jeste prvi covek, ali nije prvi slobodan covek u svemiru... Njega, tog slobodnog, cemo mi...'Steta. Steta sto se i takvim naporima takoreci kvari jedno dostignuce covecanstva, podeljenog i tada kao i sada, kao i uvek, ali dostignuce. Steta uspomene na ljude i zene, koji danas na fotografijama izgledaju gotovo smesno obuceni u socrealisticka odela, ali ljude, obicne ljude i velike inzenjere i naucnike ciji se napor, sve ideologije na stranu, pretocio u grmljavinu raketnih motora tog aprilskog jutra 1961. godine. I priguseni, jedva cujni glas Coveka u njoj, glas koji objavljuje da smo, kao vrsta - krenuli. Krenuli u vecitu avanturu covecanstva - u nepoznato. Ovog puta zakoracivsi u najnepoznatije, da tako kazem.Svakojake spekulacije i pa i one kojima je kao aditiv dodato moralisanje o poreklu oziljka na Gagarinovom celu su isle cak dotle da dovedu u pitanje i sam poduhvat, pominjuci, koga bi drugo, i sveprisutni KGB.... Steta sto neko na onoj drugoj strani nije zaradio oziljak onako kako ga je zaradio Gagarin: pokusavajuci da se na letovanju, preko terase izvuce iz sobe medicinske sestre u kojoj se zatekao dok je na vrata iste besno kucala njegova sopstvena bolja polovina. Iskusni padobranac i pilot i prvi covek u svemiru se nije bas najbolje prizemljio skacuci sa, cini mi se, drugog sprata. Ne znam kako bi izgledao kasting da se Holivudu pruzila prilika za pricu o slicnom dogadjaju samo da su akteri bili dobri momci. Ovako, bez obzira na banalnost samog dogadjaja, ostaje jedna od mnogih malo poznatih crtica koje govore o obicnim ljudima, a ne herojima velikog Sovjetskog Saveza, odanim clanovima partije i komsomolcima, itd, itd....Trka se nastavila i etapu zvanu stupiti prvi na neko drugo nebesko telo dobili su oni drugi.Zato - svakom svoje, ako je ikome do toga, a ja volim da verujem da su i Jurij Aleksejevic Gagarin i Nil Armstrong, kao prvi, prvo i pre svega, gledano iz danasnje perspektive, iako su izveli ono sto su izveli u jednom veku prepunom suprotnosti i koflikata - samo ljudska bica, predstavnici ljudske rase cija imena treba pamtiti. Za uvek. Da bi se, da su nesto mogli da se upoznaju, ne sumnjam da bi se odlicno razumeli.Izmedju ostalog i zbog toga, kako rece jedan Armstrongov kolega, sto tek gledajuci Zemlju iz ledene tame Kosmosa i usamljenosti kakvu ni praotac Adam nije mogao da zamisli, shvatite kako je glupo na toj prelepoj plavo zelenoj planeti okom traziti granice ili se izjasnjavati kao Francuz, Nemac, Papuanac…Bas kao sto zelim da verujem da je ono Gagarinovo 'Поехали!' onaj Konradov '...ljudski glas - taj slabi i neukrotivi zvuk koji moze da ponese neizmerne misli, odluke i resenosti, koji ce izgovarati reci pune pouzdanja i poslednjeg dana, kada se nebesa budu srusila, i bude delila pravda...'Jer - on to i jeste. Glas Coveka.http://www.youtube.com/watch?v=az7HIi3zbUg&feature=player_embeddedI trebalo bi da to i ostane, zajedno sa jednim drugim decembarskim jutrom u Severnoj Karolini, bas kao, verovatno, i glasovi dva brata koji su takodje poleteli, ispunjavajuci tako jos jedan od snova covecanstva, snova cije ne samo ostvarenje, nego i sama borba, nastojanje da se snovi ostvare, dokazuje da se snovi ostvaruju i da se za njih vredi boriti, pa ma koraci na tom putu bili dugi preko pedeset godina - od onog decembra 1903. do aprila 1961....

Link to comment

Winston Leonard Spencer-Churchill (1874 – 1965)Potomak plemstva i to onog pravog, potomak graditelja Imperije, majka Amerikanka, povuceno i nesrecno dete, u senci visokodrustvenih obaveza svojih roditelja….Ratni izvestac iz Burskog rata, zarobljenik Bura, begunac iz zarobljenistva, mladi politicar, preletac sto bi se danas reklo, ali i:Prvi lord admiraliteta najvece pomorske sile svog vremena, ministar mornarice, oficir u rovovima Flandrije, ministar za naoruzanje – i sve to za vreme samo jednog, i to prvog rata. Vise nego dovoljno za jedan zivot i jednu uspesnu i paznje vrednu karijeru. Za njega nije bilo: u senci, izmedju dva rata, prepoznaje pretnju nacizma, pretpostavlja je pretnji boljsevizma, poziva, doduse neuspesno, na obuzdavanje Hitlera, ne slusaju ga, drze ga skoro otpisanim za politiku, oblaci se gomilaju i ovaj covek ponovo ulece u vrtlog dogadjaja Drugog svetskog rata, u vreme kad je izgledalo da je covecanstvo u beznadeznoj situaciji: opet Admiralitet, predsednik vlade Velike Britanije, ministar rata. Pripada soju koji je gradio Imperiju, Drejku i ostalim velikim pustolovima koji su postajali admirali, osvajaci i osnivaci kolonija, a dopalo mu je da tu istu Imperiju gasi. Skoro patetican ton kojim govori o svojoj kraljici, samo simbolu, ni bledoj senci prve Elizabete, odaje njegovo vidjenje sebe kao kraljicinog pratioca iz onih davnih vremena uzdizanja Imperije koji je podastro svoj skupoceni ogrtac, stavio ga preko barice preko koje je njeno velicanstvo imalo da prodje….Oni koji se razumeju slazu se da je bio talentovan slikar. Nobelova nagrada za knjizevnost je priznanje njegovim nespornim knjizevnickim kvalitetima. Nema sumnje da je bio najveci govornik dvadesetog veka, spreman da se prepusti govornistvu. Ali – uvek je imao sta da kaze.Malo je ljudi koji su branili zapadnu demokratiju onako kako je on znao da brani i malo je ljudi koji su u njenim vrednostima nalazili motiv da je brane onako kako je on branio.Konferisao je, i to majstorski, sa velikima svog vremena, primao s postovanjem jednog novopecenog balkanskog marsala i nije malo onih koji tvrde da mu se divio zbog toga sto je postao marsal zahvaljujuci sopstvenim sposobnostima, kao sto su mnogi sumnjali da bi se najradije sam zaljuljao ispod kupole padobrana, da zaroni u balkanske turbulencije, politicke i ratne. Drzavnik u onom znacenju koji drzavnike razlikuje od politicara, tvrd i realistican, da realisticniji ne moze biti.http://www.youtube.com/watch?v=BTRL_QraUrA

Link to comment
Medjutim, zadnjih godina, imam utisak, Gagarin polako postaje fusnota. Jeste prvi, jos uvek, ali to se ipak dogadjalo u bivsem svakoj vrsti laganja i propagande naklonjenom Sovjetskom Savezu, toliko toga se nije odmah znalo (na primer to da se Gagarin na rodnu planetu nije vratio zajedno sa svojim brodom, odnosno u njemu, nego da je morao da iskoci padobranom iz njega), itd, itd....
Да, а кад су се они спуштали, нису никад успели да тај брод спусте падобраном на копно, него увек у воду. Нуму дан данас, колико знам. Са авионом им некако и иде, то умеју да спусте. Капсулу не.
Link to comment
Nobelova nagrada za knjizevnost je priznanje njegovim nespornim knjizevnickim kvalitetima.
Ако има једна особа која оличава све најгоре што Енглеска јесте, то је Винстон Черчил.А Нобелову награду за књижевност је добио за дело које је писао тим професора и историчара.
Link to comment
Да, а кад су се они спуштали, нису никад успели да тај брод спусте падобраном на копно, него увек у воду. Нуму дан данас, колико знам. Са авионом им некако и иде, то умеју да спусте. Капсулу не.
Amerikanci su se spustali po okeanima ne Rusi.Ovi prvi tek kad su napravili satl.
Link to comment
Amerikanci su se spustali po okeanima ne Rusi.Ovi prvi tek kad su napravili satl.
Па на Амере сам и мислио. Опет сам успео да се усавршим, сад и са мање успевам да будем нејасан :isuse:.
Link to comment

Margaret Bourke-White(1904 – 1971)Rodjena u Bronksu, poljsko-jevrejski i irski porodicni, danas bi se reklo, background, Erskine Caldwell ce ostati zabelezen kao njen drugi muz.Diplomirala herpetologiju na Cornell-u.I – fotografija.Prvi zapadni fotograf kome je dozvoljen, 1930. godine ulazak u CCCP.Zadesila se u Moskvi i kada je Hitler napao CCCP.I – ikona fotozurnalizma 30-ih – Life. I njeni radovi na naslovnoj.Nosila je breme prve zene ratnog fotoreportera, ali je bila i medju prvima koje su usle u jedan koncentracioni logor i pokazale svetu – jos uvek nespremnom da veruje u mogucnost da postoje takva mesta – sta je i kako je. Mesto se zvalo Buchenwald.Fotografisala je nastajanje Indije, cepanje nove drzave na Indiju i Pakistan, fotografisala i intrevjuisala Gandija samo nekoliko sati pre atentata i njegove smrti.Zena, umetnik, fotograf. Svedok.1935Mladi fasist, 1938.Velikan industrijske fotografije, Otis Steel Co.

Link to comment
Jurij Aleksejevic Gagarin.Юрий Алексеевич Гагарин, 1934 - 1968 Prvi covek, ljudsko bice, ucilo se u skolama, koji se vinuo u svemir i oznacio izlazak covecanstva iz kolevke kako neko zgodno rece. Dogodilo se to u vremena poznata kao hladni rat, prepuna ideologije i nekog perverznog takmicarskog duha, sa obe strane, u besomucnoj trci zvanoj ko ce prvi da uradi ovo ili ono i svetu dokaze da mu je sistem bolji, uspesniji, da vise obecava ostatku covecanstva.Ipak, jedan covek se u jedno ledeno kazahstansko polupustinjsko jutro popeo na vrh rakete i usao u - svemirski brod. Poleteo i prvi od svih ljudskih bica bacio pogled, ugledao ispod sebe predivnu plavu planetu na kojoj zivi jedna cudna svadjalacka vrsta, sklona da pravi nevidjene gluposti, ali koja se, eto, preko svih generacija i njihovih dostignuca vinula u avanturu zvanu kosmicko putovanje.I - to je istorija.Oni drugi, suparnici, su tada pozurili da ponove, dostignu i uspeli jedino da organizuju takozvani suborbitalni let, covek se zvao Alen Separd, i njegovo ime za je za pamcenje, naravno, ali je, sto se same trke tice, tehnoloski, ono sto je sa njim uradjeno (namerno kazem uradjeno) isto kao kad, otprilike, stavite coveka u topovsku granatu i ispalite ga vertikalno u vis, ocekujuci da se granata vrati na zemlju. Srecom, vratila se.I to je istorija.Medjutim, zadnjih godina, imam utisak, Gagarin polako postaje fusnota. Jeste prvi, jos uvek, ali to se ipak dogadjalo u bivsem svakoj vrsti laganja i propagande naklonjenom Sovjetskom Savezu, toliko toga se nije odmah znalo (na primer to da se Gagarin na rodnu planetu nije vratio zajedno sa svojim brodom, odnosno u njemu, nego da je morao da iskoci padobranom iz njega), itd, itd.... Pa da zato, izmedju ostalog, mozda njegov poduhvat nije bas pravi prvi, jer se nisu vratili i on i brod, i da kao prvi prvi treba da bude priznat onaj koji se vratio sa brodom. Pogadjate iz koje zemlje - suparnice. Jer, zaboga, tamo su u svemir leteli iskusni probni piloti, a ovamo je, navodno, naglasak bio na - padobranskom iskustvu.Islo se cak do argumenata kao sto je 'aha, jeste prvi covek, ali nije prvi slobodan covek u svemiru... Njega, tog slobodnog, cemo mi...'Steta. Steta sto se i takvim naporima takoreci kvari jedno dostignuce covecanstva, podeljenog i tada kao i sada, kao i uvek, ali dostignuce. Steta uspomene na ljude i zene, koji danas na fotografijama izgledaju gotovo smesno obuceni u socrealisticka odela, ali ljude, obicne ljude i velike inzenjere i naucnike ciji se napor, sve ideologije na stranu, pretocio u grmljavinu raketnih motora tog aprilskog jutra 1961. godine. I priguseni, jedva cujni glas Coveka u njoj, glas koji objavljuje da smo, kao vrsta - krenuli. Krenuli u vecitu avanturu covecanstva - u nepoznato. Ovog puta zakoracivsi u najnepoznatije, da tako kazem.Svakojake spekulacije i pa i one kojima je kao aditiv dodato moralisanje o poreklu oziljka na Gagarinovom celu su isle cak dotle da dovedu u pitanje i sam poduhvat, pominjuci, koga bi drugo, i sveprisutni KGB.... Steta sto neko na onoj drugoj strani nije zaradio oziljak onako kako ga je zaradio Gagarin: pokusavajuci da se na letovanju, preko terase izvuce iz sobe medicinske sestre u kojoj se zatekao dok je na vrata iste besno kucala njegova sopstvena bolja polovina. Iskusni padobranac i pilot i prvi covek u svemiru se nije bas najbolje prizemljio skacuci sa, cini mi se, drugog sprata. Ne znam kako bi izgledao kasting da se Holivudu pruzila prilika za pricu o slicnom dogadjaju samo da su akteri bili dobri momci. Ovako, bez obzira na banalnost samog dogadjaja, ostaje jedna od mnogih malo poznatih crtica koje govore o obicnim ljudima, a ne herojima velikog Sovjetskog Saveza, odanim clanovima partije i komsomolcima, itd, itd....Trka se nastavila i etapu zvanu stupiti prvi na neko drugo nebesko telo dobili su oni drugi.Zato - svakom svoje, ako je ikome do toga, a ja volim da verujem da su i Jurij Aleksejevic Gagarin i Nil Armstrong, kao prvi, prvo i pre svega, gledano iz danasnje perspektive, iako su izveli ono sto su izveli u jednom veku prepunom suprotnosti i koflikata - samo ljudska bica, predstavnici ljudske rase cija imena treba pamtiti. Za uvek. Da bi se, da su nesto mogli da se upoznaju, ne sumnjam da bi se odlicno razumeli.Izmedju ostalog i zbog toga, kako rece jedan Armstrongov kolega, sto tek gledajuci Zemlju iz ledene tame Kosmosa i usamljenosti kakvu ni praotac Adam nije mogao da zamisli, shvatite kako je glupo na toj prelepoj plavo zelenoj planeti okom traziti granice ili se izjasnjavati kao Francuz, Nemac, Papuanac…Bas kao sto zelim da verujem da je ono Gagarinovo 'Поехали!' onaj Konradov '...ljudski glas - taj slabi i neukrotivi zvuk koji moze da ponese neizmerne misli, odluke i resenosti, koji ce izgovarati reci pune pouzdanja i poslednjeg dana, kada se nebesa budu srusila, i bude delila pravda...'Jer - on to i jeste. Glas Coveka.http://www.youtube.com/watch?v=az7HIi3zbUg&feature=player_embeddedI trebalo bi da to i ostane, zajedno sa jednim drugim decembarskim jutrom u Severnoj Karolini, bas kao, verovatno, i glasovi dva brata koji su takodje poleteli, ispunjavajuci tako jos jedan od snova covecanstva, snova cije ne samo ostvarenje, nego i sama borba, nastojanje da se snovi ostvare, dokazuje da se snovi ostvaruju i da se za njih vredi boriti, pa ma koraci na tom putu bili dugi preko pedeset godina - od onog decembra 1903. do aprila 1961....
http://www.youtube.com/watch?v=kxo0W_oXoK8http://www.youtube.com/watch?v=QlVcLJmxqoE&feature=related
Link to comment

Nazovi park preko puta Onkoloskog instituta, nekoliko ofucanih klupa, jutro, prvo prolecno ove godine, mozete da hodate ne zureci, pola devet mozda, ne vise, na jednoj klupi troje: majka, otac i izmedju njih decak, petnaestak godina, ne vise, bledog lica i pametnih pubertetski zbunjenih ociju koje odaju neprijatnost sto se, eto on, vec veliki, nalazi pod okriljem roditelja.Trenerka, ona sa kojom se u tom delu grada izlazi napolje, i mali razmak koji su mu roditelji ostavili izmedju njih dvoje, stisak u stvari i sve vam je jasno.I zasto su tu, nesto cekaju, preko puta te zgrade pune smrti, u kojoj nema nikakvih masizastavama foliranja i uraura maske za budale, nego se koriste reci kao sto je terminalno ili tako nekako, u celofan umotano novogovorno i kao bajagi humano ime i nije nista drugo nego smrt i samo smrt i nada i samo nada.I zbunjen i izgubljen pogled majke koja gleda negde u stranu i pogled oca koji, opet, gleda negde na drugu stranu, jer ne mogu, ne smeju da se pogledaju, pogled bi znacio poziv na pricu, razgovor kada nema sta da se kaze od ledenog straha i grca u stomaku koji niko ne sme ni da nasluti ni da vidi. Mozda ni oni sami. Ili pre svega oni sami.I oci decaka, zbunjene, pametne, on ustaje, gleda oko sebe, ponovo seda, opet ustaje, sve to u nekoliko minuta koliko ih, prolazeci posmatrate, suncano, toplo jutro, i – sve u pizdu materinu, ko ovog jutra ima prava da bude nezadovoljan zbog teskoca da nadje mesto za parkiranje, ma kakvo parkiranje, ko ima prava da bude nezadovoljan zbog bilo cega pred tim decackim ocima, ocima njegovih koje gledaju u stranu, nepomicnih lica, pred tom klupom – sidrom, vezom sa ovim velikim i divnim svetom, koji buci, hoda, zuri, dise, zivi – kada treba ustati sa te klupe, preci ulicu i uci u veliku ruznu zgradu, sudnicu.Decak ponovo ustaje, iskoracuje korak, gleda okolo, na licu opet zbunjen osmeh u kome nista ne moze da ubije decju radoznalost pred gradskom vrevom. Jos uvek. I vraca se, ponovo seda u mali prostor koji, izmedju sebe, roditelji cuvaju za njega.To malecko parce klupe, gnezdo, izmedju njih je jedino sto sada mogu da mu daju.Groblje u KozinuГробље у јеврејској варошици. Асирија и тајанствени трулеж Истока на волињоким пољима обраслим коровом.Украшено сиво камење са тристогодишњим словима. Грубо утравирани рељеф, изрезан на граниту. Слика рибе и овце изнад мртве човечје главе. Слике рабина са крзненим капама. Рабини су опасани ременом изнад уских кукова. И нспод слепих лица таласаста камена линија увијених брада. Са стране, испод храста који је муња смождила, лежи гробница рабина Азриила, убијеног ол козака Богдана Хмељницког. Четири поколења леже у тој гробници, бедној као скровиште водоноше, и таблице — таблице обрасле зеленилом — певају о њима китњасте молитве бедуина:„Азриил, снн Ананије, уста Јехове.Иља, оин Азриила, мозак који се борио са заборавом.Волф, син Иље, принц, отет од Tope, у деветнаестом пролећу.Јуда, син Волфа, рабин краковски и прашки.О, смрти, о, користољупче, о, незајажљиви лопове, зашто се бар једном ниси сажалио на нас?"Isak Babelj, Crvena konjicaPrevod: Milivoje Jovanovic

Edited by woodooinstalater
Link to comment

Günter F. Wendt (1924 - ) Ovaj Nemac je bio drugi posle Vernera u americkom kosmickom programu.I to sa veoma specificnim zaduzenjem: bavio se profesijom koja nema ime i kojom se, osim njega, bavilo ili bavi mozda jos 10-ak ljudi na planeti Zemlji.Pad Leader.Otprilike, glavni i odgovorni na platformi za lansiranje raketa. Onih velikih, koje nose kosmicke brodove. Onaj koji zadnji baca pogled uzivo na astronaute pre lansiranja.Malo poznata licnost, ali bitno vazna za kosmicke programe u kojima je ucestvovao.A ucestvovao je, vodio tacnije, i Mercury i Gemini program, da bi karijeru krunisao ispracanjem put Meseca svih letelica programa Apolo. Opsednut sugurnoscu, narocito posle tragedije u kojoj su 3 kosmonauta izgorela u kapsuli Apolo 1, nemacki pedantan do te mere da je medju astronautima zaradio nadimak Der Führer of der Launch Pad, izmedju ostalog i zbog teskog nemackog naglaska koga se nikada nije oslobodio.Ne poricu mu smisao za humor, a ovog toliko vaznog a nevidljivog coveka, toliko nevidljivog da je tesko naci njrgovu iole dobru fotografiju, se moglo videti kako se osmehuje drzeci liste provere pored vrata broda. Vrata koja ce on licno zatvoriti i proveriti.U sebe povuceni i introvertni, skrtica obaska, Nil Armstrong, mu je uoci samog poletanja poklonio svoj Omega sat. I – tesko da bilo koje odlikovanje na svetu moze da zameni taj jedan najobicniji casovnik.Studirao je aeronautiku u Berlinu, cak i najzvanicnije biografije izbegavaju da pomenu njegovo clanstvo u posadama nemackih nocnih lovaca tokom WW2, americko drzavljanstvo primio je 1955. godine.Napisao je The Unbroken Chain, knjigu/pricu o svojim godinama u NASA.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...