0
Spoiler
Reporteri "Svedoka" zavirili u podzemne tunele, "YU Hjustona", aerodroma Željava kod Bihaća, podno Gole Plješevice
Minirano 90 milijardi dolara
Piše: Piše: Dragoljub Gajević
Svoj radni vek aerodrom Željava kod Bihaća, najviše najčuvanija vojna tajna bivše SFRJ je završio 16 maja 1992. godine. Bila je subota, tačno u 5 časova i 30 minuta odjeknula prva eksplozija.
Pet minuta pre šest časova začula se serija eksplozija na pistama i svih pet pista je prekrio gust dim. Trinaest minuta pre 8 časova i Bihać se zatresao od snažne eksplozije, planina je gorela, a plamen je dosezao samo nebo. Plamen i eksplozije su uništile jedan od najvećih i najutvrđenijih aerodroma u Evropi.
Aerodrom je uništen sa blizu 60 tona najmoćnijeg eksploziva.
Željava danas izgleda sablasno, oko samog kompleksa ima još uvek zaostalih mina, pa se ne preporučuje obilazak objekta bez posebne pratnje. Uz to, na hrvatskoj strani, ukoliko tamo dođete, čeka vas mnogo neprijatnosti i privođenje u policijsku stanicu u Korenici.
Hrvatska i Bosna su u više navrata pokušavale da se dogovore oko obnove ovog kompleksa, a u jednom trenutku Željava je ponuđena i na prodaju strancima.
Čini se, kažu stručnjaci, da su tuneli Željave ovako kako danas izgledaju pogodni za gajenje pečuraka.
* * * * * * * * * *
Nekadašnja, Titova SFRJ, bila je vojna sila.
Činjenice govore!
Iz ugla dobrog poznavaoca te vojne sile, reč je o vojsci koja se, ipak, nikad i nigde nije iskazala - kao takva.
Stvarna moć Titove vojne sile ostaće, dakle, zauvek velika tajna, bliže rečeno - mrtvo slovo na papiru.
Bez obzira na to što danas Josipa Broza više nema, ostalo je mnogo toga što podseća na njega i njegov, kako su, tada, mnogi govorili, genijalni um.
Naravno, teško je pobrojati sve izgrađeno u okviru sistema odbrane bivše SFRJ, ali ako se pogleda samo deo tih odbrambenih mehanizama, onda će biti jasno da je sistem odbrane bivše SFRJ bio brižno planiran i građen.
Mnogi vojni objekti Titove Jugoslavije su i danas velika tajna, posebno kad je reč o podzemnim objektima.
Takvih, podzemnih gradova u bivšoj SFRJ bilo je oko 40, u njih je Jugoslavija uložila 90 milijardi dolara.
Takozvani podzemni gradovi Titove Jugoslavije građeni su širom bivše SFRJ, ali su ti objekti i dan-danas obavijeni velom tajne. U Hrvatskoj je izgrađeno pet, u Sloveniji tri, u Srbiji sedam, u Crnoj Gori tri u Makedoniji dva.
Reč je o podzemnim skloništima i centrima veze iz kojih bi se, da je SFRJ ratovala, komandovalo odbranom. Reč je o objektima od više hiljada kvadrata, u kojima se moglo smestiti više hiljada ljudi, i zato su komandna mesta JNA i nazvana „gradovima“.
Najpoznatiji „podzemni gradovi“ Titove Jugoslavije izgrađeni su u centralnoj republici bivše SFRJ, u BiH. Verovatno da sva podzemna skloništa vojske SFRJ još uvek nisu otkrivena javnosti, a za ona koja jesu, i koja su su obišli strani i domaći vojni stručnjaci rečeno je da su genijalna.
„To je nepojmljivo, tako nešto ne postoji nigde, to je fantastični vojni podzemni svet opremljen za duži boravak nakon atomskog udara“, izjavio je nemački pukovnik, član komande EUFOR-a, evropskih vojnih snaga u BiH nakon detaljne inspekcije Titovog podzemnog skloništa u Han Pijesku - komandnom skloništu združenih snaga JNA.
Teško da će se u svetu naći zemlja sa 22 miliona stanovnika koliko je u Titovo vreme brojala SFRJ, koja je više izdvajala za potrebe vojske od tadašnje Jugoslavije. Treba napomenuti da je Tito podjednako planirao odbranu SFRJ i od NATO-a i od Varšavskog ugovora.
Jednostavno nije verovao nikome.
Ono što je sigurno, vojska Titove Jugoslavije je bila velika vojna tajna, ali ipak, čini se, u toj hijerahiji vojnih tajni, najveća je bila i ostala podzemni aerodrom Željava kod Bihaća, pod konspirativnim imenom „Objekat 505“ ili objekat KLEK.
Samo je u ovaj kompleks podzemne vazdušne luke Željava, na granici BiH i Hrvatske, uloženo 8,5 milijardi dolara, a s obzirom na to da je aerodrom zbog nedostatka sredstava građen dugo pretpostavlja se da je cena izgradnje bila i veća od 8,5 milijardi dolara. Neki stručnjaci su izračunali da bi sredstvima koja su izdvojena za aerodrom Željava mogla da se izgradi supermoderna autostrada sa četiri trake od Triglava do đevđelije.
Nedavno je jedan bivši političar izjavio da je bivša Jugoslavija bez tolikog odvajanja za vojne potrebe mogla još 70-ih godina imati standard tadašnje Austrije.
Nedavno je ovaj vojni aerodrom bio predmet tvrdnji da je na njemu Tito razvijao svemirski program.
Slovenački dokumentarni film „Hjuston, imamo problem“ („Houston, we have a problem“) autora Boštjana i Žige Virca otkriva da je nekadašnja SFRJ na Željavi u tajnosti razvijala svemirski program koji je kasnije prodala SAD, za 2,5 milijardi dolara, koje su zahvaljujući tome uspele da pošalju čoveka na Mesec.
Ova tvrdnja Slovenaca dovoljno govori o kavom je vojnom objektu reč. Premda je tokom rata u BiH ovaj nesvakidašnji aerodrom miniran i teško oštećen, još uvek ispod i iznad površine zemlje postoje nedirnuti ostaci koji nedvosmisleno ukazuju da je aerodrom Željava bio svetsko vojno čudo izgrađeno za potrebe odbrane SFRJ.
Poput Slovenaca koji govore o svemirskom programu koji je navodno razvijan na ovom aerodromu, mnogo je onih koji o ovom aerodromu i dan-danas pričaju bajke. Ono što je sigurno mit o moći vojske SFRJ će se još dugo prepričavati, aerodrom Željava je očigledno na samom vrhu ove mitomanije.
Nakon svega što se dogodilo na prostoru bivše SFRJ, danas se u centrima moći zapadnih zemalja i SAD može čuti da je rat u BiH izazvan isključivo sa namerom da se otkriju i po mogućnosti zauzmu, a ako se ne osvoje onda unište sva Titova podzemna vojna postrojenja, koja su oduvek bila velika i dobro čuvana tajna, posebno podzemni aerodrom Željava kod Bihaća, najveći aerodrom takve vrste u Evropi. JNA je znala za namere onih koji su izazvali i započeli rat na prostoru bivše SFRJ, onog trenutka kad je započeo rat u BiH JNA je donela odluku, s obzirom na stanje u okruženju, to jest da besni rat u Hrvatskoj, da se Željava napusti i uništi kako ne bi pala u ruke NATO-u?!.
Znali su u JNA da će se uništenjem ovog vojnog aerodroma otvoriti prostor za napad NATO avijacije na Srbe u BiH, a kasnije i na Srbiju, ali drugog izbora nije bilo.
Ali, sve dok je ovaj aerodrom imao operativnu moć, NATO avijacija je bila prizemljena.
Treba reći da je ovaj aerodrom bio najčuvanija vojna tajna bivše SFRJ od početka njegove izgradnje pa sve do njegovog rušenja. I NATO i planeri Varšavskog ugovora su godinama pokušavali da dođu do podataka o njegovoj konfiguraciji.
Odluku da se ovaj aerodrom izgradi vojni vrh SFRJ na čelu sa vrhovnim vojnim komandantom Josipom Brozom Titom je doneo nakon što je italijansko vazduhoplovstvo predalo vojnu bazu Aviano na korištenje NATO-u 1954. godine! Vojno-politički vrh SFRJ je tad doneo odluku o izgradnji vojnog aerodroma Željava koji će biti geo-strateški smešten tako da u svakom trenutku može da se sa njega dejstvuje prema Italiji, odnosno prema NATO-u.
Izgradnja je počela 1956. godine i nakon 12 godina izgradnje počeo je da radi 1968. godine zbog čehoslovačke krize, to jest napada SSSR na Čehoslovačku.
Ideju o izgradnji podzemnog aerodroma vojni vrh je našao u Švedskoj, konkretno na vojnom aerodromu švedske armije kod Geteborga, reč je o više puta manjem objektu nego što je Željava. Aerodrom Željava je lociran u podnožju planine Plješevica, na zaravni Željava (po kojemu je aerodrom i dobio ime) te zaravnima Debeli Lug i Baljevačko polje. Vojno politički vrh SFRJ je u tajnosti i više meseci brižno i strpljivo birao lokaciju za izgradnju ovog aerodroma. Izbor da se aerodrom gradi podno Plješevice je pao zato što su stručnjaci rekli da se ovaj plato kod sela Željave nalazi u radarskoj senci, pa radari s druge strane Jadranskog mora ne mogu videti kada avioni uzleću ne mogu odmah ni pratiti.
S druge strane, radarski položaj Željave, Gola Plješivica je smještena na samom vrhu planine sa koje se mogao nadzirati gotovo sav vazdušni prostor od Trsta preko Rima do Barija na zapad, celu Jugoslaviju i deo Mađarske sve do Budimpešte.
Unutar aerodromskog prostora bio je smešten obaveštajni centar.
Stariji građani SFRJ se verovatno sećaju čuvenog filma koji je snimila JNA o uvozu oružja iz Mađarske za potrebe Hrvatske. Iz obaveštajnog centra na Željavi je sniman ulaz oružja iz Mađarske u Hrvatsku i razgovor Boljkovca i Špegelja.
Aerodrom Željava je, dakle, imao ulogu da brani zapadne vazdušne i kopnene granice Jugoslavije od prodora neprijatelja. Aerodrom je bio izgrađen tako da je tehnika i ljudstvo unutar objekta bilo maksimalno zaštićeno od nuklearnog udara.
Dakle, cela infrastruktura aerodroma je bila ugrađena u planinu Plješevicu, osim poletno-sletnih staza, koje su bile van.
Da li igrom slučaja ili je u pitanju namera, aerodrom Željava je koncipiran tako da se danas nakon raspada SFRJ deo aerodroma nalazi u BiH, a deo u Hrvatskoj. I danas ovaj objekat JNA posećuju mnogi vojni stručnjaci sa zapada i SAD koji izražavaju čuđenje i nevericu da je takav objekat uopšte postojao.
Od početka izgradnje aerodroma pa sve do njegovog rušenja područje aerodroma i bliže okoline su bili pod stalnom mrtvom stražom.
Pucano je bez upozorenja na većem delu Plješevice gdje je bio smešten aerodrom.
Ukupna dužina podzemnih hodnika (galerija i pomoćnih prostorija) iznosila je 3500 metara.
Kompletan objekat je imao 4 ulazno-izlazna tunela, koji su međusobno povezani hodnicima, od kojih su se 3 koristila za izlaz aviona.
Svaki od tih tunela hermetički su zatvarala masivna vrata od čelika i betona. Vrata su bila debljine 1, visine 21 i širine 9m, težine 100 tona i bila su pokretna. Svaki tunel je bio povezan sa 2 poletno-sletne i 3 poletne piste. Objekat je u celini bio zaštićen od svih prizemnih nuklearnih eksplozija jačine 20kT. Zato je ispred ulaza u svaki od 4 tunela napravljena pretkomora tzv.“blenda“ odnosno betonski štitovi koji su se spuštali polukružno sa plafona raspoređeni na svakih desetak metara, radi amortizacije ogromnog pritiska da masivna vrata od čelika i betona ne bi trpela udar veći od tri atmosfere.
Razmak između tunela je projektovan tako da je sprečeno istovremeno uništenje dva tunela, čemu doprinosi i konfiguracija Plješevice.
Prostorije u unutrašnjosti objekta su povezane sa 56 teških pancirnih vrata.
Tri glavne podzemne galerije za smeštaj 120 borbenih aviona su međusobno povezane u obliku slova M sa produženim srednjim krakom za pregled i servis dva aviona i dodatnom galerijom sa strane. Visina hodnika je 8-10 m, a širina 20 m.
Avioni su se unutar objekta razmeštali elektroakumulatorskim tegljačima, a izvan objekta, do i od poletno-sletnih staza i od njih, kretali su se na vlastiti pogon.
Svako mesto za parkiranje aviona je imalo istakač za punjenje aviona mlaznim gorivom. Svaka od 3 pojačane stacionirane eskadrile imala je poseban pripremni prostor. Unutra se nalazio i veliki restoran koji je mogao odjednom da primi 1000 ljudi.
Bilo je predviđeno namensko korištenje objekta sa potpunom autonomijom do 30 dana: električna, vodovodna i kanalizaciona mreža; dve rezervne dizel-električne centrale (1000 kVA i 625 kVA); skladišta ubojnih sredstava i rezervnih delova; skladište dizel i avionskog goriva sa razvodnom instalacijom po galerijama; prostor za dekontaminaciju aviona; 13 klima-komora sa specijalno zaštićenim ventilacijskim izlazima (koji ujedno služe kao rezervni izlazi na površinu zemlje), a postojali su i izlazi za neprečišćeni vazduh; stanica za dopunjavanje avionskih i zemaljskih akumulatora; operativni, prislušni i centar veze; padobranska sekcija; skladište visinske opreme; stanica za ispitivanje raketa; kotlarnica; kuhinjsko-prehrambeni blok; -ambulanta; spavaonice...
Objekt je snabdevan mlaznim gorivom podzemnim cevovodom iz vojnog skladišta na brdu Pokoj kod Bihaća. Sam cevovod bio je dug preko 20 km.
Spoljni magacin borbenih sredstava bio je udaljen oko 5km u selu Vedro Polje. Za skladištenje mlaznog goriva unutar objekta je primenjen tzv. „aqua-sistem“ gde u 5 cilindričnih čeličnih rezervoara, svaki kapaciteta po 100 tona, mlazno gorivo stoji na „vodenom jastuku“ što je od posebnog značaja za sigurnost podzemnog objekta od mogućeg požara i eksplozije.
U okruženju samog aerodroma bilo je mnogo drugih pratećih objekata koje je izgradila JNA: Kasarna, stražare, kućice za pse, radarski položaj jedinice VOJIN (vazdušno osmatranje, javljanje i navođenje). Abdića Brdo, vojno skladište kerozina „Pokoj“ - povezano podzemnim cevovodom koji vodi do aerodroma. Vojno skladište i kasarna borbenog materijala „Grabež“ - u ratu 1992-1995 položaj VRS. vojno skladište „Vedro polje“ u ratu, položaji jedinica HVO. Pozadinska baza i skladište „Račić“, radarski položaj „Gola Plješevica“.
Očigledno da je ovaj aerodrom ličio više na svemirsku stanicu nego na zemaljski aerodrom. Za oficire i pilote Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva bila je stvar prestiža da rade na ovom aerodromu.
Van četiri tunela na platou ispred planine Plješivica nalazilo se pet aerodromskih pista, od kojih su dve bile poletno-sletne, sa dimenzijama za sletanje i najvećih transportnih aviona. Tu su se nalazile i tri stajanke za avione na otvorenom gde je danonoćno spreman dežurni par aviona čija je svrha bila presretanje neprijateljskih letelica u vazdušnom prostoru SFRJ.
Na Željavi je bio stacioniran Lovački 117. avijacijski puk koji je imao 2 eskadrile aviona presretača MIG 21, a delovala je i 352. izviđačka eskadrila koja je elektronski izviđala po Italiji, Albaniji, Austriji i Mađarskoj. Često je preletano i preko državne granice mada nije bilo potrebno pošto su avioni bili opremljeni opremom za koso izviđanje i snimanje ukoso za oko 200 km. U poslednjim danima funkcionisanja, na Željavi su bile stacionirane dve lovačke (124,125) i jedna izviđačka eskadrila (352) koja je u svom sastavu imala i 8 aviona tipa „jastreb“.
Na Željavi je bilo instalirano 7 radara koji su koštali svaki po 12 miliona dolara, a sistem za navođenje je koštao 50 miliona dolara koji je ujedno bio i najskuplji sistem u JNA.
Unutar objekta se nalazio i savremeni centar veze sa komandnim mestom vazduhoplovnog korpusa. Na ovom operatorskom centru su se objedinjavali svi podaci o stanju u vazdušnom prostoru SFR Jugoslavije, što je bilo omogućeno mrežom radara koji su bili postavljeni na Plješevici, u Zadru, na Kozari, Biokovu, u Puli, zatim na Vrhnici, u Sisku, Bjelovaru itd.
Na samom vrhu planine Plješevica - Crni vrh, na nadmorskoj visini od 1648 metara se nalazio radarski položaj Plješevica (RP Plješevica), centar veze. Ovde je bio instaliran britanski osmatrački radar „Markoni“ S-600 koji je sa dometom od 600km nadgledao vazdušni prostor većeg dela Italije, Austrije i Mađarske, a tu je bio i radar za merenje visine S-613.
Aerodrom Željava je imao i svoj pomoćni aerodrom, na teritoriji Hrvatske, kod mesta Udbina. Planina Plješevica je prirodna granica BiH sa Hrvatskom, a Udbina je paralelno sa druge strane planinine u odnosu na Željavu.
Na početku rata u BiH, aerodrom je još uvek bio pod kontrolom JNA.
Manji broj aviona sa Željave je prebačen na teritoriju pod kontrolom bosanskih i hrvatskih Srba, a veći deo u Srbiju i Crnu Goru. Deo „Migova“ sa Željave je završio u Hrvatskoj jer su piloti hrvatske nacionalnosti jednostavno pri letačkim dežurstvima odleteli sa Željave za Zagreb.
Navigacijski uređaji su sa drugom tehnikom demontirani-odneti ili uništeni.
Aerodrom Željava danas je predmet graničnog spora između Hrvatske i BiH.
Treba naglasiti da su većinu stručnjaka i pilota na Željavi činili: Slovenci, Hrvati i Bošnjaci, a da je Srba na Željavi bilo malo. U trenutku kad je doneta odluka da se Željava napusti, JNA je bila primorana da dovodi penzionisane pilote kako bi se svi avioni evakuisali.
Izvor: internet svedok 826
Reporteri "Svedoka" zavirili u podzemne tunele, "YU Hjustona", aerodroma Željava kod Bihaća, podno Gole Plješevice
Minirano 90 milijardi dolara
Piše: Piše: Dragoljub Gajević
Svoj radni vek aerodrom Željava kod Bihaća, najviše najčuvanija vojna tajna bivše SFRJ je završio 16 maja 1992. godine. Bila je subota, tačno u 5 časova i 30 minuta odjeknula prva eksplozija.
Pet minuta pre šest časova začula se serija eksplozija na pistama i svih pet pista je prekrio gust dim. Trinaest minuta pre 8 časova i Bihać se zatresao od snažne eksplozije, planina je gorela, a plamen je dosezao samo nebo. Plamen i eksplozije su uništile jedan od najvećih i najutvrđenijih aerodroma u Evropi.
Aerodrom je uništen sa blizu 60 tona najmoćnijeg eksploziva.
Željava danas izgleda sablasno, oko samog kompleksa ima još uvek zaostalih mina, pa se ne preporučuje obilazak objekta bez posebne pratnje. Uz to, na hrvatskoj strani, ukoliko tamo dođete, čeka vas mnogo neprijatnosti i privođenje u policijsku stanicu u Korenici.
Hrvatska i Bosna su u više navrata pokušavale da se dogovore oko obnove ovog kompleksa, a u jednom trenutku Željava je ponuđena i na prodaju strancima.
Čini se, kažu stručnjaci, da su tuneli Željave ovako kako danas izgledaju pogodni za gajenje pečuraka.
* * * * * * * * * *
Nekadašnja, Titova SFRJ, bila je vojna sila.
Činjenice govore!
Iz ugla dobrog poznavaoca te vojne sile, reč je o vojsci koja se, ipak, nikad i nigde nije iskazala - kao takva.
Stvarna moć Titove vojne sile ostaće, dakle, zauvek velika tajna, bliže rečeno - mrtvo slovo na papiru.
Bez obzira na to što danas Josipa Broza više nema, ostalo je mnogo toga što podseća na njega i njegov, kako su, tada, mnogi govorili, genijalni um.
Naravno, teško je pobrojati sve izgrađeno u okviru sistema odbrane bivše SFRJ, ali ako se pogleda samo deo tih odbrambenih mehanizama, onda će biti jasno da je sistem odbrane bivše SFRJ bio brižno planiran i građen.
Mnogi vojni objekti Titove Jugoslavije su i danas velika tajna, posebno kad je reč o podzemnim objektima.
Takvih, podzemnih gradova u bivšoj SFRJ bilo je oko 40, u njih je Jugoslavija uložila 90 milijardi dolara.
Takozvani podzemni gradovi Titove Jugoslavije građeni su širom bivše SFRJ, ali su ti objekti i dan-danas obavijeni velom tajne. U Hrvatskoj je izgrađeno pet, u Sloveniji tri, u Srbiji sedam, u Crnoj Gori tri u Makedoniji dva.
Reč je o podzemnim skloništima i centrima veze iz kojih bi se, da je SFRJ ratovala, komandovalo odbranom. Reč je o objektima od više hiljada kvadrata, u kojima se moglo smestiti više hiljada ljudi, i zato su komandna mesta JNA i nazvana „gradovima“.
Najpoznatiji „podzemni gradovi“ Titove Jugoslavije izgrađeni su u centralnoj republici bivše SFRJ, u BiH. Verovatno da sva podzemna skloništa vojske SFRJ još uvek nisu otkrivena javnosti, a za ona koja jesu, i koja su su obišli strani i domaći vojni stručnjaci rečeno je da su genijalna.
„To je nepojmljivo, tako nešto ne postoji nigde, to je fantastični vojni podzemni svet opremljen za duži boravak nakon atomskog udara“, izjavio je nemački pukovnik, član komande EUFOR-a, evropskih vojnih snaga u BiH nakon detaljne inspekcije Titovog podzemnog skloništa u Han Pijesku - komandnom skloništu združenih snaga JNA.
Teško da će se u svetu naći zemlja sa 22 miliona stanovnika koliko je u Titovo vreme brojala SFRJ, koja je više izdvajala za potrebe vojske od tadašnje Jugoslavije. Treba napomenuti da je Tito podjednako planirao odbranu SFRJ i od NATO-a i od Varšavskog ugovora.
Jednostavno nije verovao nikome.
Ono što je sigurno, vojska Titove Jugoslavije je bila velika vojna tajna, ali ipak, čini se, u toj hijerahiji vojnih tajni, najveća je bila i ostala podzemni aerodrom Željava kod Bihaća, pod konspirativnim imenom „Objekat 505“ ili objekat KLEK.
Samo je u ovaj kompleks podzemne vazdušne luke Željava, na granici BiH i Hrvatske, uloženo 8,5 milijardi dolara, a s obzirom na to da je aerodrom zbog nedostatka sredstava građen dugo pretpostavlja se da je cena izgradnje bila i veća od 8,5 milijardi dolara. Neki stručnjaci su izračunali da bi sredstvima koja su izdvojena za aerodrom Željava mogla da se izgradi supermoderna autostrada sa četiri trake od Triglava do đevđelije.
Nedavno je jedan bivši političar izjavio da je bivša Jugoslavija bez tolikog odvajanja za vojne potrebe mogla još 70-ih godina imati standard tadašnje Austrije.
Nedavno je ovaj vojni aerodrom bio predmet tvrdnji da je na njemu Tito razvijao svemirski program.
Slovenački dokumentarni film „Hjuston, imamo problem“ („Houston, we have a problem“) autora Boštjana i Žige Virca otkriva da je nekadašnja SFRJ na Željavi u tajnosti razvijala svemirski program koji je kasnije prodala SAD, za 2,5 milijardi dolara, koje su zahvaljujući tome uspele da pošalju čoveka na Mesec.
Ova tvrdnja Slovenaca dovoljno govori o kavom je vojnom objektu reč. Premda je tokom rata u BiH ovaj nesvakidašnji aerodrom miniran i teško oštećen, još uvek ispod i iznad površine zemlje postoje nedirnuti ostaci koji nedvosmisleno ukazuju da je aerodrom Željava bio svetsko vojno čudo izgrađeno za potrebe odbrane SFRJ.
Poput Slovenaca koji govore o svemirskom programu koji je navodno razvijan na ovom aerodromu, mnogo je onih koji o ovom aerodromu i dan-danas pričaju bajke. Ono što je sigurno mit o moći vojske SFRJ će se još dugo prepričavati, aerodrom Željava je očigledno na samom vrhu ove mitomanije.
Nakon svega što se dogodilo na prostoru bivše SFRJ, danas se u centrima moći zapadnih zemalja i SAD može čuti da je rat u BiH izazvan isključivo sa namerom da se otkriju i po mogućnosti zauzmu, a ako se ne osvoje onda unište sva Titova podzemna vojna postrojenja, koja su oduvek bila velika i dobro čuvana tajna, posebno podzemni aerodrom Željava kod Bihaća, najveći aerodrom takve vrste u Evropi. JNA je znala za namere onih koji su izazvali i započeli rat na prostoru bivše SFRJ, onog trenutka kad je započeo rat u BiH JNA je donela odluku, s obzirom na stanje u okruženju, to jest da besni rat u Hrvatskoj, da se Željava napusti i uništi kako ne bi pala u ruke NATO-u?!.
Znali su u JNA da će se uništenjem ovog vojnog aerodroma otvoriti prostor za napad NATO avijacije na Srbe u BiH, a kasnije i na Srbiju, ali drugog izbora nije bilo.
Ali, sve dok je ovaj aerodrom imao operativnu moć, NATO avijacija je bila prizemljena.
Treba reći da je ovaj aerodrom bio najčuvanija vojna tajna bivše SFRJ od početka njegove izgradnje pa sve do njegovog rušenja. I NATO i planeri Varšavskog ugovora su godinama pokušavali da dođu do podataka o njegovoj konfiguraciji.
Odluku da se ovaj aerodrom izgradi vojni vrh SFRJ na čelu sa vrhovnim vojnim komandantom Josipom Brozom Titom je doneo nakon što je italijansko vazduhoplovstvo predalo vojnu bazu Aviano na korištenje NATO-u 1954. godine! Vojno-politički vrh SFRJ je tad doneo odluku o izgradnji vojnog aerodroma Željava koji će biti geo-strateški smešten tako da u svakom trenutku može da se sa njega dejstvuje prema Italiji, odnosno prema NATO-u.
Izgradnja je počela 1956. godine i nakon 12 godina izgradnje počeo je da radi 1968. godine zbog čehoslovačke krize, to jest napada SSSR na Čehoslovačku.
Ideju o izgradnji podzemnog aerodroma vojni vrh je našao u Švedskoj, konkretno na vojnom aerodromu švedske armije kod Geteborga, reč je o više puta manjem objektu nego što je Željava. Aerodrom Željava je lociran u podnožju planine Plješevica, na zaravni Željava (po kojemu je aerodrom i dobio ime) te zaravnima Debeli Lug i Baljevačko polje. Vojno politički vrh SFRJ je u tajnosti i više meseci brižno i strpljivo birao lokaciju za izgradnju ovog aerodroma. Izbor da se aerodrom gradi podno Plješevice je pao zato što su stručnjaci rekli da se ovaj plato kod sela Željave nalazi u radarskoj senci, pa radari s druge strane Jadranskog mora ne mogu videti kada avioni uzleću ne mogu odmah ni pratiti.
S druge strane, radarski položaj Željave, Gola Plješivica je smještena na samom vrhu planine sa koje se mogao nadzirati gotovo sav vazdušni prostor od Trsta preko Rima do Barija na zapad, celu Jugoslaviju i deo Mađarske sve do Budimpešte.
Unutar aerodromskog prostora bio je smešten obaveštajni centar.
Stariji građani SFRJ se verovatno sećaju čuvenog filma koji je snimila JNA o uvozu oružja iz Mađarske za potrebe Hrvatske. Iz obaveštajnog centra na Željavi je sniman ulaz oružja iz Mađarske u Hrvatsku i razgovor Boljkovca i Špegelja.
Aerodrom Željava je, dakle, imao ulogu da brani zapadne vazdušne i kopnene granice Jugoslavije od prodora neprijatelja. Aerodrom je bio izgrađen tako da je tehnika i ljudstvo unutar objekta bilo maksimalno zaštićeno od nuklearnog udara.
Dakle, cela infrastruktura aerodroma je bila ugrađena u planinu Plješevicu, osim poletno-sletnih staza, koje su bile van.
Da li igrom slučaja ili je u pitanju namera, aerodrom Željava je koncipiran tako da se danas nakon raspada SFRJ deo aerodroma nalazi u BiH, a deo u Hrvatskoj. I danas ovaj objekat JNA posećuju mnogi vojni stručnjaci sa zapada i SAD koji izražavaju čuđenje i nevericu da je takav objekat uopšte postojao.
Od početka izgradnje aerodroma pa sve do njegovog rušenja područje aerodroma i bliže okoline su bili pod stalnom mrtvom stražom.
Pucano je bez upozorenja na većem delu Plješevice gdje je bio smešten aerodrom.
Ukupna dužina podzemnih hodnika (galerija i pomoćnih prostorija) iznosila je 3500 metara.
Kompletan objekat je imao 4 ulazno-izlazna tunela, koji su međusobno povezani hodnicima, od kojih su se 3 koristila za izlaz aviona.
Svaki od tih tunela hermetički su zatvarala masivna vrata od čelika i betona. Vrata su bila debljine 1, visine 21 i širine 9m, težine 100 tona i bila su pokretna. Svaki tunel je bio povezan sa 2 poletno-sletne i 3 poletne piste. Objekat je u celini bio zaštićen od svih prizemnih nuklearnih eksplozija jačine 20kT. Zato je ispred ulaza u svaki od 4 tunela napravljena pretkomora tzv.“blenda“ odnosno betonski štitovi koji su se spuštali polukružno sa plafona raspoređeni na svakih desetak metara, radi amortizacije ogromnog pritiska da masivna vrata od čelika i betona ne bi trpela udar veći od tri atmosfere.
Razmak između tunela je projektovan tako da je sprečeno istovremeno uništenje dva tunela, čemu doprinosi i konfiguracija Plješevice.
Prostorije u unutrašnjosti objekta su povezane sa 56 teških pancirnih vrata.
Tri glavne podzemne galerije za smeštaj 120 borbenih aviona su međusobno povezane u obliku slova M sa produženim srednjim krakom za pregled i servis dva aviona i dodatnom galerijom sa strane. Visina hodnika je 8-10 m, a širina 20 m.
Avioni su se unutar objekta razmeštali elektroakumulatorskim tegljačima, a izvan objekta, do i od poletno-sletnih staza i od njih, kretali su se na vlastiti pogon.
Svako mesto za parkiranje aviona je imalo istakač za punjenje aviona mlaznim gorivom. Svaka od 3 pojačane stacionirane eskadrile imala je poseban pripremni prostor. Unutra se nalazio i veliki restoran koji je mogao odjednom da primi 1000 ljudi.
Bilo je predviđeno namensko korištenje objekta sa potpunom autonomijom do 30 dana: električna, vodovodna i kanalizaciona mreža; dve rezervne dizel-električne centrale (1000 kVA i 625 kVA); skladišta ubojnih sredstava i rezervnih delova; skladište dizel i avionskog goriva sa razvodnom instalacijom po galerijama; prostor za dekontaminaciju aviona; 13 klima-komora sa specijalno zaštićenim ventilacijskim izlazima (koji ujedno služe kao rezervni izlazi na površinu zemlje), a postojali su i izlazi za neprečišćeni vazduh; stanica za dopunjavanje avionskih i zemaljskih akumulatora; operativni, prislušni i centar veze; padobranska sekcija; skladište visinske opreme; stanica za ispitivanje raketa; kotlarnica; kuhinjsko-prehrambeni blok; -ambulanta; spavaonice...
Objekt je snabdevan mlaznim gorivom podzemnim cevovodom iz vojnog skladišta na brdu Pokoj kod Bihaća. Sam cevovod bio je dug preko 20 km.
Spoljni magacin borbenih sredstava bio je udaljen oko 5km u selu Vedro Polje. Za skladištenje mlaznog goriva unutar objekta je primenjen tzv. „aqua-sistem“ gde u 5 cilindričnih čeličnih rezervoara, svaki kapaciteta po 100 tona, mlazno gorivo stoji na „vodenom jastuku“ što je od posebnog značaja za sigurnost podzemnog objekta od mogućeg požara i eksplozije.
U okruženju samog aerodroma bilo je mnogo drugih pratećih objekata koje je izgradila JNA: Kasarna, stražare, kućice za pse, radarski položaj jedinice VOJIN (vazdušno osmatranje, javljanje i navođenje). Abdića Brdo, vojno skladište kerozina „Pokoj“ - povezano podzemnim cevovodom koji vodi do aerodroma. Vojno skladište i kasarna borbenog materijala „Grabež“ - u ratu 1992-1995 položaj VRS. vojno skladište „Vedro polje“ u ratu, položaji jedinica HVO. Pozadinska baza i skladište „Račić“, radarski položaj „Gola Plješevica“.
Očigledno da je ovaj aerodrom ličio više na svemirsku stanicu nego na zemaljski aerodrom. Za oficire i pilote Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva bila je stvar prestiža da rade na ovom aerodromu.
Van četiri tunela na platou ispred planine Plješivica nalazilo se pet aerodromskih pista, od kojih su dve bile poletno-sletne, sa dimenzijama za sletanje i najvećih transportnih aviona. Tu su se nalazile i tri stajanke za avione na otvorenom gde je danonoćno spreman dežurni par aviona čija je svrha bila presretanje neprijateljskih letelica u vazdušnom prostoru SFRJ.
Na Željavi je bio stacioniran Lovački 117. avijacijski puk koji je imao 2 eskadrile aviona presretača MIG 21, a delovala je i 352. izviđačka eskadrila koja je elektronski izviđala po Italiji, Albaniji, Austriji i Mađarskoj. Često je preletano i preko državne granice mada nije bilo potrebno pošto su avioni bili opremljeni opremom za koso izviđanje i snimanje ukoso za oko 200 km. U poslednjim danima funkcionisanja, na Željavi su bile stacionirane dve lovačke (124,125) i jedna izviđačka eskadrila (352) koja je u svom sastavu imala i 8 aviona tipa „jastreb“.
Na Željavi je bilo instalirano 7 radara koji su koštali svaki po 12 miliona dolara, a sistem za navođenje je koštao 50 miliona dolara koji je ujedno bio i najskuplji sistem u JNA.
Unutar objekta se nalazio i savremeni centar veze sa komandnim mestom vazduhoplovnog korpusa. Na ovom operatorskom centru su se objedinjavali svi podaci o stanju u vazdušnom prostoru SFR Jugoslavije, što je bilo omogućeno mrežom radara koji su bili postavljeni na Plješevici, u Zadru, na Kozari, Biokovu, u Puli, zatim na Vrhnici, u Sisku, Bjelovaru itd.
Na samom vrhu planine Plješevica - Crni vrh, na nadmorskoj visini od 1648 metara se nalazio radarski položaj Plješevica (RP Plješevica), centar veze. Ovde je bio instaliran britanski osmatrački radar „Markoni“ S-600 koji je sa dometom od 600km nadgledao vazdušni prostor većeg dela Italije, Austrije i Mađarske, a tu je bio i radar za merenje visine S-613.
Aerodrom Željava je imao i svoj pomoćni aerodrom, na teritoriji Hrvatske, kod mesta Udbina. Planina Plješevica je prirodna granica BiH sa Hrvatskom, a Udbina je paralelno sa druge strane planinine u odnosu na Željavu.
Na početku rata u BiH, aerodrom je još uvek bio pod kontrolom JNA.
Manji broj aviona sa Željave je prebačen na teritoriju pod kontrolom bosanskih i hrvatskih Srba, a veći deo u Srbiju i Crnu Goru. Deo „Migova“ sa Željave je završio u Hrvatskoj jer su piloti hrvatske nacionalnosti jednostavno pri letačkim dežurstvima odleteli sa Željave za Zagreb.
Navigacijski uređaji su sa drugom tehnikom demontirani-odneti ili uništeni.
Aerodrom Željava danas je predmet graničnog spora između Hrvatske i BiH.
Treba naglasiti da su većinu stručnjaka i pilota na Željavi činili: Slovenci, Hrvati i Bošnjaci, a da je Srba na Željavi bilo malo. U trenutku kad je doneta odluka da se Željava napusti, JNA je bila primorana da dovodi penzionisane pilote kako bi se svi avioni evakuisali.
Izvor: internet svedok 826
Spoiler
Podzemni objekt Veliki Žep
Podzemni objekt "Veliki Žep" kod Han Pijeska, za koji se sumnja da ga je koristio za jedne heroj, a za druge osumnjičeni za ratne zločine, general Ratko Mladić, EUFOR je krajem decembra "svečano" zapečatio, najavljujući da će slična sudbina zadesiti i ostale slične objekte koje je bivša JNA gradila pola veka, trošeći desetine milijardi dolara.
Iako su se neki podzemni vojni objekti, kao npr. Topčider u Beogradu i Han Pijesak, počeli graditi pre Drugog svetskog rata, njihova intenzivirana gradnja nastavljena je nakon Titovog sukoba s Informbiroom.
SAVREMENI GERILSKI RAT
Vojna i politička doktrina jugoslovenskog komunističkog i vojnog vrha nakon izbacivanja iz Komiterne pretpostavljala je da će Staljin napasti Jugoslaviju. S tim ciljem, na temelju iskustva partizanskog ratovanja, napravljena je doktrina opstenarodnog otpora s bazom u Bosni i dinarskom sklopu planina. Za tu osavremljenu varijantu gerilskog rata počela je gradnja skloništa, sastava veza i zapovednih mesta.
Samo na području BiH tokom gotovo pedeset godina sagrađeno je 17 objekata namenjenih privremenom smeštaju i zaklonu uglavnom stožera raznih jedinica sastava veza, podzemnih instalacija razne namene, skladišta municije, goriva i slično.
Osim u BiH, podzemni objekti građeni su u Hrvatskoj (pet), u Sloveniji (tri), u Srbiji (sedam), u Crnoj Gori (tri) i u Makedoniji (dva).
Četrdesetak podzemnih objekata građenih do devedesetih godina, prema nekim grubim procenama, kostalo je 90 milijardi dolara. Samo je kompleks podzemne vazdusne luke Željava, na granici BiH i Hrvatske, stajao 8,5 milijardi dolara.
Gotovo sva vojna industrija severno od Save preseljena je u BiH. Sagrađeni su potpuno novi gradovi kao Vogošća, Vitez, Novi Travnik, Hrasnica, čiji su stanovnici radili u pogonima tzv. namenske industrije.
LUKSUZ ZA PETSTO ODABRANIH
S gotovo 40% udela u proračunu bivše jugoslovenske federacije odbrana je bila pri vrhu odvajanja za vojne potrebe.
Nedavno je jedan bivši političar-ekonomista izjavio da je bivša Jugoslavija bez tolikog odvajanja za vojne potrebe mogla još 70 godina imati standard tadašnje Austrije.
Naredbe za gradnju podzemnih objekata izdavao je Savezni sekretarijat za narodnu odbranu (SSNO) preko Direkcije za uređenje terena (DUT), koja je u Beogradu imala specijalizovane projektne biroe. Radove su izvodili posebni inženjerski poligoni iz Sarajeva, Zagreba, Splita, Kraljeva, Beograda i Kranja.
Podzemni grad u Han Pijesku prostire se na 3.000 kvadratnih metara, a tunelima je povezan odvojeni niz prostorija. Tu su i luksuzno opremljene kuhinje, spavaonice, kabineti, dvorane za sastanke, telefoni i sredstva veze, posebni agregati za struju, rezervoari za gorivo i ostalo. Sve je to omogućavalo boravak 500 ljudi izolovanih pola godine.
Tuneli izlaze na nekoliko mesta u planinskim kamufliranim stražarskim kućicama i barakama, a jedan izlazi na vrh planine Žep, gdje je i centar sredstava veza.
PREDSEDNIČKI APARTMANI POD ZEMLJOM
Najnoviji i najveći podzemni grad nalazi se ispod planine Igman kod Konjica. Na oko 7.000 kvadraatnih metara u obliku potkovice sa 12 blokova, uključivši i tvornicu municije, nalazi se suvremeni kompleks praktički neuništiv u konfiguraciji terena.
U njemu se nalaze luksuzni predsednički i ministarski apartmani, zapovedno i sedište središta veza za celu bivšu JNA, dva amfiteatra za sastanke i sve ostalo za boravak pestotinak odabranih.
Na svakoj od viših planina u BiH postoji ukopan sustav podzemnih instalacija za veze, a najveći je na vrhu Jahorine, ispod hotela za vojne pilote koji su Amerikanci bombardirali 1995. godine. Nadzemni deo je porušen, ali podzemni nije ozbiljnije oštećen.
Veliki broj objekata povezan je šumskim putovima, mrežom tunela i izlaza. Ovi podzemni gradovi malo su korišteni u poslednjem ratu, ali su kao skladište i "mesta za skrivanje ratnih zločinaca" poslužili sve do danas.
Za razliku od SFOR-a, koji je prilično zazirao od tih tajanstvenih objekata u šumskim zabitima, EUFOR koji je nasledio oprezne Amerikance, uz pritisak i pretnje srpskoj vojsci u BiH, počeo je pregled i pečaćenje podzemnih skloništa. Čini se i bez velikog otpora jer ni vojska nije znala šta bi s tim čudovišnim građevinama koje je trebalo održavati.
Neki od tih objekata, kao npr. Ljepnica kod Vareša, nisu ni završeni zbog rata, ili zauzetosti vojnih inženjera gradnjom skloništa slične namene u Iraku. Naime, Sadam Husein, impresioniran podzemnim skloništima, posebno kod Han Pijeska, Konjica i aerodroma kod Bihaća, naručio je gradnju sličnih u Iraku.
Vojna i civilna građevinska operativa sagradila je za 15 godina pet velikih i veliki broj manjih podzemnih skloništa, bunkera, hangara, rezervoara, skladišta, tunela ispod vladinih zgrada.
Ukupan prihod od tih radova iznosio je u 1989. godini 3,5 milijardi dolara. Neki od tih objekata izdržali su najteže udare američkih projektila tomahawk, ali su na kraju doživjeli sudbinu svojih uzora na Balkanu.
Izvor: erepublik
Podzemni objekt Veliki Žep
Podzemni objekt "Veliki Žep" kod Han Pijeska, za koji se sumnja da ga je koristio za jedne heroj, a za druge osumnjičeni za ratne zločine, general Ratko Mladić, EUFOR je krajem decembra "svečano" zapečatio, najavljujući da će slična sudbina zadesiti i ostale slične objekte koje je bivša JNA gradila pola veka, trošeći desetine milijardi dolara.
Iako su se neki podzemni vojni objekti, kao npr. Topčider u Beogradu i Han Pijesak, počeli graditi pre Drugog svetskog rata, njihova intenzivirana gradnja nastavljena je nakon Titovog sukoba s Informbiroom.
SAVREMENI GERILSKI RAT
Vojna i politička doktrina jugoslovenskog komunističkog i vojnog vrha nakon izbacivanja iz Komiterne pretpostavljala je da će Staljin napasti Jugoslaviju. S tim ciljem, na temelju iskustva partizanskog ratovanja, napravljena je doktrina opstenarodnog otpora s bazom u Bosni i dinarskom sklopu planina. Za tu osavremljenu varijantu gerilskog rata počela je gradnja skloništa, sastava veza i zapovednih mesta.
Samo na području BiH tokom gotovo pedeset godina sagrađeno je 17 objekata namenjenih privremenom smeštaju i zaklonu uglavnom stožera raznih jedinica sastava veza, podzemnih instalacija razne namene, skladišta municije, goriva i slično.
Osim u BiH, podzemni objekti građeni su u Hrvatskoj (pet), u Sloveniji (tri), u Srbiji (sedam), u Crnoj Gori (tri) i u Makedoniji (dva).
Četrdesetak podzemnih objekata građenih do devedesetih godina, prema nekim grubim procenama, kostalo je 90 milijardi dolara. Samo je kompleks podzemne vazdusne luke Željava, na granici BiH i Hrvatske, stajao 8,5 milijardi dolara.
Gotovo sva vojna industrija severno od Save preseljena je u BiH. Sagrađeni su potpuno novi gradovi kao Vogošća, Vitez, Novi Travnik, Hrasnica, čiji su stanovnici radili u pogonima tzv. namenske industrije.
LUKSUZ ZA PETSTO ODABRANIH
S gotovo 40% udela u proračunu bivše jugoslovenske federacije odbrana je bila pri vrhu odvajanja za vojne potrebe.
Nedavno je jedan bivši političar-ekonomista izjavio da je bivša Jugoslavija bez tolikog odvajanja za vojne potrebe mogla još 70 godina imati standard tadašnje Austrije.
Naredbe za gradnju podzemnih objekata izdavao je Savezni sekretarijat za narodnu odbranu (SSNO) preko Direkcije za uređenje terena (DUT), koja je u Beogradu imala specijalizovane projektne biroe. Radove su izvodili posebni inženjerski poligoni iz Sarajeva, Zagreba, Splita, Kraljeva, Beograda i Kranja.
Podzemni grad u Han Pijesku prostire se na 3.000 kvadratnih metara, a tunelima je povezan odvojeni niz prostorija. Tu su i luksuzno opremljene kuhinje, spavaonice, kabineti, dvorane za sastanke, telefoni i sredstva veze, posebni agregati za struju, rezervoari za gorivo i ostalo. Sve je to omogućavalo boravak 500 ljudi izolovanih pola godine.
Tuneli izlaze na nekoliko mesta u planinskim kamufliranim stražarskim kućicama i barakama, a jedan izlazi na vrh planine Žep, gdje je i centar sredstava veza.
PREDSEDNIČKI APARTMANI POD ZEMLJOM
Najnoviji i najveći podzemni grad nalazi se ispod planine Igman kod Konjica. Na oko 7.000 kvadraatnih metara u obliku potkovice sa 12 blokova, uključivši i tvornicu municije, nalazi se suvremeni kompleks praktički neuništiv u konfiguraciji terena.
U njemu se nalaze luksuzni predsednički i ministarski apartmani, zapovedno i sedište središta veza za celu bivšu JNA, dva amfiteatra za sastanke i sve ostalo za boravak pestotinak odabranih.
Na svakoj od viših planina u BiH postoji ukopan sustav podzemnih instalacija za veze, a najveći je na vrhu Jahorine, ispod hotela za vojne pilote koji su Amerikanci bombardirali 1995. godine. Nadzemni deo je porušen, ali podzemni nije ozbiljnije oštećen.
Veliki broj objekata povezan je šumskim putovima, mrežom tunela i izlaza. Ovi podzemni gradovi malo su korišteni u poslednjem ratu, ali su kao skladište i "mesta za skrivanje ratnih zločinaca" poslužili sve do danas.
Za razliku od SFOR-a, koji je prilično zazirao od tih tajanstvenih objekata u šumskim zabitima, EUFOR koji je nasledio oprezne Amerikance, uz pritisak i pretnje srpskoj vojsci u BiH, počeo je pregled i pečaćenje podzemnih skloništa. Čini se i bez velikog otpora jer ni vojska nije znala šta bi s tim čudovišnim građevinama koje je trebalo održavati.
Neki od tih objekata, kao npr. Ljepnica kod Vareša, nisu ni završeni zbog rata, ili zauzetosti vojnih inženjera gradnjom skloništa slične namene u Iraku. Naime, Sadam Husein, impresioniran podzemnim skloništima, posebno kod Han Pijeska, Konjica i aerodroma kod Bihaća, naručio je gradnju sličnih u Iraku.
Vojna i civilna građevinska operativa sagradila je za 15 godina pet velikih i veliki broj manjih podzemnih skloništa, bunkera, hangara, rezervoara, skladišta, tunela ispod vladinih zgrada.
Ukupan prihod od tih radova iznosio je u 1989. godini 3,5 milijardi dolara. Neki od tih objekata izdržali su najteže udare američkih projektila tomahawk, ali su na kraju doživjeli sudbinu svojih uzora na Balkanu.
Izvor: erepublik
Spoiler
Pećine Josipa Broza
Nov 12, 2011
Marko Lopušina | Josip Broz je i u 21. veku najveći brend novih država i kultna ličnost čije podzemne tvrđave pokazuju da je ostao moćniji od raspadnute Jugoslavije i njenih republika
Vis, Kupari, Kumrovec, Konjic, Drvar, Goražde, Han Pijesak, Bugojno, Kumanovo i Beograd su samo neke od lokacija tajnih obejekata Josipa Broza i JNA na prostoru današnjih država tj. republika bivše SFRJ. Ovi objekti su bili Titovi tajni gradovi, tvrđav- uzor po kome su Sadam Husein, car Hajile Salasije i pukovnik Muarem el Gadafij uz pomoć jugoslovenske operative gradili svoja utvrđenja. Kada su Amerikanci upadali u kabinete Sadama Huseina i sada Muamera el Gadafija, morali su prvo da provale u bunkere, koji su pravljeni po Titovim naređenjima i upustvima.
Po naređenju vrhovnog komandanta maršala Tita podzemni objekti JNA građeni su u BiH (šest), Hrvatskoj (pet), u Sloveniji (tri), u Srbiji (sedam), u Crnoj Gori (tri) i u Makedoniji (dva). Izgradnja 26 objekata građenih od pedesetih do devedesetih godina, prema vojnim podacima koštala je 90 milijardi dolara.
Podzemni kompleks u Konjicu je najveći i najskuplji, jer je vredeo 8,5 milijardi dolara. Ova atomska ratna komanda izgrađena je u unutrašnjosti planine Zlatar na površini od 6.500 kvadratnih metara. Imala je tri dela, na površini tri Titove vikendice, u zemlji fabriku municije i atomski bunker, koji je smešten na dubini od 280 metara. Bunker je sagrađen sa namerom da, u slučaju atomskog rata, funkcioniše kao centar vojnih operacija, sklonište za Štab vrhovne komande, maršala Tita i njegovu porodicu. Njegova izgradnja je trajala od 1953. do 1979. godine.
Kada uđete u ovaj podzemni svet, sačinjen od kilometarskih hodnika, steknete utisak impresivnosti, i u isti mah se zapitate kako je čitav prostor, tako dobro očuvan. Sve liči i na muzej stare, prevaziđene tehnike, koja je u svoje vreme bila tehnološki hit. Tu su različiti teleprinteri, faksovi, ventilatori, zajedno sa jogi ležajevima i starim crvenim i narandžastim telefonima. Sačuvane su Titove sobe i kabinet Generalštaba.
Letos je u podzemnom atomskom skloništu JNA sa šifrovanim imenom „D-O“ kod Konjica održana međunarodna izložba slika, bosanska javnost nije bila mnogo iznenađena. U ovom podzemnom zdanju Josip Broz je kao vrhovni komandant imao svojevremeno čak dve galerije. Vlastima u Konjicu je zato bilo sasvim logično da ovde smeste Međunarodni bijenale savremene umetnosti.
Posle svega što se dogodilo sa Jugoslavijom i JNA, sasvim je logično da sve tajne komandne objekte maršala Tita treba pretvoriti u “žive“ muzeje za građane i turiste. Jer ti podzemni gradovi bili su zabranjeni za javnost preko 50 godina. Koliko je interesovanje za mrtvog Broza vidi s epo tome što njegovu rodnu kuću u Kumrovcu i njegov grob u Kući cveća u Beogradu godišnje poseti pola miliona ljudi. Tito je nadživeo i Srbe i Hrvate, i Hrvatsku i Srbiju, i ostao visoko kotirani simbol Jugoslavije. Tu Jugoslaviju su Srbi doživljavali kao zemlju svih Srba, a Hrvati kao put do nezavisne države Hrvatske. U takvom okruženju Jopsi Broz je izgleda imao potrebu da se skriva od Srba i Hrvata, pa je gradio tajne i pozemne gradove i živeo po pećinama.
Tito je u BiH imao tajna komandne bunkere i pećine u Drvaru, Han Pijesku i Bugojnu. Drvarska pećina je 2006. godine obnovljena i otvorena kao turistička atrakcija. Dok podzemni gradovi u Bugojnu i Han Pijesku propadaju. Na području Soče, blizu Goražda nalazi se jedan od najvećih Titovih bunkera. Reč je o 15.000 kvadrata pod zemljom, koji izgrađeni do 1963. sa namerom da u ovom bunkeru bude fabrika oružja sa 800 radnika. Posle raspada Jugoslavije niko se za tu građevinu nije interesovao i ona propada. Ovaj Titov bunker danas predstavlja veliku razvojnu šansu Goražda, jer opština ima plan da tu proizvodi japanske šitaki pečurke i šampinjone.
Mirne uvale i plaže ostrva Vis i danas, kao pre osam decenija, skrivaju pogled na ogromni podzemni bunker maršala Tita. On je ovde 1944. komandovao, a kasnije držao tajne podmornice i krstarice. Čitav Vis je izbušen mrežama podzemnih prolaza i prostorija, čija je namena bila da zaštite Josipa Broza u slučaju napada NATO ili Varšavskog pakta. Vis je bio pripreman kao mesto u kome će se Tito braniti do poslednje kapi krvi. Zato je građanima i turistima bilo zabranjeno da dolaze na ostvro sve do 1992. godine.
Reč je o 37 vojnih objekata, uključujući poznati Titovu pećinu, zatim podzemnu vojnu bolnicu i tunel za zaklon ratnih brodova. Glavni tunel dugačak je 500 metara i izlazi na drugu stranu brda. U njemu su bili komanda, spavaonica za mornare i skladište raketa.
- Većina objekata je zapuštena i godinama ničemu ne služi. Od devedesetih godina Titova špilja i tunel za brodove su otvoreni za posetioce. Najčešći gosti su nam đaci koji razgledaju istorijska mesta na Visu – kažu u Turističkoj organizaciji na Visu.
Ostali tajni Titovi objekti na ovom odtrvu čekaju bolja vremena za oživljavanje, jer opština Vis planira da ove Brozove vojne objekte pretvori u hotelski smještaj i apartmanska naselja.
Jedno od mnogih Titovih mesta za odmor i razonodu bio je i hotel „Kupari“ kod Dubrovnika, koji se prostire na 340.000 kvadratnih metara. Kako je Tito mnogo voleo tunele i skloništa ispod zemlje i u Kuparima je izgradio lagum dug 800 metara. U njemu su bili smeštene kuhinja, vinoteka i soba za sastanke. Titovu podzemnu jazbinu koristi hrvatsko ministarstvo odbrane, za odmor i razonodu.
Od svih podzemnih gradova maršala Tita danas samo Karaš služi kao komandno mesto Vojske Srbije. Javnost je za Karaš u Topčideru čula posle stradanja dvojice gardista Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića. U Karaš su vodili liftovi iz rezidencije predsednika Tita, pravo u tunele s više tajnih izlaza. Proteže se između Drajzerove i Užičke ulice i ima oznaku objekta za specijalne namene. Ovaj lavirint može da primi primi 70 ljudi. Oni u podzemlju mogu da žive preko mesec dana. Stanarima su na raspolaganju spavaće i radne sobe, ambulanta, kuhinja i kupatila.
Podzemni grad Karaš, koji pripada Gardi Vojske Srbije, nalazi se na Topčideru i nedaleko od gardijske kasarne na Dedinju. Ovo sklonište, u kome su boravili i Tito, i Slobodan Milošević, je aktivno i zabranjeno za posete. Namenjeno je zaštiti ličnosti na najvišim državnim i vojnim funkcijama.
Otkriće i oživaljavanje Titovih podzemnih gradova pokazuje da je Josip Broz bio veoma snažna politička ličnost, kako u društvu ljudi iz okruženja, tako i među svetskim moćnicima. Josip Broz je najveći brend Srbije i Hrvatske, iako ga se Srbi i Hrvati ponekad stide. Titov mit i danas živi, a njegov svetski poznat kult ličnosti, kako pokazuju ove podzemne tvrđave, je ostao moćniji od raspadnute Jugoslavije i njenih republika.
Tags: Marko Lopušina
Izvor: serbianna.com
Pećine Josipa Broza
Nov 12, 2011
Marko Lopušina | Josip Broz je i u 21. veku najveći brend novih država i kultna ličnost čije podzemne tvrđave pokazuju da je ostao moćniji od raspadnute Jugoslavije i njenih republika
Vis, Kupari, Kumrovec, Konjic, Drvar, Goražde, Han Pijesak, Bugojno, Kumanovo i Beograd su samo neke od lokacija tajnih obejekata Josipa Broza i JNA na prostoru današnjih država tj. republika bivše SFRJ. Ovi objekti su bili Titovi tajni gradovi, tvrđav- uzor po kome su Sadam Husein, car Hajile Salasije i pukovnik Muarem el Gadafij uz pomoć jugoslovenske operative gradili svoja utvrđenja. Kada su Amerikanci upadali u kabinete Sadama Huseina i sada Muamera el Gadafija, morali su prvo da provale u bunkere, koji su pravljeni po Titovim naređenjima i upustvima.
Po naređenju vrhovnog komandanta maršala Tita podzemni objekti JNA građeni su u BiH (šest), Hrvatskoj (pet), u Sloveniji (tri), u Srbiji (sedam), u Crnoj Gori (tri) i u Makedoniji (dva). Izgradnja 26 objekata građenih od pedesetih do devedesetih godina, prema vojnim podacima koštala je 90 milijardi dolara.
Podzemni kompleks u Konjicu je najveći i najskuplji, jer je vredeo 8,5 milijardi dolara. Ova atomska ratna komanda izgrađena je u unutrašnjosti planine Zlatar na površini od 6.500 kvadratnih metara. Imala je tri dela, na površini tri Titove vikendice, u zemlji fabriku municije i atomski bunker, koji je smešten na dubini od 280 metara. Bunker je sagrađen sa namerom da, u slučaju atomskog rata, funkcioniše kao centar vojnih operacija, sklonište za Štab vrhovne komande, maršala Tita i njegovu porodicu. Njegova izgradnja je trajala od 1953. do 1979. godine.
Kada uđete u ovaj podzemni svet, sačinjen od kilometarskih hodnika, steknete utisak impresivnosti, i u isti mah se zapitate kako je čitav prostor, tako dobro očuvan. Sve liči i na muzej stare, prevaziđene tehnike, koja je u svoje vreme bila tehnološki hit. Tu su različiti teleprinteri, faksovi, ventilatori, zajedno sa jogi ležajevima i starim crvenim i narandžastim telefonima. Sačuvane su Titove sobe i kabinet Generalštaba.
Letos je u podzemnom atomskom skloništu JNA sa šifrovanim imenom „D-O“ kod Konjica održana međunarodna izložba slika, bosanska javnost nije bila mnogo iznenađena. U ovom podzemnom zdanju Josip Broz je kao vrhovni komandant imao svojevremeno čak dve galerije. Vlastima u Konjicu je zato bilo sasvim logično da ovde smeste Međunarodni bijenale savremene umetnosti.
Posle svega što se dogodilo sa Jugoslavijom i JNA, sasvim je logično da sve tajne komandne objekte maršala Tita treba pretvoriti u “žive“ muzeje za građane i turiste. Jer ti podzemni gradovi bili su zabranjeni za javnost preko 50 godina. Koliko je interesovanje za mrtvog Broza vidi s epo tome što njegovu rodnu kuću u Kumrovcu i njegov grob u Kući cveća u Beogradu godišnje poseti pola miliona ljudi. Tito je nadživeo i Srbe i Hrvate, i Hrvatsku i Srbiju, i ostao visoko kotirani simbol Jugoslavije. Tu Jugoslaviju su Srbi doživljavali kao zemlju svih Srba, a Hrvati kao put do nezavisne države Hrvatske. U takvom okruženju Jopsi Broz je izgleda imao potrebu da se skriva od Srba i Hrvata, pa je gradio tajne i pozemne gradove i živeo po pećinama.
Tito je u BiH imao tajna komandne bunkere i pećine u Drvaru, Han Pijesku i Bugojnu. Drvarska pećina je 2006. godine obnovljena i otvorena kao turistička atrakcija. Dok podzemni gradovi u Bugojnu i Han Pijesku propadaju. Na području Soče, blizu Goražda nalazi se jedan od najvećih Titovih bunkera. Reč je o 15.000 kvadrata pod zemljom, koji izgrađeni do 1963. sa namerom da u ovom bunkeru bude fabrika oružja sa 800 radnika. Posle raspada Jugoslavije niko se za tu građevinu nije interesovao i ona propada. Ovaj Titov bunker danas predstavlja veliku razvojnu šansu Goražda, jer opština ima plan da tu proizvodi japanske šitaki pečurke i šampinjone.
Mirne uvale i plaže ostrva Vis i danas, kao pre osam decenija, skrivaju pogled na ogromni podzemni bunker maršala Tita. On je ovde 1944. komandovao, a kasnije držao tajne podmornice i krstarice. Čitav Vis je izbušen mrežama podzemnih prolaza i prostorija, čija je namena bila da zaštite Josipa Broza u slučaju napada NATO ili Varšavskog pakta. Vis je bio pripreman kao mesto u kome će se Tito braniti do poslednje kapi krvi. Zato je građanima i turistima bilo zabranjeno da dolaze na ostvro sve do 1992. godine.
Reč je o 37 vojnih objekata, uključujući poznati Titovu pećinu, zatim podzemnu vojnu bolnicu i tunel za zaklon ratnih brodova. Glavni tunel dugačak je 500 metara i izlazi na drugu stranu brda. U njemu su bili komanda, spavaonica za mornare i skladište raketa.
- Većina objekata je zapuštena i godinama ničemu ne služi. Od devedesetih godina Titova špilja i tunel za brodove su otvoreni za posetioce. Najčešći gosti su nam đaci koji razgledaju istorijska mesta na Visu – kažu u Turističkoj organizaciji na Visu.
Ostali tajni Titovi objekti na ovom odtrvu čekaju bolja vremena za oživljavanje, jer opština Vis planira da ove Brozove vojne objekte pretvori u hotelski smještaj i apartmanska naselja.
Jedno od mnogih Titovih mesta za odmor i razonodu bio je i hotel „Kupari“ kod Dubrovnika, koji se prostire na 340.000 kvadratnih metara. Kako je Tito mnogo voleo tunele i skloništa ispod zemlje i u Kuparima je izgradio lagum dug 800 metara. U njemu su bili smeštene kuhinja, vinoteka i soba za sastanke. Titovu podzemnu jazbinu koristi hrvatsko ministarstvo odbrane, za odmor i razonodu.
Od svih podzemnih gradova maršala Tita danas samo Karaš služi kao komandno mesto Vojske Srbije. Javnost je za Karaš u Topčideru čula posle stradanja dvojice gardista Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića. U Karaš su vodili liftovi iz rezidencije predsednika Tita, pravo u tunele s više tajnih izlaza. Proteže se između Drajzerove i Užičke ulice i ima oznaku objekta za specijalne namene. Ovaj lavirint može da primi primi 70 ljudi. Oni u podzemlju mogu da žive preko mesec dana. Stanarima su na raspolaganju spavaće i radne sobe, ambulanta, kuhinja i kupatila.
Podzemni grad Karaš, koji pripada Gardi Vojske Srbije, nalazi se na Topčideru i nedaleko od gardijske kasarne na Dedinju. Ovo sklonište, u kome su boravili i Tito, i Slobodan Milošević, je aktivno i zabranjeno za posete. Namenjeno je zaštiti ličnosti na najvišim državnim i vojnim funkcijama.
Otkriće i oživaljavanje Titovih podzemnih gradova pokazuje da je Josip Broz bio veoma snažna politička ličnost, kako u društvu ljudi iz okruženja, tako i među svetskim moćnicima. Josip Broz je najveći brend Srbije i Hrvatske, iako ga se Srbi i Hrvati ponekad stide. Titov mit i danas živi, a njegov svetski poznat kult ličnosti, kako pokazuju ove podzemne tvrđave, je ostao moćniji od raspadnute Jugoslavije i njenih republika.
Tags: Marko Lopušina
Izvor: serbianna.com
Spoiler
Tekst preuzet iz AEROMAGAZINA - autor profesor Radmila Tonković
Aerodrom se nalazio na nadmorskoj visini od 330 metara, a ceo plato dužine 15 km i širine 5 km je bio ispresečen vrtačama i zajedno sa planinom Plješevicom podsećao na gigantski nosač aviona, čijim je centrom poput jarbola dominirao radar sa vrha planine.
A kako je počelo...?
Kako je nastao jedan od najvažnijih vojnih objekata Jugoslavije – aerodrom „Željava“ kraj Bihaća.
U potrazi za najmeritornijim i najkompetentnijim odgovorom na ovo pitanje dospela sam najautentičnije ličnosti, do samog glavnog projektanta građevinskog dela i vodećeg projektanta kompleksa podzemnih objekata aerodroma „Željava“ – 85-godišnjaka, diplomiranog inženjera Dragoslava Sobotke; inače svojevremeno jedriličara sa A, B i C ispitom, motornog pilota, sekretara Akademskog aerokluba do II. svetskog rata, organizatora i stručnog konsultanta na vazduhoplovnoj izložbi 1938. godine na starom Sajmištu u Beogradu, sekretara već legendarne Jedriličarske škole na Zlatiboru pre II. svetskog rata (učesnika NOR-a, pukovnika u penziji), čije sam kazivanje u celosti zebeležila:
„Moje zapoznavanje sa specijalnim zaštitnim objektima podzemnog tipa za potrbe Ratnog vazduhoplovstva datira od 1954. Godine, kada sam u sastavu vazduhoplovne vojne delegacije na čelu sa tadašnjem komandantom generalom Z. Ulepićem bio u poseti ratnom vazduhoplovstvu Švedske. Tada smo, između ostalog, pregledali jedan podzemni objekat stariejeg tipa za smeštaj aviona sa potrebnim prostorijama i instalacijama za mirnodopske i ratne potrebe, jedan podzemni rezervoar klasičnog tipa, skladištenje goriva i podzemnu fabriku oružja „Bofors“.
Sem toga, sa njihovim vojnim stručnjacima su vođeni razgovori o raznim elementima zaštite podzemnih objekata od efekata udarnih talasa izazvanih klasičnim i nuklearnim napadnim sredstvima.
Komanda našeg Ratnog vazduhoplovstva je 1955. godine formirala komisiju koja je, razmotrivši taktičko-tehničke uslove, predložila izradu projektnog programa i projektne dokumentacije za jedan objekat od budućeg podzemnog kompleksa na vojnom aerodromu „Željava“ kraj Bihaća.Za glavnog i vodećeg projektanta u Birou za specijalno projektovanje Građevinske uprave JNA sam određen ja – dipl.ing. Dragolav Sabotka.
Podzemni objekat je bio predviđen za smeštaj dve do tri pojačane eskadrile aviona lovačke avija-cije (sa dodatnim prostorom za regla-ment dva aviona) sa potrebnim prosto-rijama za komandu, pilote, vazduho-plovno-tehničku službu, vazduho-plovno-tehnička sredstva, municiju, gorivo, tehničku i pijaću vodu, sanitarije i rezervni izvor
električne energije. Tokom izrade glavnog projekta investitor je zahtevao, da se u okviru prvobitnog objekta izrade još tri, i to: za smeštaj povećanog broja aviona tj. jednog lovačko-avijacijskog puka (lap) sastava 3 - 5 eskadrila i kompletnog osoblja uz povećanje komfora u odnosu na raniji projekat, uređaja i službi potrebnih za obezbeđenje života, rada i borbenih dejstava lap-a u uslovima klasičnog i nuklearnog rata – ujedno bi služili i kao novi izlaz i za aerodromsku kontrolu letenja (povezana liftom i šahtom s unutrašnjošću objekta) sa meteo-stanicom.
Objekat je lociran u podnožju planine Plješevice na istočnoj padini (prema Bihaću), morfološki vrlo povoljnoj sa prirodnim uvalama za ulaze i sa grebenima koji ih razdvajaju. Masiv je sastavljen od kraških krečnjaka sa dosta prlina, pukotina i špilja i većim brojem izvorišta (curkova) različitog intenziteta. Tokom izgradnje objekta angažovani su i speleolozi za snimanje špilja radi njihovog premašćavanja specijalnim konstrukcijama od armiranog betona. Veću poteškoću su predsavljale špilje, koje su zahvatale ceo profil galerije po dužini, širini i visini i do 20 m pri dnu otvora.Tri glavne podzemne galerije za smeštaj 58 aviona su međusobno povezane u obliku slova M sa produženim srednjim krakom za reglament, odnosno za pregled i opravku dva aviona i dodatnom galerijom sa strane svodastog se oblika sa vertikalnim oporcima širine 15,40 m pri dnu i visine u temenu oko 10 m. Njihov slobodan profil je podešen prema dimenzijama aviona koje je dao investitor. Na prodorima galerije visina je povećana za 2 m. Ostale prostorije za razne namere i hodnici, izuzev kupole objekta, širine su 3 - 12 m.
Ukupna dužina podzemnih tunela (galerija i pomoćnih prostorija) je iznosila 3500 metara.
Kompletan objekat ima 4 ulaza-izlaza, od kojih se srednji prvobitnog objekta koristi kao ulaz za avione i ljudstvo (u slučaju napada preko ustave i degazacione komore), a ostala 3 se koriste za izlaz aviona. Svi su oni rulnim stazama povezani sa dve glavne poletno-sletne piste. Avioni su se unutar objekta razmeštali elektroakumulatorskim trgljačima, a izvan objekta do i od PSS su se kretali na sopstveni pogon.
Svako mesto za parkiranje aviona je imalo istakać za punjenje aviona mlaznim gorivom. Predviđeni su svi životni i radni uslovi za namensko korisćenje objekta sa potpunom autonomijom za 30 dana; električna, vodovodna i kanalizaciona mreža; dve rezervne dizel-električne centrale (jedna od 1000 kVA i druga od 625 kVA), skladišta ubojnih sredstava i rezervnih delova, skladište dizel i avionskog goriva sa razvodnom instalacijom po galerijama; prostor za dekontaminaciju aviona; 13 klima-komora sa specijalno zaštićenim ventilacionim šahtovima (koji ujedno služe i kao rezervni izlaz na površinu terena), a postojali su i šahtovi za odpadni vazduh i za izduvne gasove agregata, kao i za instalaciju pogonskog goriva; protivpožarni sistem; stanica za dopunavanje avionskih i zemaljskih akumulatora; kuhinjsko-trpezarijski blok; ambulanta; spavaonice...
Prostorije u unutrašnosti objekta su bile sa 56 teških pancirskih vrata. Za signalizaciju, a u cilju praćenja i regulišanja kretanja i prilazima objektu, kao i u samom objektu, i za druge potrebe, objekat je bio opremljen odgovarajućim signalnim uređajima i ozvićen zvućnicima povezanim u 10 zvućnih krugova.
Ovde je prvi puta kod nas, a zu predhodno provedena ispitivanja u institutu „Jaroslav Ćerni“, primenjen tzv. „aqua-sistem“ za skladištenje mlaznog goriva na vodenom jastuku u 5 cilindričnih čeličnih rezervoara (svaki kapaciteta po 100 tona goriva), što je od posebnog značaja za bezbednost objekta od mogućeg požara i eksplozije. Otvor za osmatranje na prostoriji za kontrolu letenja je zaštićena posebnim čeličnim kupolom za zaštitu od direktnih pogodaka mitrljeskih zrna i bliskih pogodaka raketi i bombi.
Objekat u celini je zaštićen od svih kalibara konvencionalnih napadnih sredstava i od prizemne nuklearne eksplozije jačine 20 kT. Razmak između ulaza-izlaza je projektovan tako, da je sprečeno istovremeno uništenje dva ulaza-izlaza, čemu doprinosi konfiguracija padine. Za smanjenje natpritiska udarnog talasa u ulaznim-izlaznim delovima podzemnog objekta predviđene su specijalne armirano-betonske dijafragme sve do teških armirano-betonskih vrata na početku glavnih galerija, a same dijafragme su dimenzionisane prema avionima. Teška armirano-betonska vrata su smeštena u zasednim nišama sa strane galerija, u njih su ugrađeni protivudarni ventili, a sama vrata se zatvaraju na ručni i električni pogon. Temperatura i vlažnost su idealne, dok je u galerijama za avione i u nekim skladištima temperatura snižena do 18 °C iz praktičnih i ekonomskih razloga.
Po svojim konstrukcijskim osobinama i uređajima kojim je bio opremljen podzemni objekat je obezbeđivao:
x potpuna autonomnost jedinica koja u njemu bazira,
x sigurnost i neprekidnost komandovanja borbenim dejstvima lovačke i izviđačke avijacije,
x neometano vazduhoplovno-tehničko održavanje lap-a i pri uslovima intenzivnog dejstva neprijateljske avijacije,
x normalne uslove za bezbedan život letačkog i tehničkog sastava, kao i drugog ljudstva u neposrednoj blizini razmeštajne prostorije svojih jedinica.
Navedene osovine objekta su obezbeđivale vrlo visok itenzitet pripremanja jedinica za borbena dejstva i maksimalno moguće naprezanje lovačke avijacije.
Konfiguracija planine Plješavice, a naročito njenog vrha, pružila je dobru mogičnost za protivvazdušnu zaštitu podzemnog objekta, kao i čitavog aerodroma. Treba naglasiti, da je kod izgradnje ovih objekata, prvi put primenjen i novi sistem podgrađe ankerima i špricanim betonom sa i bez čelične mreže, a po potrebi i sa čeličnim remenatama, koji se kasnije koriste bilo kao nosiva obloga, bilo kao njen satavni deo, a sve o zavisnosti vrste i kvaliteta stenske mase. Takođe je prvi put primenjen sistem zahvatanja i sprovođenja curkova vode i vlažnih mesta kanalom ispod podne površine. A od svih uređaja ugrađenih u podzemnom objektu impozantnih 95% je bilo proizvedeno u domaćnim fabrikama tadašnje SFRJ.
Aerodrom je građen do 1968. Godine, kada je svečano otvoren i pušten u rad. Samo je nedostatak finansijskih sredstava odugovlačio vremenski rok završetka radova na ovom grandioznom projektu. Nakon 24 godine postojanja i rada ovaj div od aerodroma je dignut u vazduh sa 56 tona exploziva u maksimalno kratkom roku od samo nekoliko minuta.“
(56 tona eksploziva !!!-ne bih se složio sa ovim podatkom, jer se radi o ogromnoj količini koja bi aerodrom sravnila sa zemljom. Po fotografijama se vidi da on nije uništen potpuno - eksploziv je zarušio samo ulaze kao i delove poletno-sletnih staza, a ostalo je učinilo vreme, pa se stoga stiče utisak da je on totalno uništen - prim. RJ.)
Interesantno je napomenuti, da je, osim ovog najvećeg vazduhoplovnog objekta, naš sagovornik projektant i nekoliko manjih objekata za slićne namene na prostoru bivše Jugoslavije.
Jedan od njih je izgrađen na magistrali pored mora u krečnjačkom masivu sa dva ulaza – izlaza i sa pistom na proširenom delu magistrale. ....(ovde se verovatno radi o aerodromu Divulje nadomak Splita - prim. RJ.)
Ovakav način gradnje se praktikuje u Švedskoj, koja obiluje granitnim brežuljama i brdima u blizini njihovih aerodroma ili pored auto-puteva.
Drugi podzemni objekat na teritoriji bivše Jugoslavije je rađen kao komandno mesto i pored prilaznog hodnika imao je operativnu salu s ekranom za prikaz situacije na terenu (teritoriji), sve potrebne elektronske uređaje na elastičnom podu, meteorološku stanicu, rezervnu dizel-elektrocentralu sa šahtom do površine terena, klima-komore i sve potrebne instalacije i uređaje. .....( gotovo je sigurno da je ovo objekat Veliki Žep nadomak Han pjeska - prim.RJ.)
Primoravši svoj mozak da primi mnoštvo čudnih i stručnih, ali istovremeno i interesantnih i nesvakidašnjih informacija, nisam mogla da se ne zapitam, da li je čovek kao najsavršenije biće prisutan na planeti Zemlji da je izgrađuje ili da je ruši? Svakako jedinstven projekat ovakve vrste u Evropi, a možda i šire, aerodrom „Željava“ je imao nesaglediv značaj za naše RV i PVO i zemlju u celini u odbrambenoj, bezbednosnoj i političkoj konotaciji naše vojske i države u svetu. I svaki potencijalni neprijatelj je i prema njemu i prema SFRJ respektujući i zazirući stav. Važno je napomenuti, da su isti razlozi bili imperativni i za njegovu gradnju i za njegovo rušenje, te stoga biva lakše sagledati i prihvatiti ovaj objektivno težak gubitak impozantne i važne građevine. Neosporno su čovekove tvorevine dokaz njegove nadmoći i kreacija i često nadziva svog graditelja i tvorca. Gospodin Sobotka je nadživeo neke svoje građevine i teško mu je što više ne postoje, jer je sa njima nepovratno otišao i deo njegovog života, stvaranja i gradnje kao glavne vokacije ovog vrsnog projektanta i inženjera. Kaže, da je za sve kriv prokleti rat i da je on sve ovo uništio i oteo od ljudi koji su to predano stvarali i gradili, jer su sile i rat u stanju da za časak unište decenijska ljudska naprezanja i stvaraštvo. Rat svaki smisao u trenu pretvara u besmisao, jer je i sam besmisao. A posle njega i dalje treba živeti.
Ali kako?
Tekst preuzet iz AEROMAGAZINA - autor profesor Radmila Tonković
Aerodrom se nalazio na nadmorskoj visini od 330 metara, a ceo plato dužine 15 km i širine 5 km je bio ispresečen vrtačama i zajedno sa planinom Plješevicom podsećao na gigantski nosač aviona, čijim je centrom poput jarbola dominirao radar sa vrha planine.
A kako je počelo...?
Kako je nastao jedan od najvažnijih vojnih objekata Jugoslavije – aerodrom „Željava“ kraj Bihaća.
U potrazi za najmeritornijim i najkompetentnijim odgovorom na ovo pitanje dospela sam najautentičnije ličnosti, do samog glavnog projektanta građevinskog dela i vodećeg projektanta kompleksa podzemnih objekata aerodroma „Željava“ – 85-godišnjaka, diplomiranog inženjera Dragoslava Sobotke; inače svojevremeno jedriličara sa A, B i C ispitom, motornog pilota, sekretara Akademskog aerokluba do II. svetskog rata, organizatora i stručnog konsultanta na vazduhoplovnoj izložbi 1938. godine na starom Sajmištu u Beogradu, sekretara već legendarne Jedriličarske škole na Zlatiboru pre II. svetskog rata (učesnika NOR-a, pukovnika u penziji), čije sam kazivanje u celosti zebeležila:
„Moje zapoznavanje sa specijalnim zaštitnim objektima podzemnog tipa za potrbe Ratnog vazduhoplovstva datira od 1954. Godine, kada sam u sastavu vazduhoplovne vojne delegacije na čelu sa tadašnjem komandantom generalom Z. Ulepićem bio u poseti ratnom vazduhoplovstvu Švedske. Tada smo, između ostalog, pregledali jedan podzemni objekat stariejeg tipa za smeštaj aviona sa potrebnim prostorijama i instalacijama za mirnodopske i ratne potrebe, jedan podzemni rezervoar klasičnog tipa, skladištenje goriva i podzemnu fabriku oružja „Bofors“.
Sem toga, sa njihovim vojnim stručnjacima su vođeni razgovori o raznim elementima zaštite podzemnih objekata od efekata udarnih talasa izazvanih klasičnim i nuklearnim napadnim sredstvima.
Komanda našeg Ratnog vazduhoplovstva je 1955. godine formirala komisiju koja je, razmotrivši taktičko-tehničke uslove, predložila izradu projektnog programa i projektne dokumentacije za jedan objekat od budućeg podzemnog kompleksa na vojnom aerodromu „Željava“ kraj Bihaća.Za glavnog i vodećeg projektanta u Birou za specijalno projektovanje Građevinske uprave JNA sam određen ja – dipl.ing. Dragolav Sabotka.
Podzemni objekat je bio predviđen za smeštaj dve do tri pojačane eskadrile aviona lovačke avija-cije (sa dodatnim prostorom za regla-ment dva aviona) sa potrebnim prosto-rijama za komandu, pilote, vazduho-plovno-tehničku službu, vazduho-plovno-tehnička sredstva, municiju, gorivo, tehničku i pijaću vodu, sanitarije i rezervni izvor
električne energije. Tokom izrade glavnog projekta investitor je zahtevao, da se u okviru prvobitnog objekta izrade još tri, i to: za smeštaj povećanog broja aviona tj. jednog lovačko-avijacijskog puka (lap) sastava 3 - 5 eskadrila i kompletnog osoblja uz povećanje komfora u odnosu na raniji projekat, uređaja i službi potrebnih za obezbeđenje života, rada i borbenih dejstava lap-a u uslovima klasičnog i nuklearnog rata – ujedno bi služili i kao novi izlaz i za aerodromsku kontrolu letenja (povezana liftom i šahtom s unutrašnjošću objekta) sa meteo-stanicom.
Objekat je lociran u podnožju planine Plješevice na istočnoj padini (prema Bihaću), morfološki vrlo povoljnoj sa prirodnim uvalama za ulaze i sa grebenima koji ih razdvajaju. Masiv je sastavljen od kraških krečnjaka sa dosta prlina, pukotina i špilja i većim brojem izvorišta (curkova) različitog intenziteta. Tokom izgradnje objekta angažovani su i speleolozi za snimanje špilja radi njihovog premašćavanja specijalnim konstrukcijama od armiranog betona. Veću poteškoću su predsavljale špilje, koje su zahvatale ceo profil galerije po dužini, širini i visini i do 20 m pri dnu otvora.Tri glavne podzemne galerije za smeštaj 58 aviona su međusobno povezane u obliku slova M sa produženim srednjim krakom za reglament, odnosno za pregled i opravku dva aviona i dodatnom galerijom sa strane svodastog se oblika sa vertikalnim oporcima širine 15,40 m pri dnu i visine u temenu oko 10 m. Njihov slobodan profil je podešen prema dimenzijama aviona koje je dao investitor. Na prodorima galerije visina je povećana za 2 m. Ostale prostorije za razne namere i hodnici, izuzev kupole objekta, širine su 3 - 12 m.
Ukupna dužina podzemnih tunela (galerija i pomoćnih prostorija) je iznosila 3500 metara.
Kompletan objekat ima 4 ulaza-izlaza, od kojih se srednji prvobitnog objekta koristi kao ulaz za avione i ljudstvo (u slučaju napada preko ustave i degazacione komore), a ostala 3 se koriste za izlaz aviona. Svi su oni rulnim stazama povezani sa dve glavne poletno-sletne piste. Avioni su se unutar objekta razmeštali elektroakumulatorskim trgljačima, a izvan objekta do i od PSS su se kretali na sopstveni pogon.
Svako mesto za parkiranje aviona je imalo istakać za punjenje aviona mlaznim gorivom. Predviđeni su svi životni i radni uslovi za namensko korisćenje objekta sa potpunom autonomijom za 30 dana; električna, vodovodna i kanalizaciona mreža; dve rezervne dizel-električne centrale (jedna od 1000 kVA i druga od 625 kVA), skladišta ubojnih sredstava i rezervnih delova, skladište dizel i avionskog goriva sa razvodnom instalacijom po galerijama; prostor za dekontaminaciju aviona; 13 klima-komora sa specijalno zaštićenim ventilacionim šahtovima (koji ujedno služe i kao rezervni izlaz na površinu terena), a postojali su i šahtovi za odpadni vazduh i za izduvne gasove agregata, kao i za instalaciju pogonskog goriva; protivpožarni sistem; stanica za dopunavanje avionskih i zemaljskih akumulatora; kuhinjsko-trpezarijski blok; ambulanta; spavaonice...
Prostorije u unutrašnosti objekta su bile sa 56 teških pancirskih vrata. Za signalizaciju, a u cilju praćenja i regulišanja kretanja i prilazima objektu, kao i u samom objektu, i za druge potrebe, objekat je bio opremljen odgovarajućim signalnim uređajima i ozvićen zvućnicima povezanim u 10 zvućnih krugova.
Ovde je prvi puta kod nas, a zu predhodno provedena ispitivanja u institutu „Jaroslav Ćerni“, primenjen tzv. „aqua-sistem“ za skladištenje mlaznog goriva na vodenom jastuku u 5 cilindričnih čeličnih rezervoara (svaki kapaciteta po 100 tona goriva), što je od posebnog značaja za bezbednost objekta od mogućeg požara i eksplozije. Otvor za osmatranje na prostoriji za kontrolu letenja je zaštićena posebnim čeličnim kupolom za zaštitu od direktnih pogodaka mitrljeskih zrna i bliskih pogodaka raketi i bombi.
Objekat u celini je zaštićen od svih kalibara konvencionalnih napadnih sredstava i od prizemne nuklearne eksplozije jačine 20 kT. Razmak između ulaza-izlaza je projektovan tako, da je sprečeno istovremeno uništenje dva ulaza-izlaza, čemu doprinosi konfiguracija padine. Za smanjenje natpritiska udarnog talasa u ulaznim-izlaznim delovima podzemnog objekta predviđene su specijalne armirano-betonske dijafragme sve do teških armirano-betonskih vrata na početku glavnih galerija, a same dijafragme su dimenzionisane prema avionima. Teška armirano-betonska vrata su smeštena u zasednim nišama sa strane galerija, u njih su ugrađeni protivudarni ventili, a sama vrata se zatvaraju na ručni i električni pogon. Temperatura i vlažnost su idealne, dok je u galerijama za avione i u nekim skladištima temperatura snižena do 18 °C iz praktičnih i ekonomskih razloga.
Po svojim konstrukcijskim osobinama i uređajima kojim je bio opremljen podzemni objekat je obezbeđivao:
x potpuna autonomnost jedinica koja u njemu bazira,
x sigurnost i neprekidnost komandovanja borbenim dejstvima lovačke i izviđačke avijacije,
x neometano vazduhoplovno-tehničko održavanje lap-a i pri uslovima intenzivnog dejstva neprijateljske avijacije,
x normalne uslove za bezbedan život letačkog i tehničkog sastava, kao i drugog ljudstva u neposrednoj blizini razmeštajne prostorije svojih jedinica.
Navedene osovine objekta su obezbeđivale vrlo visok itenzitet pripremanja jedinica za borbena dejstva i maksimalno moguće naprezanje lovačke avijacije.
Konfiguracija planine Plješavice, a naročito njenog vrha, pružila je dobru mogičnost za protivvazdušnu zaštitu podzemnog objekta, kao i čitavog aerodroma. Treba naglasiti, da je kod izgradnje ovih objekata, prvi put primenjen i novi sistem podgrađe ankerima i špricanim betonom sa i bez čelične mreže, a po potrebi i sa čeličnim remenatama, koji se kasnije koriste bilo kao nosiva obloga, bilo kao njen satavni deo, a sve o zavisnosti vrste i kvaliteta stenske mase. Takođe je prvi put primenjen sistem zahvatanja i sprovođenja curkova vode i vlažnih mesta kanalom ispod podne površine. A od svih uređaja ugrađenih u podzemnom objektu impozantnih 95% je bilo proizvedeno u domaćnim fabrikama tadašnje SFRJ.
Aerodrom je građen do 1968. Godine, kada je svečano otvoren i pušten u rad. Samo je nedostatak finansijskih sredstava odugovlačio vremenski rok završetka radova na ovom grandioznom projektu. Nakon 24 godine postojanja i rada ovaj div od aerodroma je dignut u vazduh sa 56 tona exploziva u maksimalno kratkom roku od samo nekoliko minuta.“
(56 tona eksploziva !!!-ne bih se složio sa ovim podatkom, jer se radi o ogromnoj količini koja bi aerodrom sravnila sa zemljom. Po fotografijama se vidi da on nije uništen potpuno - eksploziv je zarušio samo ulaze kao i delove poletno-sletnih staza, a ostalo je učinilo vreme, pa se stoga stiče utisak da je on totalno uništen - prim. RJ.)
Interesantno je napomenuti, da je, osim ovog najvećeg vazduhoplovnog objekta, naš sagovornik projektant i nekoliko manjih objekata za slićne namene na prostoru bivše Jugoslavije.
Jedan od njih je izgrađen na magistrali pored mora u krečnjačkom masivu sa dva ulaza – izlaza i sa pistom na proširenom delu magistrale. ....(ovde se verovatno radi o aerodromu Divulje nadomak Splita - prim. RJ.)
Ovakav način gradnje se praktikuje u Švedskoj, koja obiluje granitnim brežuljama i brdima u blizini njihovih aerodroma ili pored auto-puteva.
Drugi podzemni objekat na teritoriji bivše Jugoslavije je rađen kao komandno mesto i pored prilaznog hodnika imao je operativnu salu s ekranom za prikaz situacije na terenu (teritoriji), sve potrebne elektronske uređaje na elastičnom podu, meteorološku stanicu, rezervnu dizel-elektrocentralu sa šahtom do površine terena, klima-komore i sve potrebne instalacije i uređaje. .....( gotovo je sigurno da je ovo objekat Veliki Žep nadomak Han pjeska - prim.RJ.)
Primoravši svoj mozak da primi mnoštvo čudnih i stručnih, ali istovremeno i interesantnih i nesvakidašnjih informacija, nisam mogla da se ne zapitam, da li je čovek kao najsavršenije biće prisutan na planeti Zemlji da je izgrađuje ili da je ruši? Svakako jedinstven projekat ovakve vrste u Evropi, a možda i šire, aerodrom „Željava“ je imao nesaglediv značaj za naše RV i PVO i zemlju u celini u odbrambenoj, bezbednosnoj i političkoj konotaciji naše vojske i države u svetu. I svaki potencijalni neprijatelj je i prema njemu i prema SFRJ respektujući i zazirući stav. Važno je napomenuti, da su isti razlozi bili imperativni i za njegovu gradnju i za njegovo rušenje, te stoga biva lakše sagledati i prihvatiti ovaj objektivno težak gubitak impozantne i važne građevine. Neosporno su čovekove tvorevine dokaz njegove nadmoći i kreacija i često nadziva svog graditelja i tvorca. Gospodin Sobotka je nadživeo neke svoje građevine i teško mu je što više ne postoje, jer je sa njima nepovratno otišao i deo njegovog života, stvaranja i gradnje kao glavne vokacije ovog vrsnog projektanta i inženjera. Kaže, da je za sve kriv prokleti rat i da je on sve ovo uništio i oteo od ljudi koji su to predano stvarali i gradili, jer su sile i rat u stanju da za časak unište decenijska ljudska naprezanja i stvaraštvo. Rat svaki smisao u trenu pretvara u besmisao, jer je i sam besmisao. A posle njega i dalje treba živeti.
Ali kako?
Spoiler
Z. M.
Topčidersko podzemlje: Mitovi i legende
Da podzemni objekti zaista postoje nije tajna, ali koliko ih je, koliko se daleko protežu, šta je i ko je u njima smešten, kao i koliko su veliki tajna jeste
Gradijska brigada stacionirana je u kasarni Dedinje, na oko pedeset hektara šumovite severozapadne padine brda Topčider, odakle se lako kontroliše komunikacijski pravac duž Topčiderske reke, naročito važan u slučaju bežanije. U vreme kad je garda osnovana, kasarna je imala samo dva objekta, jedan za gardiste, drugi za konje, neposredno uz Gospodarev konak. Kako se garda uvećavala, rasla je i kasarna, a ozbiljniji građevinski poduhvati preduzeti su u vreme stvaranja prve Jugoslavije, kada je garda prerastala u diviziju, a jugoslovenska vojska pretendovala da postane regionalna sila. Tada je započeta, a posle Drugog svetskog rata nastavljena u mnogo većem obimu, i gradnja spleta podzemnih komunikacija kojima su povezane kasarna garde i dvorski kompleks, o kojima se danas, kao i poslednjih sedamdeset godina, ispredaju mitovi i legende.
Legenda kaže da je tada izgrađen i tunel, doduše skromnog poprečnog preseka, koji povezuje zgradu Generalštaba u centru grada sa kasarnom garde, i da je početkom devedesetih modernizovan, proširen i opremljen elektromobilima specijalno napravljenih za tu namenu. Bilo legenda ili ne, činjenica je da je baš u to vreme, u parku Manjež kod zgrade stare Akademije, na uglu Resavske i Nemanjine ulice godinama stajala građevinska ograda a unutar nje zjapila pozamašna rupa, da bi odjedanput nestala a da nikakvi tragovi da se nešto radilo nisu ostali.
Da ti podzemni objekti zaista postoje nije tajna, ali koliko ih je, koliko se daleko protežu, šta je i ko je u njima smešten, kao i koliko su veliki tajna jeste. U svakom slučaju, u kasarni Dedinje postoji više atomskih skloništa, bolje ili slabije opremljenih, već prema rangu eventualnih korisnika, u koje je bilo moguće smestiti politički i vojni vrh nekadašnje, bar po broju generala, respektabilne armije – dakle, nekoliko stotina njih. Dok postoje skloništa, moraju postojati i magacini i prostorije za tehničko osoblje kao i za gardiste koji sve to obezbeđuju, tako da kapacitet lako može premašiti i hiljadu ljudi. Sve te prostorije su međusobno povezane. Sva skloništa i komunikacije, naravno, imaju glavne, pomoćne, rezervne i tajne ulaze/izlaze. Tu je i jedan od ulaza u komandni centar ispod brda Straževica, koje je tokom poslednjeg bombardovanja, kao i kasarna garde, bilo svakodnevna meta.
Topčidersko brdo je izbušeno kao švajcarski sir, kažu oni koji tvrde da znaju, ali kažu i da je malo njih upućeno u sve tajne "topčiderskih laguma" i zaključuju da ko te informacije poseduje, može se po katakombama igrati "beskrajne žmurke".
Zoran Majdin
Izvor:vreme
Z. M.
Topčidersko podzemlje: Mitovi i legende
Da podzemni objekti zaista postoje nije tajna, ali koliko ih je, koliko se daleko protežu, šta je i ko je u njima smešten, kao i koliko su veliki tajna jeste
Gradijska brigada stacionirana je u kasarni Dedinje, na oko pedeset hektara šumovite severozapadne padine brda Topčider, odakle se lako kontroliše komunikacijski pravac duž Topčiderske reke, naročito važan u slučaju bežanije. U vreme kad je garda osnovana, kasarna je imala samo dva objekta, jedan za gardiste, drugi za konje, neposredno uz Gospodarev konak. Kako se garda uvećavala, rasla je i kasarna, a ozbiljniji građevinski poduhvati preduzeti su u vreme stvaranja prve Jugoslavije, kada je garda prerastala u diviziju, a jugoslovenska vojska pretendovala da postane regionalna sila. Tada je započeta, a posle Drugog svetskog rata nastavljena u mnogo većem obimu, i gradnja spleta podzemnih komunikacija kojima su povezane kasarna garde i dvorski kompleks, o kojima se danas, kao i poslednjih sedamdeset godina, ispredaju mitovi i legende.
Legenda kaže da je tada izgrađen i tunel, doduše skromnog poprečnog preseka, koji povezuje zgradu Generalštaba u centru grada sa kasarnom garde, i da je početkom devedesetih modernizovan, proširen i opremljen elektromobilima specijalno napravljenih za tu namenu. Bilo legenda ili ne, činjenica je da je baš u to vreme, u parku Manjež kod zgrade stare Akademije, na uglu Resavske i Nemanjine ulice godinama stajala građevinska ograda a unutar nje zjapila pozamašna rupa, da bi odjedanput nestala a da nikakvi tragovi da se nešto radilo nisu ostali.
Da ti podzemni objekti zaista postoje nije tajna, ali koliko ih je, koliko se daleko protežu, šta je i ko je u njima smešten, kao i koliko su veliki tajna jeste. U svakom slučaju, u kasarni Dedinje postoji više atomskih skloništa, bolje ili slabije opremljenih, već prema rangu eventualnih korisnika, u koje je bilo moguće smestiti politički i vojni vrh nekadašnje, bar po broju generala, respektabilne armije – dakle, nekoliko stotina njih. Dok postoje skloništa, moraju postojati i magacini i prostorije za tehničko osoblje kao i za gardiste koji sve to obezbeđuju, tako da kapacitet lako može premašiti i hiljadu ljudi. Sve te prostorije su međusobno povezane. Sva skloništa i komunikacije, naravno, imaju glavne, pomoćne, rezervne i tajne ulaze/izlaze. Tu je i jedan od ulaza u komandni centar ispod brda Straževica, koje je tokom poslednjeg bombardovanja, kao i kasarna garde, bilo svakodnevna meta.
Topčidersko brdo je izbušeno kao švajcarski sir, kažu oni koji tvrde da znaju, ali kažu i da je malo njih upućeno u sve tajne "topčiderskih laguma" i zaključuju da ko te informacije poseduje, može se po katakombama igrati "beskrajne žmurke".
Zoran Majdin
Izvor:vreme
Spoiler
PODZEMNI OBJEKTI NA TERITORIJI BiH
Vojska FBiH ima 12 objekata pod zemljom
SARAJEVO - Federalno ministarstvo odbrane uputilo je spisak sa 12 podzemnih vojnih objekata Ministarstvu odbrane BiH, kako bi snage EUFOR-a mogle izvršiti njihove inspekcije.
Ministarstvo odbrane RS vec je prijavilo dva podzemna vojna objekta koja su u funkciji i tri koja se ne koriste.
Komandant EUFOR-a Dejvid Liki prošle nedjelje je naredio kontrolu svih podzemnih vojnih objekata na prostoru oba entiteta kako bi se sprijecila mogucnost da budu korišteni za ilegalne djelatnosti.
Akcija je prošle nedjelje pocela u RS na podrucju opštine Han Pijesak, a u cetvrtak je zapecacen podzemni vojni objekat u Crnoj Rijeci (Veliki Žep), koji je, prema informacijama iz EUFOR-a, služio za skrivanje optuženih za ratne zlocine.
Prema informacijama iz Ministarstva odbrane FBiH (FMO) od 12 podzemnih vojnih objekata njih sedam je neperspektivno za Vojsku FBiH. Dobar dio ovih objekata gradila je i koristila bivša Jugoslovenska narodna armija, a oni su sada van funkcije.
Na spisku ovih objekata nalazi se podzemni vojni kompleks aerodroma Željava u Bihacu, koji VFBiH nikada nije zaposjela, a lokacija aerodroma dijelom se nalazi na teritoriji Hrvatske.
"Od navedenog kompleksa na teritoriji BiH nalazi se jedna pista i jedan izlaz, dok se na teritoriji Hrvatske nalazi jedna pista i dva izlaza. Pista na teritoriji BiH je uništena, a njen širi rejon je miniran", navodi se u informaciji FMO uz ocjenu da je ovaj objekat za njih neperspektivan.
Jedan od najvecih podzemnih vojnih objekata u BiH nalazi se na podrucju Konjica sa površinom unutrašnjeg dijela od 6.400 metara kvadratnih i smještajnim kapacitetom za 350 osoba. Iako se navodi da je ovaj objekat u funkciji, istaknuto je da je on za VFBiH neperspektivan. Na podrucju Konjica nalaze se i podzemni objekti Zlatar, Borašnica-Kiser i Kleke-Borci. Za sva cetiri objekta u FMO navode da su neperspektivni, a neki od njih su i djelimicno porušeni, a okolina minirana.
Na podrucju Livna nalaze se dva podzemna objekta Struba 1 i Struba 2, koji se sada koriste kao skladišta ubojitih borbenih sredstava. Podzemni objekat Gorica nalazi se na podrucju Mostara i sastoji se od dva tunela namijenjena za skrivanje helikoptera i aviona u sklopu aerodroma Ortiješ. Jedan podzemni objekat, tacnije tunel, nalazi se u okolini Sarajeva u naselju Butmir. Koristio se za vrijeme rata, u dobrom je stanju, ali ga nije zaposjela VFBiH. Na ulazu u Sarajevo nalazi se i podzemni objekat Ljepunica kod Pazarica i koristi ga 2. divizija VFBiH. Jedan podzemni vojni objekat je u izgradnji i nalazi se u Pajatovom Hanu kod Vareša. Izgraden je u dva nivoa u labirintu dužine oko 500 metara.
Komandant EUFOR-a Dejvid Liki rekao je da ce i objekti koji ugrožavaju bezbjednost za gradane zbog ruševnog stanja, kao i oni za ilegalne aktivnosti, biti zatvoreni u saradnji sa Ministarstvom odbrane BiH.
ATOMSKA RATNA KOMANDA ( ARK )
Obici objekat "ARK" - Atomsku ratnu komandu, licno i uživo, nešto je sasvim novo i drugacije od svega sa cime se do sada susretala reporterska ekipa "Prve linije". Našu malu novinarsku ekspediciju su, uz nas, sacinjavali i novinari televizije "Hayat", te kolege iz Federalnog ministarstva odbrane koji su takoder željeli napraviti zabilješku o objektu tajnog naziva "D-0". Šarolika družina je kombijem putovala ka adresi "bez imena", koja se 26 godina gradila i izgradila odmah do prigradskih kuca Konjica, a da za nju niko, baš niko, nije ni znao ni cuo. Kakvim velom tajne je ovaj objekat bio obavijen u prošlom sistemu, govori i podatak da je u toku radova na njemu iskopano preko 20 hiljada kubika materijala, a da niko nije znao šta se dogada i gdje je sklonjena tolika zemlja.
Prvi susret sa našim domacinima je nadomak "ARK-a", mekoliko kilometara od Konjica, a docekuje nas kapetan Mesud Šadinlija iz 1. Korpusa Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i upravnik Objekta narednika Dževad Faladžic. Po izlasku iz kombija zbor ekipe je, vojnicki, u "vrstu", slijedi prozivka imenom i prezimenom, da se ne bi prošvercao kakav nenajavljeni "ilegalac". Price koje smo culi prije našeg polaska na zadatak, te savjeti starijih kolega koje su vec posjetile ovaj objekat, "slike" stvorene u glavi, o svemu što nas ocekuje, doveli su do toga da živci i bez našeg htijenja budu razigrani i napeti kao strune.
Vanjski izgled objekta u koji ulazimo ne obecava mnogo jer se nerazlikuje od izgleda prosjecne bosanska kuce. kakve srecemo širom naše zemlje. Ali, samo na prvi pogled. Upravo ta zgradica kamuflaža je ulaz u tajni objekat bivše JNA koji je i predmet našeg posjete. Lukavo nema šta. Prvo, pravo iznenadenje ceka nas vec na ulazu. Prolazimo kroz jedna, druga i treca pancirna vrata, zastrašujuce težine i debljine, kakva smo vidali samo u sefovima banaka... Ove metalne barikade nisu slucajno na ulazu, celicna vrata sa meduprostorima koji ih dijele imaju posebnu ulogu zracnih pretkomora za amortiziranje vanjskih udara. Posebno je zanimljiva prica narednika Dževada Faldžica i njegovog kolege Camila Omerovica, naših vodica, koji nas kako na ulazu u "ARK", tako i tokom njegovog obilaska "snabdijevaju" pikanterijama bez kojih bi novinarska bilježnica, i pored videnog, ostala prazna.
Labirint
Trostruka vrata se za nama necujno zatvaraju i vec smo u "zašticenom dijelu" koji se prostire na 6.584 kvadratnih metara. Temperatura u objektu je vrlo prijatna i krece se oko 21 stepen celzijusa uz konstantnu vlažnost od 65 - 71 promil, sve to naravno, kontrolirano i dozirano pomocu mocnih klima uredaja. Prve impresije, su dosta upecatljive, jer do tada nismo vidjeli ništa slicno. Sve nam je nalik na komplicirani labirint. Hodnici su povezani, ali za laike je svaki isti, te je pravac kretanja nepoznanica za sve one koji nisu u "ARK-u" boravili duže vremena. Na plafonu su razapeti kablovi i žice raznih namjena i profila, a provedene su u sve sobe, cak i toalete. Najviše podsjecaju na žicanu paukovu mrežu.
Dok prolazimo prostranim, nepreglednim podzemnim hodnikom, na celicnim vratima su još uvijek vidljivi jarko crveni pecati sa oznakama JNA, to su bile sobe u kojima su bili smješteni ratni planovi sa kartama i mapama za borbena dejstva za cijelu SFRJ. Tu su bile smještene najvece vojne tajne, koje su sistemski uništene paljenjem koje je trajalo puni mjesec dana.
Prva prostorija, je prostrana i svijetla sa pratecim uredajima na zidovima. Znaci, u Glavnom operativnom centru smo, odnosno, komandnom mjestu tadašnjeg Štaba JNA. Dominiraju sredstva veze, velika telefonska centrala, pomocu koje se moglo stupiti u kontakt sa bilo kojoj jedinicom JNA lociranom na terenu. Namjena OC-a, bila je da primi i zaštiti najviše oficire, te im omoguci uspješno rukovodenje i komandovanje Oružanim snagama, kako u ratu, tako i u drugim kriznim situacijama poput nuklearnog, biološkog, artiljerijskog ili nekog drugog napada.
Dvadeset dva zasebna sistema
Dok se krecemo hodnicima osvjetljenim neonima, saznajemo da je objekat graden 26 godina, od marta 1953. do 1. septembra 1979. godine, kada je djelomicno završen i poceo sa radom. Pretpostavke su da vrijednost Atomske ratne komande sa pratecim sadržajem iznosi oko 4 milijarde i 600 miliona dolara ( 4 600 000 000 $ ).
Tako je, naime sredstava utrošeno u izgradnju i opremanje, što ga je svrstalo na trece mjesto najvecih investicija u bivšoj Jugoslaviji, odmah iza aerodroma "Željava" kod Bihaca, i luke "Lora" u Splitu. Sastoji se iz tri dijela: nadzemnog, podzemnog nešticenog i podezemnog šticenog. Kad nam je saopceno da se nalazimo na 250 metara pod zemljom i pored poznatog novinarskog "garda", prisutnim se oteo uzdah i podpitanje, da li je u objektu moguc nestanak kisika i ostalih energenata neophodnih za život. Informacija koju smo dobili, umirila nas je, "ARK" posjeduje 21 zasebni sistem koji mu omogucava da "živi": veza, transformatori, agregati, klima uredaji, rezervoari, cisterne za gorivo, precišcavanje otpadnih voda, zagrijavanje, sanitet, kuhinja...
Svi sitemi imaju rezervnu varijantu, odnosno, radeni su sa svojim "blizancima", te nema bojazni od prestanka rada, tim više, što su za najznacajnija postrojeja bili uskladišteni i rezervni dijelovi Što se tice kisika, nema nikakvih problema, jer su uredaji koncipirani tako da funkcionišu bez dotura zraka iz atmosfere - sami ga proizvode i obnavljaju.
Predsjednicki blok
Objekat je prvenstveno namjenjen zaštiti od nuklearnog rata, te može da izdrži nuklearni udar od 30 kilotona bez ikakvih posljedica po lica koja borave u njemu. Maksimalno smještajni kapacitet je 350 ljudi koji istovremeno imaju uvjete za nesmetan život i rad, a bez kontakta sa površinom i najmanje štednje u bilo kojem segmentu mogu živjeti 14 dana. Naredni rejon za obilazak je i novinarima, narocito civilnim, najatraktivniji - Predsjednicki blok. Namjenjen za smještaj porodice Broz i potpuno netaknut vec duži niz godina. Naša mala ekspedicija je ubrzala korake sa nestrpljenjem išcekujuci šta ce vidjeti u toj eminentnoj rezidenciji pod zemljom. Ulazimo u objekat u objektu, dodatno zašticen i ureden na 170 metara pod zemljom. Tapete na zidovima, etisoni i prateca oprema, slikovito nam govore da se nalazimo u prvoj klasi objekta "ARK". Obilazimo sale za sastanke, spavacu sobu sa bracnim krevetom na kojem su još uvijek najloni, tevrlo moderno kupatilo i radu sobu. U sanitarnom bloku, zaticemo sve na svom mjestu, ubruse za ruke i toaletni sapun su još uvijek iz sedamdeset i neke. Potom slijedi niz indenticnih soba, opremljenih krevetom, radnim stolom i sredstvima veze. Rezervisane su bile za licnu predsjednikovu pratnju. Kuhinja i sanitet su posebno poglavlje. Kuharima je na usluzi bila najsavremenija aparatura, te srebreni pribor za jelo, dok se sanitarni blok bolnica u malom, sa operacionom salom i rendgen amaratima koji su obezbjedivali i najteže ljekarske intervencije.
Nešto skromniji dezen tapeta i etisona, znak su nam da smo izašli iz objekta u objektu, te obilazimo centar veze, rezervoare za vodu kapaciteta 170 kubicnih metara i dolazimo do energetskog srca "ARK-e", transformatora za proizvodnju elektricne energije. Iako je "ARK" neuništiv spolja, njegov tadašnji korisnici su ga pokušali uništiti iznutra, upravo u energetskom dijelu koji je i najosjetljiviji. Pripadnici tadašnje JNA, dobro su znali kakav je znacaj ovog objekta, te ga ni po koju cijenu nisu htjeli ostaviti u rukama Armije BiH. Uništenje je planirano sa cetri i pol tone razornog trotila, koji se trebao aktivirati pozivanjem odredenog telefonskog broja sa pratecih objekata. Zahvaljujuci ljudima koji su Bosnu i Hercegovinu nosili u srcu, a prije svih penzioniranom pukovniku Vojske Federacije BiH Šerifu Grabovici, to se nije desilo. Pripadnici Armije BiH 11. maja 1992. godine objekat preuzimaju od pripadnika JNA i sacuvaju ga do danas sa kompletnim inventarom kakav je bio po njegovom puštanju u rad.
Posjete mnogobrojnih delegacija
Tri izlaza iz ovog objekta predvidena su za slucaj nužde. Mi smo se, ipak , po završetku našeg obilaska uputili ka glavnom izalazu, prepuni razlicitih dojmova.
Brojne delegacije koje dolaze u posjetu odaju priznanje pripadnicima Vojske Federacije BiH za njhov doprinos u održavanju ovog objekta. Dolazili su mnogi, svi oduševljeni videnim. Nitko ne ostaje ravnodušan.
PODZEMNI OBJEKTI NA TERITORIJI BiH
Vojska FBiH ima 12 objekata pod zemljom
SARAJEVO - Federalno ministarstvo odbrane uputilo je spisak sa 12 podzemnih vojnih objekata Ministarstvu odbrane BiH, kako bi snage EUFOR-a mogle izvršiti njihove inspekcije.
Ministarstvo odbrane RS vec je prijavilo dva podzemna vojna objekta koja su u funkciji i tri koja se ne koriste.
Komandant EUFOR-a Dejvid Liki prošle nedjelje je naredio kontrolu svih podzemnih vojnih objekata na prostoru oba entiteta kako bi se sprijecila mogucnost da budu korišteni za ilegalne djelatnosti.
Akcija je prošle nedjelje pocela u RS na podrucju opštine Han Pijesak, a u cetvrtak je zapecacen podzemni vojni objekat u Crnoj Rijeci (Veliki Žep), koji je, prema informacijama iz EUFOR-a, služio za skrivanje optuženih za ratne zlocine.
Prema informacijama iz Ministarstva odbrane FBiH (FMO) od 12 podzemnih vojnih objekata njih sedam je neperspektivno za Vojsku FBiH. Dobar dio ovih objekata gradila je i koristila bivša Jugoslovenska narodna armija, a oni su sada van funkcije.
Na spisku ovih objekata nalazi se podzemni vojni kompleks aerodroma Željava u Bihacu, koji VFBiH nikada nije zaposjela, a lokacija aerodroma dijelom se nalazi na teritoriji Hrvatske.
"Od navedenog kompleksa na teritoriji BiH nalazi se jedna pista i jedan izlaz, dok se na teritoriji Hrvatske nalazi jedna pista i dva izlaza. Pista na teritoriji BiH je uništena, a njen širi rejon je miniran", navodi se u informaciji FMO uz ocjenu da je ovaj objekat za njih neperspektivan.
Jedan od najvecih podzemnih vojnih objekata u BiH nalazi se na podrucju Konjica sa površinom unutrašnjeg dijela od 6.400 metara kvadratnih i smještajnim kapacitetom za 350 osoba. Iako se navodi da je ovaj objekat u funkciji, istaknuto je da je on za VFBiH neperspektivan. Na podrucju Konjica nalaze se i podzemni objekti Zlatar, Borašnica-Kiser i Kleke-Borci. Za sva cetiri objekta u FMO navode da su neperspektivni, a neki od njih su i djelimicno porušeni, a okolina minirana.
Na podrucju Livna nalaze se dva podzemna objekta Struba 1 i Struba 2, koji se sada koriste kao skladišta ubojitih borbenih sredstava. Podzemni objekat Gorica nalazi se na podrucju Mostara i sastoji se od dva tunela namijenjena za skrivanje helikoptera i aviona u sklopu aerodroma Ortiješ. Jedan podzemni objekat, tacnije tunel, nalazi se u okolini Sarajeva u naselju Butmir. Koristio se za vrijeme rata, u dobrom je stanju, ali ga nije zaposjela VFBiH. Na ulazu u Sarajevo nalazi se i podzemni objekat Ljepunica kod Pazarica i koristi ga 2. divizija VFBiH. Jedan podzemni vojni objekat je u izgradnji i nalazi se u Pajatovom Hanu kod Vareša. Izgraden je u dva nivoa u labirintu dužine oko 500 metara.
Komandant EUFOR-a Dejvid Liki rekao je da ce i objekti koji ugrožavaju bezbjednost za gradane zbog ruševnog stanja, kao i oni za ilegalne aktivnosti, biti zatvoreni u saradnji sa Ministarstvom odbrane BiH.
ATOMSKA RATNA KOMANDA ( ARK )
Obici objekat "ARK" - Atomsku ratnu komandu, licno i uživo, nešto je sasvim novo i drugacije od svega sa cime se do sada susretala reporterska ekipa "Prve linije". Našu malu novinarsku ekspediciju su, uz nas, sacinjavali i novinari televizije "Hayat", te kolege iz Federalnog ministarstva odbrane koji su takoder željeli napraviti zabilješku o objektu tajnog naziva "D-0". Šarolika družina je kombijem putovala ka adresi "bez imena", koja se 26 godina gradila i izgradila odmah do prigradskih kuca Konjica, a da za nju niko, baš niko, nije ni znao ni cuo. Kakvim velom tajne je ovaj objekat bio obavijen u prošlom sistemu, govori i podatak da je u toku radova na njemu iskopano preko 20 hiljada kubika materijala, a da niko nije znao šta se dogada i gdje je sklonjena tolika zemlja.
Prvi susret sa našim domacinima je nadomak "ARK-a", mekoliko kilometara od Konjica, a docekuje nas kapetan Mesud Šadinlija iz 1. Korpusa Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i upravnik Objekta narednika Dževad Faladžic. Po izlasku iz kombija zbor ekipe je, vojnicki, u "vrstu", slijedi prozivka imenom i prezimenom, da se ne bi prošvercao kakav nenajavljeni "ilegalac". Price koje smo culi prije našeg polaska na zadatak, te savjeti starijih kolega koje su vec posjetile ovaj objekat, "slike" stvorene u glavi, o svemu što nas ocekuje, doveli su do toga da živci i bez našeg htijenja budu razigrani i napeti kao strune.
Vanjski izgled objekta u koji ulazimo ne obecava mnogo jer se nerazlikuje od izgleda prosjecne bosanska kuce. kakve srecemo širom naše zemlje. Ali, samo na prvi pogled. Upravo ta zgradica kamuflaža je ulaz u tajni objekat bivše JNA koji je i predmet našeg posjete. Lukavo nema šta. Prvo, pravo iznenadenje ceka nas vec na ulazu. Prolazimo kroz jedna, druga i treca pancirna vrata, zastrašujuce težine i debljine, kakva smo vidali samo u sefovima banaka... Ove metalne barikade nisu slucajno na ulazu, celicna vrata sa meduprostorima koji ih dijele imaju posebnu ulogu zracnih pretkomora za amortiziranje vanjskih udara. Posebno je zanimljiva prica narednika Dževada Faldžica i njegovog kolege Camila Omerovica, naših vodica, koji nas kako na ulazu u "ARK", tako i tokom njegovog obilaska "snabdijevaju" pikanterijama bez kojih bi novinarska bilježnica, i pored videnog, ostala prazna.
Labirint
Trostruka vrata se za nama necujno zatvaraju i vec smo u "zašticenom dijelu" koji se prostire na 6.584 kvadratnih metara. Temperatura u objektu je vrlo prijatna i krece se oko 21 stepen celzijusa uz konstantnu vlažnost od 65 - 71 promil, sve to naravno, kontrolirano i dozirano pomocu mocnih klima uredaja. Prve impresije, su dosta upecatljive, jer do tada nismo vidjeli ništa slicno. Sve nam je nalik na komplicirani labirint. Hodnici su povezani, ali za laike je svaki isti, te je pravac kretanja nepoznanica za sve one koji nisu u "ARK-u" boravili duže vremena. Na plafonu su razapeti kablovi i žice raznih namjena i profila, a provedene su u sve sobe, cak i toalete. Najviše podsjecaju na žicanu paukovu mrežu.
Dok prolazimo prostranim, nepreglednim podzemnim hodnikom, na celicnim vratima su još uvijek vidljivi jarko crveni pecati sa oznakama JNA, to su bile sobe u kojima su bili smješteni ratni planovi sa kartama i mapama za borbena dejstva za cijelu SFRJ. Tu su bile smještene najvece vojne tajne, koje su sistemski uništene paljenjem koje je trajalo puni mjesec dana.
Prva prostorija, je prostrana i svijetla sa pratecim uredajima na zidovima. Znaci, u Glavnom operativnom centru smo, odnosno, komandnom mjestu tadašnjeg Štaba JNA. Dominiraju sredstva veze, velika telefonska centrala, pomocu koje se moglo stupiti u kontakt sa bilo kojoj jedinicom JNA lociranom na terenu. Namjena OC-a, bila je da primi i zaštiti najviše oficire, te im omoguci uspješno rukovodenje i komandovanje Oružanim snagama, kako u ratu, tako i u drugim kriznim situacijama poput nuklearnog, biološkog, artiljerijskog ili nekog drugog napada.
Dvadeset dva zasebna sistema
Dok se krecemo hodnicima osvjetljenim neonima, saznajemo da je objekat graden 26 godina, od marta 1953. do 1. septembra 1979. godine, kada je djelomicno završen i poceo sa radom. Pretpostavke su da vrijednost Atomske ratne komande sa pratecim sadržajem iznosi oko 4 milijarde i 600 miliona dolara ( 4 600 000 000 $ ).
Tako je, naime sredstava utrošeno u izgradnju i opremanje, što ga je svrstalo na trece mjesto najvecih investicija u bivšoj Jugoslaviji, odmah iza aerodroma "Željava" kod Bihaca, i luke "Lora" u Splitu. Sastoji se iz tri dijela: nadzemnog, podzemnog nešticenog i podezemnog šticenog. Kad nam je saopceno da se nalazimo na 250 metara pod zemljom i pored poznatog novinarskog "garda", prisutnim se oteo uzdah i podpitanje, da li je u objektu moguc nestanak kisika i ostalih energenata neophodnih za život. Informacija koju smo dobili, umirila nas je, "ARK" posjeduje 21 zasebni sistem koji mu omogucava da "živi": veza, transformatori, agregati, klima uredaji, rezervoari, cisterne za gorivo, precišcavanje otpadnih voda, zagrijavanje, sanitet, kuhinja...
Svi sitemi imaju rezervnu varijantu, odnosno, radeni su sa svojim "blizancima", te nema bojazni od prestanka rada, tim više, što su za najznacajnija postrojeja bili uskladišteni i rezervni dijelovi Što se tice kisika, nema nikakvih problema, jer su uredaji koncipirani tako da funkcionišu bez dotura zraka iz atmosfere - sami ga proizvode i obnavljaju.
Predsjednicki blok
Objekat je prvenstveno namjenjen zaštiti od nuklearnog rata, te može da izdrži nuklearni udar od 30 kilotona bez ikakvih posljedica po lica koja borave u njemu. Maksimalno smještajni kapacitet je 350 ljudi koji istovremeno imaju uvjete za nesmetan život i rad, a bez kontakta sa površinom i najmanje štednje u bilo kojem segmentu mogu živjeti 14 dana. Naredni rejon za obilazak je i novinarima, narocito civilnim, najatraktivniji - Predsjednicki blok. Namjenjen za smještaj porodice Broz i potpuno netaknut vec duži niz godina. Naša mala ekspedicija je ubrzala korake sa nestrpljenjem išcekujuci šta ce vidjeti u toj eminentnoj rezidenciji pod zemljom. Ulazimo u objekat u objektu, dodatno zašticen i ureden na 170 metara pod zemljom. Tapete na zidovima, etisoni i prateca oprema, slikovito nam govore da se nalazimo u prvoj klasi objekta "ARK". Obilazimo sale za sastanke, spavacu sobu sa bracnim krevetom na kojem su još uvijek najloni, tevrlo moderno kupatilo i radu sobu. U sanitarnom bloku, zaticemo sve na svom mjestu, ubruse za ruke i toaletni sapun su još uvijek iz sedamdeset i neke. Potom slijedi niz indenticnih soba, opremljenih krevetom, radnim stolom i sredstvima veze. Rezervisane su bile za licnu predsjednikovu pratnju. Kuhinja i sanitet su posebno poglavlje. Kuharima je na usluzi bila najsavremenija aparatura, te srebreni pribor za jelo, dok se sanitarni blok bolnica u malom, sa operacionom salom i rendgen amaratima koji su obezbjedivali i najteže ljekarske intervencije.
Nešto skromniji dezen tapeta i etisona, znak su nam da smo izašli iz objekta u objektu, te obilazimo centar veze, rezervoare za vodu kapaciteta 170 kubicnih metara i dolazimo do energetskog srca "ARK-e", transformatora za proizvodnju elektricne energije. Iako je "ARK" neuništiv spolja, njegov tadašnji korisnici su ga pokušali uništiti iznutra, upravo u energetskom dijelu koji je i najosjetljiviji. Pripadnici tadašnje JNA, dobro su znali kakav je znacaj ovog objekta, te ga ni po koju cijenu nisu htjeli ostaviti u rukama Armije BiH. Uništenje je planirano sa cetri i pol tone razornog trotila, koji se trebao aktivirati pozivanjem odredenog telefonskog broja sa pratecih objekata. Zahvaljujuci ljudima koji su Bosnu i Hercegovinu nosili u srcu, a prije svih penzioniranom pukovniku Vojske Federacije BiH Šerifu Grabovici, to se nije desilo. Pripadnici Armije BiH 11. maja 1992. godine objekat preuzimaju od pripadnika JNA i sacuvaju ga do danas sa kompletnim inventarom kakav je bio po njegovom puštanju u rad.
Posjete mnogobrojnih delegacija
Tri izlaza iz ovog objekta predvidena su za slucaj nužde. Mi smo se, ipak , po završetku našeg obilaska uputili ka glavnom izalazu, prepuni razlicitih dojmova.
Brojne delegacije koje dolaze u posjetu odaju priznanje pripadnicima Vojske Federacije BiH za njhov doprinos u održavanju ovog objekta. Dolazili su mnogi, svi oduševljeni videnim. Nitko ne ostaje ravnodušan.
Spoiler
Na lokalitetu današnjeg hotela Babanovac nalazila se vojna baza, pa odmaralište JNA. Planina Vlašić tada je bila interesantna za JNA ali i dosta vremena prije toga za lokalne stočare koji su ovdje imali fantastične uslove za pašu ovaca i goveda. U kasnu jesen su se spuštali u sela iznad Travnika i tu su provodli zimu. Tadašnja JNA je većinu poslova obavljala na izuzetno pedantan način. Nakon odmarališta u blizini lokaliteta Babanovac, izgradio se put do samoga vrha planine Vlašić, Paljenik (1943 m n/m) , te se pristupilo gradnji radio-relejnog čvorišta, do samoga rata jednog od najvažnijih u SFRJ. Tada niko nije znao da se na samome vrhu planine Vlašić prvo izgradilo atomsko sklonište, a tek onda se na to nasule velike količine materijala, pa se pristupilo izgradnji tornja i pratećih objekata. Pristup vrhu je bio najstrože zabranjen, a osiguravali su ga uporedo JNA i jedinice milicije.
JNA je imala svoj, zaseban, objekat za smještaj, a sa jedinicama milicije, u drugome objektu se nalazila i ekipa tehničara tadašnje Televizije Sarajevo sa domarom. Postojanje atomskog skloništa ostala je najstrože čuvana tajna, a lokalno stanovništvo u Travniku je prije rata prepričavalo bajke kako se gore gradi podzemni aerodrom ili u najgorem slučaju heliodrom. Sa lokaliteta Devećani, travnički planinari su pratili kolone vojnih kamiona koji "nešto" prevoze u pravcu vrha Paljenik, ali su i oni i lokalni čobani jako dobro znali da se sa vojskom ne isplati igrati.
U svojoj 12 godini života sam "imao čast" prvi put ući u sami krug objekta "Paljenik" u ratraku tadašnjeg SRC "Vlašić" koji je prevezao smjenu. Pet puta od Babanovca mi je naglašeno da ne smijem izlaziti iz ratraka kad stignemo "gore". Vozač ratraka, radnik SRC "Vlašić" takođe nije pomišljao izići van vozila. Sjećam se da sam se dobro prepao kada je ratraku prišao jedan vojnik i ozbiljno upitao vozača: "Ko vam je taj mali?", pa nakon toga nešto upisao u notes. Od tada je neprekidno trajala moja opsjednutost tajnama ovog objekta, a jasno mi je i kao mladom dječaku tada bilo, da ovolike mjere predostrožnosti, vojska, milicija, bodljikava žica i ko zna šta još, nisu samo radi tornja. To se ponovo potvrdilo na samome početku rata u BiH kada su se za objekat vodile teške borbe. Završetkom rata se meni ukazala prilika da posjetim objekat "Paljenik", odnosno ono što je od njega ostalo, i to sam odmah objeručke prihvatio.
Tadašnje osiguranje objekta i tehničari TV BiH su bili sušta suprotnost prijeratnom osiguranju koje se čak i prema 12.-godišnjem djetetu odnosilo na maksimalno služben i profesionalan način. Obišao sam objekat gdje su smješteni policija i ekipa tehničara, velika blindirana ulazna vrata su počela oživljavati moje fantazije iz djetinjstva. Jasno se vidjela potpuno amjenska izgradnja objeka u svim njegovim djelovima. Ulazak u podrum me ostavio bez teksta, blindirana rata koja iz policijske zgrade vode u atomsko sklonište bila su zavarena... Moje razočarenje odmah su razbili moji domaćini, koji su mi objasnili da se iz poprilično razrušenog vojnog objekta može ući u podzemni objekat, ali mi to nisu preporučivali "jer se nema baš mnogo šta vidjeti", rasvjeta je bila uništena. Prijatelj i ja smo ponijeli baterijske svjetiljke te smo hrabro zakoračili u mrak, a naš domaćin je rkao da nastavimo bez njega jer je zadnji put obilazeći podzemni objekat , zbog strašne promaje zadobio jaku upalu kompletne vilice.
Ulazak u objekat smo započeli spuštanjem strmim hodnikom u dubinu oko 45 metara ispod tla. Odmah se vidjelo pustošenje prethodnih vojski koje su sa sobom pokupile nekada uredno složene kablove iz metalnih kutija na plafonu ovog dugačkog hodnika koji predstavlja glavni ulaz u objekat. Prolaskom u samo središte objekta naišli smo na velika metalna blindirana vrata, po mojoj procjeni težine od najmanje 3-4 tone, koja su se još uvijek bez problema pomjerala laganim pritiskom jedne ruke. Broj prostorija me je zaprepastio, kao i ukupna veličina objekta, tako da sam se jednostavno morao zapitati koliko je radne snage, eksploziva i ko zna sve čega, je trebalo da se ovo izgradi. Objekat sadrži sve što je bilo potrebno za boravak manje vojne jedinice, veličine najmanje jedog voda vojnika, bez ikakve potrebe da se dugo vremena iziđe na površinu. To je bilo savršeno jasno obilaskom čak i potpuno havarisanog objekta. Dva potpuno uništena agregata koje su nekada pokretali neuništivi Mercedes V12 dizel motori govore o količini opreme koja se ovdje nekada nalazila. Impresivno je da i u ovako uništenom objektu nigdje nije bila vidljiva niti najmanja količina vlage. Objekat je sadržavao ogromne rezervoare za naftu i vodu, te je isti bilo moguće gotovo neprimjetno napustiti koristeći neki od izlaza za nuždu na koje se izlazilo daleko ispod podnožja tornja. Na putu prema jednom od izlaza za nuždu sam vidio i jednu impresivnu metalnu konstrukciju za koju sam pretpostavio da je rezervni toranj, što su mi kasnije potvrdili i domaćini. Ne trebam napominjati da su izlazi za nuždu završavali onim istim ogromnim metalnim blindiranim vratima.
Baterijske svjetiljke su se potrošile i vrijeme je bilo da napustimo podzemni objekat.
Ne da me je ovo što sam vidio samo impresioniralo, probudilo je u meni sva moja dječačka maštanja i na momente oživilo rad u ovome objektu u nekadašnjim mirnodopskim uslovima. Nije teško zamisliti kako je tada to sve izgledalo...
http://www.babanovac...slije-rata.html
Na lokalitetu današnjeg hotela Babanovac nalazila se vojna baza, pa odmaralište JNA. Planina Vlašić tada je bila interesantna za JNA ali i dosta vremena prije toga za lokalne stočare koji su ovdje imali fantastične uslove za pašu ovaca i goveda. U kasnu jesen su se spuštali u sela iznad Travnika i tu su provodli zimu. Tadašnja JNA je većinu poslova obavljala na izuzetno pedantan način. Nakon odmarališta u blizini lokaliteta Babanovac, izgradio se put do samoga vrha planine Vlašić, Paljenik (1943 m n/m) , te se pristupilo gradnji radio-relejnog čvorišta, do samoga rata jednog od najvažnijih u SFRJ. Tada niko nije znao da se na samome vrhu planine Vlašić prvo izgradilo atomsko sklonište, a tek onda se na to nasule velike količine materijala, pa se pristupilo izgradnji tornja i pratećih objekata. Pristup vrhu je bio najstrože zabranjen, a osiguravali su ga uporedo JNA i jedinice milicije.
JNA je imala svoj, zaseban, objekat za smještaj, a sa jedinicama milicije, u drugome objektu se nalazila i ekipa tehničara tadašnje Televizije Sarajevo sa domarom. Postojanje atomskog skloništa ostala je najstrože čuvana tajna, a lokalno stanovništvo u Travniku je prije rata prepričavalo bajke kako se gore gradi podzemni aerodrom ili u najgorem slučaju heliodrom. Sa lokaliteta Devećani, travnički planinari su pratili kolone vojnih kamiona koji "nešto" prevoze u pravcu vrha Paljenik, ali su i oni i lokalni čobani jako dobro znali da se sa vojskom ne isplati igrati.
U svojoj 12 godini života sam "imao čast" prvi put ući u sami krug objekta "Paljenik" u ratraku tadašnjeg SRC "Vlašić" koji je prevezao smjenu. Pet puta od Babanovca mi je naglašeno da ne smijem izlaziti iz ratraka kad stignemo "gore". Vozač ratraka, radnik SRC "Vlašić" takođe nije pomišljao izići van vozila. Sjećam se da sam se dobro prepao kada je ratraku prišao jedan vojnik i ozbiljno upitao vozača: "Ko vam je taj mali?", pa nakon toga nešto upisao u notes. Od tada je neprekidno trajala moja opsjednutost tajnama ovog objekta, a jasno mi je i kao mladom dječaku tada bilo, da ovolike mjere predostrožnosti, vojska, milicija, bodljikava žica i ko zna šta još, nisu samo radi tornja. To se ponovo potvrdilo na samome početku rata u BiH kada su se za objekat vodile teške borbe. Završetkom rata se meni ukazala prilika da posjetim objekat "Paljenik", odnosno ono što je od njega ostalo, i to sam odmah objeručke prihvatio.
Tadašnje osiguranje objekta i tehničari TV BiH su bili sušta suprotnost prijeratnom osiguranju koje se čak i prema 12.-godišnjem djetetu odnosilo na maksimalno služben i profesionalan način. Obišao sam objekat gdje su smješteni policija i ekipa tehničara, velika blindirana ulazna vrata su počela oživljavati moje fantazije iz djetinjstva. Jasno se vidjela potpuno amjenska izgradnja objeka u svim njegovim djelovima. Ulazak u podrum me ostavio bez teksta, blindirana rata koja iz policijske zgrade vode u atomsko sklonište bila su zavarena... Moje razočarenje odmah su razbili moji domaćini, koji su mi objasnili da se iz poprilično razrušenog vojnog objekta može ući u podzemni objekat, ali mi to nisu preporučivali "jer se nema baš mnogo šta vidjeti", rasvjeta je bila uništena. Prijatelj i ja smo ponijeli baterijske svjetiljke te smo hrabro zakoračili u mrak, a naš domaćin je rkao da nastavimo bez njega jer je zadnji put obilazeći podzemni objekat , zbog strašne promaje zadobio jaku upalu kompletne vilice.
Ulazak u objekat smo započeli spuštanjem strmim hodnikom u dubinu oko 45 metara ispod tla. Odmah se vidjelo pustošenje prethodnih vojski koje su sa sobom pokupile nekada uredno složene kablove iz metalnih kutija na plafonu ovog dugačkog hodnika koji predstavlja glavni ulaz u objekat. Prolaskom u samo središte objekta naišli smo na velika metalna blindirana vrata, po mojoj procjeni težine od najmanje 3-4 tone, koja su se još uvijek bez problema pomjerala laganim pritiskom jedne ruke. Broj prostorija me je zaprepastio, kao i ukupna veličina objekta, tako da sam se jednostavno morao zapitati koliko je radne snage, eksploziva i ko zna sve čega, je trebalo da se ovo izgradi. Objekat sadrži sve što je bilo potrebno za boravak manje vojne jedinice, veličine najmanje jedog voda vojnika, bez ikakve potrebe da se dugo vremena iziđe na površinu. To je bilo savršeno jasno obilaskom čak i potpuno havarisanog objekta. Dva potpuno uništena agregata koje su nekada pokretali neuništivi Mercedes V12 dizel motori govore o količini opreme koja se ovdje nekada nalazila. Impresivno je da i u ovako uništenom objektu nigdje nije bila vidljiva niti najmanja količina vlage. Objekat je sadržavao ogromne rezervoare za naftu i vodu, te je isti bilo moguće gotovo neprimjetno napustiti koristeći neki od izlaza za nuždu na koje se izlazilo daleko ispod podnožja tornja. Na putu prema jednom od izlaza za nuždu sam vidio i jednu impresivnu metalnu konstrukciju za koju sam pretpostavio da je rezervni toranj, što su mi kasnije potvrdili i domaćini. Ne trebam napominjati da su izlazi za nuždu završavali onim istim ogromnim metalnim blindiranim vratima.
Baterijske svjetiljke su se potrošile i vrijeme je bilo da napustimo podzemni objekat.
Ne da me je ovo što sam vidio samo impresioniralo, probudilo je u meni sva moja dječačka maštanja i na momente oživilo rad u ovome objektu u nekadašnjim mirnodopskim uslovima. Nije teško zamisliti kako je tada to sve izgledalo...
Spoiler
BIVŠI VOJNI OBJEKTI NA VISU ČEKAJU INVENTIVNE PODUZETNIKE
SLANE SRDELE IZ PODRUMA
BIVŠE VOJARNE RAVNO
U nekadašnjim vojnim objektima, poput Samogora, Starine, Rogača, Zlo Polja, Smokove, Nove Pošte, Ravna i drugih, drže Višani, mogle bi se smjestiti mnoge gospodarske djelatnosti, napose za potrebe škojarskog turizma.
Viški vinar Antonio Lipanović iskoristio potkop za vinski podrum, a ribar Ante Mardešić gradi pogon za soljenje ribe.
Darko Mladineo pokazuje Slovencima Titovu spilju podno brda Hum, koju, kaže, u sezoni razgleda više od pet tisuća turista
piše Marko PEČAREVIĆ
snimke Dražen GAZIJA
Može li se "ostavina" jugovojske na Visu, ako ništa drugo, iskoristiti u gospodarske svrhe, poglavito u turizmu? Na to pitanje tijekom proteklog desetljeća, od kada je 31. svibnja 1992. godine jugovojska definitivno napustila škoj, mnogi su na brojnim službenim i neslužbenim razgovorima, pa i u uobičajenim malomišćanskim ćakulama, tražili odgovore. A onda, kada bi se približili nekoj viziji, obično bi se konačno rješenje ostavilo za "drugi put".
U međuvremenu mijenjale su se političke garniture, turističke institucije nisu imale baš čvrsto tlo pod nogama, veći gospodarski subjekti stenjali su u poslovnim teškoćama i stečajnim mukama, dok je začudo malo poduzetnih pojedinaca, koji su u tom potencijalu vidjeli mogućnost nicanja novog profitabilnog biznisa. I dok su se tako na riječima gradile kule u zraku, brojni su vojni objekti zapušteni i devastirani tonuli u zaborav. Doduše, treba priznati da su odgovorni u vrhovima vlasti, poglavito protekle vlade i ministarstva obrane u čijoj je nadležnosti sve do lani bila glavnina bivših vojnih potencijala, stavljali prst u uho kada su dolazili zahtjevi otočnih lokalnih valsti da im se vrati u vlasništvo oduzeti objekti i prostor koji su činili gotovo četvrtinu otočnih površina.
Naime, po kazivanju i prikupljenim informacijama Dražena Gazije, koji je u vrijeme posljednje "okupacije" otoka od strane jugovojske u vrijeme Domovinskog rata bio operativac u viškom Centru za obavješćivanje i vanjski suradnik HTV-a, postrojbe jugovojske bile su smještene u vojarnama i potkopima (podzemnim tunelima) na području Samogora, Starina, Rogača, Zlo Polja, Smokove, Nove Pošte, Ravna, Huma, Stupišća, Barjaka, Vele Glave, Češke vile, Korita, Radina brda, Sv. Andrije i Taleža. Tako je s oko 2000 vojnika stalnog sastava i oko 3000 iz pričuvnih postrojbi, po svom ustroju otok bio osposobljen za autonomni život i vođenje ratnih operacija protiv "vanjskih i unutarnjih neprijatelja" u trajanju od najmanje 45 dana, što nalazimo u dokumentima.
Mnogobrojni tuneli i potkopi, a radi se o oko 70.000 metara, građeni su dugi niz godina, pa su tako utrobu škoja pretvorili u golemi podzemni labirint. U njima su bili smješteni naoružanje, gorivo za vozila i brodove, raketno gorivo, streljivo, podvodne mine, rakete i torpeda, a neki su služili kao zapovjedna mjesta mornarice za cijeli Jadran te skrovišta za brodove i podmornice. Duboko u "trbuhu" škoja bila je smještena i ratna bolnica. Najveći potkop, oko 400 metara tunela pod zemljom, nalazi se na području Vela Glava (zapovjedno mjesto bivše mornarice), gdje se moglo smjestiti 110 ljudi, zatim hrana, voda, trafostanica i mrežna struja, te dva elektroagregata za rezervno napajanje, klimatizacija, ventilacija, sanitarni čvorovi, praonica rublja, kuhinja, ambulanta, žične i bežične komunikacije, operativna dvorana s praćenjem pomorske i zračne situacije na Jadranu. Postoje dva izlaza za slučaj opasnosti koji su na površini zatvarani tenkovskim kupolama. I to je danas, dakako, devastirano. A još uvijek vidljivih na desetke kilometara bodljikave žice na betonskim stupovima neodoljivo asociraju na zloglasne koncentracijske logore.
No što je, tu je. Vratimo se na početak naše priče: kako sve to uklopiti u dodatnu turističku ponudu, odnosno kako sve te ostatke jedne očito neprimjerene politike iskoristiti u funkciji razvoja. Neki dosadašnji primjeri upućuju na jedan od mogućih putova. Tako je viški vinar Antonio Lipanović potkop bivše električne centrale na domak grada Visa pretvorio u vinski podrum. Na području kompleksa bivše vojarne Ravno češki poduzetnik komiških korijena Ante Mardešić gradi pogon za soljenje ribe, bivši Dom JNA u Visu postao je u jednom dijelu kulturni centar, a u drugom su od lani privatni ugostiteljski i zabavni sadržaji. U dijelovima se koriste i bivša središnja vojarna Samogor te kompleks Rogači u Komiži.
A činjenica da uglavnom neorganizirano Titovu špilju podno brda Hum posjeti u sezoni više od 5000 turista, nedvojbeno upućuje na to da bi dobro osmišljeni marketing, koji bi bio popraćen dobro sročenim i dizajniranim vodičem moglo pobuditi daleko veći interes domaće i strane turističke klijentele do kada vrijeme i povjesničari ne utvrde prave vrijednosti onoga što se na škoju zbivalo posljednjih pola stoljeća u Drugom svjetskom ratu i u bivšoj državi. Ilustrativan je i primjer vlasnika seoskog domaćinstva Darka Mladinea koji svojim gostima, većinom Slovencima, pokazuje tzv. zapovjedno mjesto mornarice jugovojske na Veloj Glavi kojima, po njegovim riječima, to popunjava praznine u turističkoj ponudi i iz posjeta se vraćaju zadovoljni jer na takvi "raritet" teško gdje mogu naići. Uostalom, mnogi će upućivati i na druge strane razvijenije turističke destinacije i njihova iskustva koji su i "crna" i "bijela" razdoblja u svojim povijesnim zbivanjima iskoristili ne samo za pokazivanje svijetu, već iz toga današnje generacije izvlače korist.
Vis je doista prebogat spomenicima povijesti, a nema ni pošteni prospekt, a kamoli vodič ili neki drugi vrjedniji promidžbeni materijal. Doduše, na škoju je bilo dvojbi, a ima ih i sada u raznim političkim sučeljavanjima, da tu najnoviju višku povijest zaboravimo kao ružni san ili je prezentirati javnosti kao pouku o zbiljnosti koja je imala posljedice na ukupni život na škoju. Taj povijesni segment je tu. Dogodio se bez volje otočnog življa, pa bi se komercijalizacijom ostataka moglo koliko-toliko vratiti oduzeto.
Povijest skrivena na morskome dnu
Komadi limenih podloga s piste nekadašnjeg savezničkog ratnog aerodroma u Velom polju i danas se mogu vidjeti kao ograde nekih vrtova ispred kuća u seoskim dijelovima otoka. A neki stariji Višani, svjedoci viških događanja u Drugom svjetskom ratu, tvrde da u podmorju oko otoka ima još olupina savezničkih zrakoplova koji oštećeni na bojištima Europe nisu uspjeli stići u zračnu luku spasa na Visu.
Pa bi i to mogao biti izazov povjesničarima, ali i ljubiteljima podmorskih atrakcija, dakako, uz dužnu počast onima koji su možda u toj ratnoj kalvariji izgubili život.
"Buon giorno, signori"
Kao najdrastičniju posljedicu povampirene politike u doba hladnog rata samo od ’50-ih do ’60-ih godina prošlog stoljeća oko 400 mladih Višana pobjeglo je preko granice do Italije iz političkih razloga u potrazi za obećanom zemljom zapadne civilizacije. Pritom su doživljavali razne avanture na moru budući da se na put u nepoznato biralo obično loše vrijeme pod okriljem noći. Ujutro bi se tek po oglašavanju sirene putničkog broda slutilo da su novi viški mladići zauvijek napustili škoj.
Zanimljiva je epizoda kada je skupina golobradih otočana, nakon nekoliko sati lutanja uzburkanim prostranstvima Jadrana, nošena morskom strujom i vjetrom, misleći da su se napokon domogli talijanskog kopna i Monte Gargana, vrteći se zapravo u krugu, dospjeli na Biševo. U maloj barketi, iscrpljeni i mokri do kože, ugledavši starog ribara koji im je došao uhvatiti cimu, jedan od njih zadovoljno mu pruži ruku kazavši:
— Buon giorno, signori.
— Ma, koji signor. Ca si poludi, sinko — začuđeno odgovori stariji Biševljanin na opće razočaranje izmučenih putnika.
Danas su velika većina tih viških prebjega ugledni iseljenici, koji se s vremena na vrijeme vraćaju na rodni škoj u vizite.
Viški Navarone
Da je Vis nedvojbeno podsjećao na čuvenu njemačku ratnu utvrdu u kamenim klisurama pokrajine Navara u zapadnim Pirenejima (Topovi Navarone), svjedoči mirnodopski arsenal teškog naoružanja jugovojske. Tako su u potkopu na rtu Stupišću provirivale cijevi topova 90 mm i raketne lansirne rampe obala — more. Na Barjacima i Novoj Pošti prijetili su topovi od 88 mm, dok je potkop Jastog na Novoj Pošti bio sklonište torpednih i raketnih čamaca. Talež je u svojoj utrobi nosio topove od 130 mm, potkop u Češkoj vili sve moguće vrste podmorskih mina, dok su Carvene Stine bile pozadinsko komandno mjesto i ratna bolnica.
Tunel na Radino Brdo bio je mjesto radio-relejnog centra, a u uvali Stonca podzemna skladišta goriva, ulja i maziva te još brojni drugi podzemni tuneli kao rezervna zapovjedna mjesta pojedinih nižih zapovjedništava od kraja Drugog svjetskog rata do prestanka militarizacije otoka, iščitali smo iz bogate riznice podataka Dražena Gazije, odakle epitet otoku Bojni brod.
http://arhiv.slobodn...dalmacija01.asp
BIVŠI VOJNI OBJEKTI NA VISU ČEKAJU INVENTIVNE PODUZETNIKE
SLANE SRDELE IZ PODRUMA
BIVŠE VOJARNE RAVNO
U nekadašnjim vojnim objektima, poput Samogora, Starine, Rogača, Zlo Polja, Smokove, Nove Pošte, Ravna i drugih, drže Višani, mogle bi se smjestiti mnoge gospodarske djelatnosti, napose za potrebe škojarskog turizma.
Viški vinar Antonio Lipanović iskoristio potkop za vinski podrum, a ribar Ante Mardešić gradi pogon za soljenje ribe.
Darko Mladineo pokazuje Slovencima Titovu spilju podno brda Hum, koju, kaže, u sezoni razgleda više od pet tisuća turista
piše Marko PEČAREVIĆ
snimke Dražen GAZIJA
Može li se "ostavina" jugovojske na Visu, ako ništa drugo, iskoristiti u gospodarske svrhe, poglavito u turizmu? Na to pitanje tijekom proteklog desetljeća, od kada je 31. svibnja 1992. godine jugovojska definitivno napustila škoj, mnogi su na brojnim službenim i neslužbenim razgovorima, pa i u uobičajenim malomišćanskim ćakulama, tražili odgovore. A onda, kada bi se približili nekoj viziji, obično bi se konačno rješenje ostavilo za "drugi put".
U međuvremenu mijenjale su se političke garniture, turističke institucije nisu imale baš čvrsto tlo pod nogama, veći gospodarski subjekti stenjali su u poslovnim teškoćama i stečajnim mukama, dok je začudo malo poduzetnih pojedinaca, koji su u tom potencijalu vidjeli mogućnost nicanja novog profitabilnog biznisa. I dok su se tako na riječima gradile kule u zraku, brojni su vojni objekti zapušteni i devastirani tonuli u zaborav. Doduše, treba priznati da su odgovorni u vrhovima vlasti, poglavito protekle vlade i ministarstva obrane u čijoj je nadležnosti sve do lani bila glavnina bivših vojnih potencijala, stavljali prst u uho kada su dolazili zahtjevi otočnih lokalnih valsti da im se vrati u vlasništvo oduzeti objekti i prostor koji su činili gotovo četvrtinu otočnih površina.
Naime, po kazivanju i prikupljenim informacijama Dražena Gazije, koji je u vrijeme posljednje "okupacije" otoka od strane jugovojske u vrijeme Domovinskog rata bio operativac u viškom Centru za obavješćivanje i vanjski suradnik HTV-a, postrojbe jugovojske bile su smještene u vojarnama i potkopima (podzemnim tunelima) na području Samogora, Starina, Rogača, Zlo Polja, Smokove, Nove Pošte, Ravna, Huma, Stupišća, Barjaka, Vele Glave, Češke vile, Korita, Radina brda, Sv. Andrije i Taleža. Tako je s oko 2000 vojnika stalnog sastava i oko 3000 iz pričuvnih postrojbi, po svom ustroju otok bio osposobljen za autonomni život i vođenje ratnih operacija protiv "vanjskih i unutarnjih neprijatelja" u trajanju od najmanje 45 dana, što nalazimo u dokumentima.
Mnogobrojni tuneli i potkopi, a radi se o oko 70.000 metara, građeni su dugi niz godina, pa su tako utrobu škoja pretvorili u golemi podzemni labirint. U njima su bili smješteni naoružanje, gorivo za vozila i brodove, raketno gorivo, streljivo, podvodne mine, rakete i torpeda, a neki su služili kao zapovjedna mjesta mornarice za cijeli Jadran te skrovišta za brodove i podmornice. Duboko u "trbuhu" škoja bila je smještena i ratna bolnica. Najveći potkop, oko 400 metara tunela pod zemljom, nalazi se na području Vela Glava (zapovjedno mjesto bivše mornarice), gdje se moglo smjestiti 110 ljudi, zatim hrana, voda, trafostanica i mrežna struja, te dva elektroagregata za rezervno napajanje, klimatizacija, ventilacija, sanitarni čvorovi, praonica rublja, kuhinja, ambulanta, žične i bežične komunikacije, operativna dvorana s praćenjem pomorske i zračne situacije na Jadranu. Postoje dva izlaza za slučaj opasnosti koji su na površini zatvarani tenkovskim kupolama. I to je danas, dakako, devastirano. A još uvijek vidljivih na desetke kilometara bodljikave žice na betonskim stupovima neodoljivo asociraju na zloglasne koncentracijske logore.
No što je, tu je. Vratimo se na početak naše priče: kako sve to uklopiti u dodatnu turističku ponudu, odnosno kako sve te ostatke jedne očito neprimjerene politike iskoristiti u funkciji razvoja. Neki dosadašnji primjeri upućuju na jedan od mogućih putova. Tako je viški vinar Antonio Lipanović potkop bivše električne centrale na domak grada Visa pretvorio u vinski podrum. Na području kompleksa bivše vojarne Ravno češki poduzetnik komiških korijena Ante Mardešić gradi pogon za soljenje ribe, bivši Dom JNA u Visu postao je u jednom dijelu kulturni centar, a u drugom su od lani privatni ugostiteljski i zabavni sadržaji. U dijelovima se koriste i bivša središnja vojarna Samogor te kompleks Rogači u Komiži.
A činjenica da uglavnom neorganizirano Titovu špilju podno brda Hum posjeti u sezoni više od 5000 turista, nedvojbeno upućuje na to da bi dobro osmišljeni marketing, koji bi bio popraćen dobro sročenim i dizajniranim vodičem moglo pobuditi daleko veći interes domaće i strane turističke klijentele do kada vrijeme i povjesničari ne utvrde prave vrijednosti onoga što se na škoju zbivalo posljednjih pola stoljeća u Drugom svjetskom ratu i u bivšoj državi. Ilustrativan je i primjer vlasnika seoskog domaćinstva Darka Mladinea koji svojim gostima, većinom Slovencima, pokazuje tzv. zapovjedno mjesto mornarice jugovojske na Veloj Glavi kojima, po njegovim riječima, to popunjava praznine u turističkoj ponudi i iz posjeta se vraćaju zadovoljni jer na takvi "raritet" teško gdje mogu naići. Uostalom, mnogi će upućivati i na druge strane razvijenije turističke destinacije i njihova iskustva koji su i "crna" i "bijela" razdoblja u svojim povijesnim zbivanjima iskoristili ne samo za pokazivanje svijetu, već iz toga današnje generacije izvlače korist.
Vis je doista prebogat spomenicima povijesti, a nema ni pošteni prospekt, a kamoli vodič ili neki drugi vrjedniji promidžbeni materijal. Doduše, na škoju je bilo dvojbi, a ima ih i sada u raznim političkim sučeljavanjima, da tu najnoviju višku povijest zaboravimo kao ružni san ili je prezentirati javnosti kao pouku o zbiljnosti koja je imala posljedice na ukupni život na škoju. Taj povijesni segment je tu. Dogodio se bez volje otočnog življa, pa bi se komercijalizacijom ostataka moglo koliko-toliko vratiti oduzeto.
Povijest skrivena na morskome dnu
Komadi limenih podloga s piste nekadašnjeg savezničkog ratnog aerodroma u Velom polju i danas se mogu vidjeti kao ograde nekih vrtova ispred kuća u seoskim dijelovima otoka. A neki stariji Višani, svjedoci viških događanja u Drugom svjetskom ratu, tvrde da u podmorju oko otoka ima još olupina savezničkih zrakoplova koji oštećeni na bojištima Europe nisu uspjeli stići u zračnu luku spasa na Visu.
Pa bi i to mogao biti izazov povjesničarima, ali i ljubiteljima podmorskih atrakcija, dakako, uz dužnu počast onima koji su možda u toj ratnoj kalvariji izgubili život.
"Buon giorno, signori"
Kao najdrastičniju posljedicu povampirene politike u doba hladnog rata samo od ’50-ih do ’60-ih godina prošlog stoljeća oko 400 mladih Višana pobjeglo je preko granice do Italije iz političkih razloga u potrazi za obećanom zemljom zapadne civilizacije. Pritom su doživljavali razne avanture na moru budući da se na put u nepoznato biralo obično loše vrijeme pod okriljem noći. Ujutro bi se tek po oglašavanju sirene putničkog broda slutilo da su novi viški mladići zauvijek napustili škoj.
Zanimljiva je epizoda kada je skupina golobradih otočana, nakon nekoliko sati lutanja uzburkanim prostranstvima Jadrana, nošena morskom strujom i vjetrom, misleći da su se napokon domogli talijanskog kopna i Monte Gargana, vrteći se zapravo u krugu, dospjeli na Biševo. U maloj barketi, iscrpljeni i mokri do kože, ugledavši starog ribara koji im je došao uhvatiti cimu, jedan od njih zadovoljno mu pruži ruku kazavši:
— Buon giorno, signori.
— Ma, koji signor. Ca si poludi, sinko — začuđeno odgovori stariji Biševljanin na opće razočaranje izmučenih putnika.
Danas su velika većina tih viških prebjega ugledni iseljenici, koji se s vremena na vrijeme vraćaju na rodni škoj u vizite.
Viški Navarone
Da je Vis nedvojbeno podsjećao na čuvenu njemačku ratnu utvrdu u kamenim klisurama pokrajine Navara u zapadnim Pirenejima (Topovi Navarone), svjedoči mirnodopski arsenal teškog naoružanja jugovojske. Tako su u potkopu na rtu Stupišću provirivale cijevi topova 90 mm i raketne lansirne rampe obala — more. Na Barjacima i Novoj Pošti prijetili su topovi od 88 mm, dok je potkop Jastog na Novoj Pošti bio sklonište torpednih i raketnih čamaca. Talež je u svojoj utrobi nosio topove od 130 mm, potkop u Češkoj vili sve moguće vrste podmorskih mina, dok su Carvene Stine bile pozadinsko komandno mjesto i ratna bolnica.
Tunel na Radino Brdo bio je mjesto radio-relejnog centra, a u uvali Stonca podzemna skladišta goriva, ulja i maziva te još brojni drugi podzemni tuneli kao rezervna zapovjedna mjesta pojedinih nižih zapovjedništava od kraja Drugog svjetskog rata do prestanka militarizacije otoka, iščitali smo iz bogate riznice podataka Dražena Gazije, odakle epitet otoku Bojni brod.
http://arhiv.slobodn...dalmacija01.asp
http://www.babanovac...slije-rata.html
Album, Veliki Žep
http://picasaweb.goo...osBunkerOthers#
Željava 2009
Željava 2010
Slatina 2007
Željava, tokom osamdesetih
Podzemni objekat KLEK,objekat 505, aerodrom Željava 1989
Bar su obe u skladu. 
