Jump to content
IGNORED

Crtice o prvom svetskom ratu


SeljačkaSreća

Recommended Posts

Oglasio se i poznati istoricar Nebojsa Katic.http://www.standard.rs/nebojsa-katic-istorijski-revizionizam-i-duga-senka-frica-fisera.html

NEBOJŠA KATIĆ: ISTORIJSKI REVIZIONIZAM I DUGA SENKA FRICA FIŠERAFišer otvara pitanje da li u nemačkoj politici tokom celog XX veka postoji konzistentna strateška linija koju prate svi režimi?Povišena osetljivost srpske javnosti u vezi sa interpretacijom uzroka Prvog svetskog rata je razumljiva, ali je ponešto i preterana. Ne postoji analiza uzroka rata u kojoj Srbija može proći sjajno, ali je Srbija previše mala i beznačajna meta da bi se samo preko njenih leđa mogla uspešno promeniti slika o krivici za izbijanje Prvog svetskog rata.Stogodišnjica izbijanja Prvog svetskog rata je zgodna prilika da istoričari zarade neku paru objavljujući prigodne knjige u očekivanju većih tiraža. Kada su istorija Prvog i Drugog svetskog rata u pitanju, svaki povod je dobar kao korak u procesu vršenja revizije prošlosti, u skladu sa novom konstelacijom snaga i savezništava. Najveća žrtva istorijskog revizionizma je uvek i sistematski Rusija. Ovaj trend je pogotovo vidljiv poslednjih dvadeset godina [1].U pravilu, revizija istorije XX veka ne počiva na novim saznanjima i promenjenoj faktografiji, već na novoj interpretaciji poznatih događaja. U takvim revizijama važne činjenice se često zanemaruju, drugačije akcentuju ili namerno potiskuju. Knjige starih autora koje se ne uklapaju u novu realnost se polako guraju u zaborav. Stasavaju nove generacije istoričara, a sa njima i „nova“ istorija.Nove zvezde moderne istorije se ne bave mučnim i dosadnim kopanjem po arhivima i radije se fokusiraju na kompilaciju, sintezu i reinterpretaciju ranije objavljenih radova. Mora se priznati da su nove knjige zanimljivo pisane, da su dovoljno informativne i obično prijatne za čitanje. Spisateljski dar je na većoj ceni no što je to dubina znanja o temi o kojoj se piše. Nesporno je da novi istoričari doprinose popularizaciji istorije, ali vrlo često, i njenoj propagandnoj manipulaciji.Knjiga Mesečari Kristofera Klarka je uznemirila srpsku javnost [2]. Prevladalo je tumačenje po kome je knjiga revizionistički pamflet koji krivicu za izbijanje Prvog svetskog rata pokušava da svali na leđa kraljevine Srbije. Strah je tim veći što je Klark istoričar od ugleda i što je njegova knjiga bila jedna od najzapaženijih u književnoj produkciji 2012. godine. Klarkova knjiga je imala prikaze u svim važnijim svetskim časopisima i našla se na svim važnijim listama preporučene literature u toj godini.NEUSPELI OBRAČUN SA FIŠEROM Čini se da bi Klarkovu knjigu ipak valjalo čitati pre svega kao pronemačku i posledično antirusku i antifrancusku. Tek u drugom koraku, ona se može tumačiti kao antisrpska. (Ko je imao prilike da pročita odličnu Klarkovu knjigu o istoriji Pruske pod naslovom Gvozdeno kraljevstvo primetiće da je Klarkova fascinacija Pruskom i pruskim duhom u značajnoj meri preneta i na Mesečare).Tokom 2013. godine, bar u knjigama objavljenim na engleskom govornom području, nije se nastavio agresivni revizionistički trend, koji je Klark najavio i od koga Srbija toliko strepi [3].Najzapaženija knjiga prošle godine je verovatno Rat kojim je okončan mir Margarete Makmilan, istoričarke sa Oksforda [4]. U 2013. godini ova knjiga je imala odjek identičan onome koji je Klarkova knjiga imala 2012. godine. Ako bih sudio samo o stilu pisanja i o strukturi jedne i druge knjige, prednost bih dao Makmilanovoj. Svejedno, obe knjige su informativne i odlično napisane, nevezano od teza koje zastupaju.Suprotno Klarku, pogledi Makmilanove na uzroke izbijanja Prvog svetskog rata su odmereniji, objektivniji i, ako je to važno, bliži srpskom stanovištu. Iako i ona, poput Klarka, upoređuje Mladu Bosnu sa Al-Kaidom ili odnos Srbije prema Srbima u Bosni (i Makedoniji) kao odnos Irana prema Hezbolahu, iole pismeniji čitalac neće u knjizi pronaći tezu o srpskoj krivici za izbijanje rata, niti će naići na bitniju reviziju istorije Prvog svetskog rata.Šta god o Prvom svetsku ratu bilo pisano, nad svim novim knjigama lebdi duga i moćna senka Frica Fišera (Fritz Fischer, na slici) i njegove knjige Ciljevi Nemačke u Prvom svetskom ratu, objavljene daleke 1961. godine. I Klarkovi Mesečari su samo zakasneli i neuspeli obračun sa Fišerom.U čemu je značaj Fišerove knjige i otkuda potreba da se sa njom i danas polemiše, pola veka nakon njenog objavljivanja i trinaest godina posle Fišerove smrti?Kopajući uporno i pedantno po nemačkim arhivima, Fišer je u svom obimnom delu dobro dokumentovao nekoliko ključnih teza koje su pomogle da se primarna krivica za izbijanje Prvog svetskog rata još argumentovanije pripiše Nemačkoj. Ako postoji nezaobilazni istoričar Prvog svetskog rata, onda je to pre svih Fišer [5].Fišer dokazuje da je Nemačka želela rat 1914. godine i da je agresivno gurala Austrougarsku u rat sa Srbijom – po svaku cenu, pa i po cenu da taj rat poprimi svetske razmere. Iako austrougarska želja da se sa Srbijom obračuna jednom i zauvek nije sporna, taj rat bi bio teško zamisliv bez nemačke snažne podrške.Diplomatsko posredovanje koje je Britanija nudila kao pokušaj rešenja konflikta Austrougarske i Srbije, Nemačka je na svaki način sabotirala. Nad Nemačkom se nadvijao veliki i razumljiv strah od Rusije. Procene su bile da će i ekonomska i vojna moć Rusije već od 1916. godine biti takva da Rusiju niko više neće moći da pobedi.PANDORINA KUTIJA NEMAČKE ISTORIJE Sa druge strane, nemačke procene su te, 1914. godine, ukazivale da ni Rusija ni Francuska još uvek nisu spremne za rat – dosta tačno, kako će događaji pokazati. Nemci su verovali i da će Britanija ostati uzdržana u sukobu na kontinentu – netačno, kako se pokazalo.Iako u Prvom svetskom ratu nema nevinih, odlučnost Nemačke da ratom izbori status velike imperijalne sile opredelila je sudbinu Evrope 1914. godine. U tom svetlu Klarkovo insistiranje na krivici Rusije zbog podrške „zloj“ Srbiji i zbog mobilizacije koja je otpočela pre mobilizacije u Nemačkoj, deluje svakako nategnuto, gotovo detinjasto [6].Fišer ukazuje i na neskrivenu podršku ratnoj opciji, koja je stizala od nemačke političke i poslovne elite. Nemačka ratobornost se zato ne može vezivati isključivo za armiju i za kajzera Vilhelma Drugog, kako se to obično sugerisalo [7].Na drugoj strani, Fišerovi kritičari spore da se za kataklizmu 1914. godine može kriviti samo jedna država i tvrde da se radilo o globalnom imperijalnom sukobu velikih sila, u kome je Nemačka samo pokušala da popravi posledice svog kasnog ulaska na istorijsku scenu.Postoji i teza da bi se detaljnim proučavanjem arhiva drugih država (na način kako je to Fišer uradio sa dostupnim arhivima Nemačke) otkrilo da se ni ostale velike sile nisu ponašale mnogo bolje od Nemačke. Usled asimetričnosti dostupnih informacija, insistira se na tome da je objektivna slika o Prvom svetskom ratu i njegovim uzrocima ostala iskrivljena na štetu Nemačke.Iako ove kritike nisu besmislene, one ne ugrožavaju bitno ni Fišerove teze, ni kvalitet njegove analize. Upravo takvom analizom i jakom argumentacijom, Fišer otvara Pandorinu kutiju nemačke istorije XX veka. On pokazuje da je najvažniji imperijalni cilj Nemačke bio preuzimanje potpune prevlasti nad prostorom centralne Evrope uz anektiranje velikih delova teritorija (pogotovo) na istoku, kao i potpuno političko i ekonomsko potčinjavanje malih država na istoku i severu Evrope. Možda i gore, delovi nemačke elite su predstojeći rat smatrali kao neminovni sukob dve rase – Slovenske i Tevtonske. I kajzer Vilhelm i načelnik nemačkog generalštaba Fon Moltke, o tome govore sasvim eksplicitno.Ako je Fišer u pravu, ako je njegova interpretacija nemačke politike i ciljeva tačna, onda se otvara najdramatičnije od svih pitanja (iako ovo pitanje sam Fišer ne otvara). Da li politiku Hitlerove Nemačke treba sagledavati kao brutalniji i radikalniji nastavak politike kajzerovske Nemačke, a ne samo kao bolesnu istorijsku aberaciju? Da li u nemačkoj politici tokom celog XX veka postoji jasna i konzistentna strateška linija koju prate svi režimi?U takvom tumačenju, popularna teza po kojoj je uspon Hitlera proistekao kao posledica nerazumnog Versajskog sporazuma (pogotovo člana 231) opasno gubi na snazi. Otvoren je prostor u kome je krivicu za Drugi svetski rat moguće tražiti pre u kontinuitetu nemačke politike i njenih ciljeva nego u nepravednom Versajskom miru.Fišerova analiza jasno pokazuje kakvi su istorijski i politički ulozi u igri. Tek ovim podsećanjem na Fišera moguće je i bolje razumeti strasti koje je njegova knjiga probudila 1961. godine i čiji eho snažno odjekuje i danas._________Uputnice:[1] O istorijskom revizionizmu vezanom za Drugi svetski rat sam pisao u tekstuhttp://nkatic.wordpress.com/2009/09/04/dogovorna-istorija/.[2] Christopher Clark, The Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914.[3] Poznati britanski istoričar Maks Hestings (Max Hastings), na primer, u svojoj popularnoj knjizi Catastrophe: Europe Goes to War 1914 čvrsto istrajava na nemačkoj krivici za izbijanje rata.[4] Margaret MacMillan, The War theat Ended Peace: How Europe abandoned peace for the First World War.[5] Kada je reč o starijim istoričarima, među najznačajnijima bi svakako bio i Italijan Luiđi Albertini (Luigi Albertini). Albertini takođe najveću krivicu za rat pripisuje Nemačkoj.[6] Na ruskoj krivici za Prvi svetski rat još radikalnije insistira autor nevelike reputacije Šon Mekmikin (Sean McMeekin) u knjizi July 1914: Countdown to War.[7] Fric Fišer je ovoj temi posvetio knjigu Savez elita.
Link to comment

Makmilanka u Guardianu, a sa Pescanika:

Gradonačelnik Londona Boris Džonson traži povlačenje ministra obrazovanja u senci, laburiste Tristrama Hanta, Hant tvrdi da su stavovi aktuelnog ministra obrazovanja Majkla Gouva šokantni, Gouv optužuje istoričare sa levice da „umanjuju značaj Britanije i njenih lidera“. Šta je sledeće? Duel u zoru u kom se protivnici gađaju udžbenicima istorije i jedni drugima uništavaju mitove? Ko bi mogao da zamisli da će prvi svetski rat, stotinu godina kasnije, izazivati takve strasti?Problem u debati o Velikom ratu leži u tome što ono što jedni smatraju mitom, drugi drže za neporecivu istinu. Ili su svi generali bili magarci, ili su bili razumni ljudi koji su dali sve od sebe. Rat je bio ili kolosalna greška ili borba za važne principe. Takva polarizacija možda može poslužiti za dobar spektakl, ali ne radi ono što bi istorija trebalo da radi – a to je da nam pomogne da razumemo svu složenost prošlosti.Predložila bih da počnemo od shvatanja da postoji ključna razlika između mitova, koji se dokazima mogu pobiti, i interpretacija – koje se na dokaze oslanjaju. Mitovi o ratu koje su istoričari vremenom dokrajčili govore, na primer, da su svi Evropljani rat dočekali uz aplauz i cveće. Danas znamo da je širom kontinenta javno raspoloženje radije bilo mešavina zebnje, rezignacije, straha ili, u nekim slučajevima, radosti što je konačno izbila oluja koja je tako dugo pretila.Još jedan mit kaže da su generali sa obe strane bili aristokrati i bezdušni slabići što u pozadini fronta srču šampanjac dok zaludno razmatraju izazove modernog industrijskog rata. Istoričari kao što su Geri Šefild i Džon Terejn pokazali su da su generali bili vrlo svesni tih izazova ali da naprosto nije postojala odgovarajuća tehnologija – bar ne do pred kraj rata. Takođe nisu svi bili iz više klase. General Erih Ludendorf, jedan od najuspešnijih nemačkih generala, poticao je iz srednje klase, dok je general Artur Kiri, verovatno najsposobniji general britanske imperije, bio promašeni trgovac osiguranjem.Interpretacije su druga stvar. Ljudi mogu imati iste dokaze o nekom događaju pa ipak sasvim različito shvatati njihovo značenje. Decembra 1912. u vreme rastućih tenzija u Evropi usled rata na Balkanu, Kajzer Vilhelm pozvao je svoje omiljene vojne savetnike u palatu u Potsdamu kako bi razgovarali o situaciji i nemačkim šansama ukoliko izbije veći rat. Ništa nije odlučeno a njegov kancelar Teobald Betman Holveg je pobesneo što nije konsultovan.Dakle, da li je taj skup bio ratno veće koje ukazuje na odlučnost nemačkog rukovodstva da se upusti u osvajački rat, kao što to misle neki istoričari uključujući Franca Fišera ili je reč, kao što sam sklona da mislim, o još jednom primeru kajzerovog busanja u prsa? Vilhelm je često zvučao ratoborno ali kad bi došlo do odluke, obično bi izabrao mir. Njegovi voljeni oficiri zvali su ga Stidljivi Vilijam, što ga je vređalo i možda ga 1914. učinilo rešenim da ne ustukne. Smatram da nema druge nego da prihvatimo da su obe interpretacije validne i da možda nikada neće biti moguće odlučiti koja je uverljivija.Istorija je sva u neslaganjima, pa bi i đake i javnost trebalo obavestiti da je prvi svetski rat od početka do kraja predmet mnogih sporova. I to treba prihvatiti bez straha. Podsticanje diskusije o prošlosti može samo proširiti i produbiti naše razumevanje. Ove godine ćemo mnogo razgovarati o uzrocima i odgovornosti za rat. Za razliku od drugog svetskog rata, ovde nemamo jasan konsenzus o tome kako je rat započeo – i nikada ga nećemo ni imati. Da, možemo pripisivati manje ili više odgovornosti – ja krivim Austrougarsku i Nemačku zbog njihove sumanute rešenosti da unište Srbiju iako su znali da bi to moglo dovesti do opšteg rata – ali još uvek ima mnogo prostora za neslaganja. Potrebno je da sagledamo stvari mimo pojedinih aktera ili država i uzmemo u obzir čitav kontekst. U Evropi je do 1914. stvoreno opasno raspoloženje da je rat moguća opcija – da je verovatno neizbežan. (Čemu je, naravno, pomoglo i to što su oficiri pretpostavljali, uprkos mnogim suprotnim dokazima, da će rat biti kratak i jasan.)Zaista, mnogi su verovali da je sukob duboko ukorenjen u ljudsko društvo i da su nacije preživele zahvaljujući svojoj spremnosti za borbu. Ministar Gouv je optužio Nemce da su privrženi socijalnom darvinizmu, ali bi trebalo da zna da su takve ideje bile široko rasprostranjene u Evropi a da je jedan od njegovih najiscrpnijih opisa dao Herbert Spenser, Englez.Takođe bi trebalo da se klonimo pripisivanja ideja i motiva retroaktivno, da bi odgovarali trenutnim potrebama. Kanadski premijer Stiven Harper rekao je da je bitka kod uzvišice Vimi, gde su kanadske trupe osvojile ključni položaj uprkos snažnoj nemačkoj odbrani, pokazala „nepokolebljivu posvećenost Kanađana odbrani mira i slobode“. Sumnjam da bi vojnici koji su se tamo borili to baš tako rekli. Moj deda i njegovi rođaci su se borili za svoju otadžbinu. Takođe sumnjam da su britanski vojnici mislili da brane, kao što to ministar Gouv tvrdi, „liberalni međunarodni poredak Zapada“. Trebalo bi zapamtiti da su se vojnici na svim stranama, kao i moji preci, borili za svoju zemlju, za svoje porodice i prijatelje.Obeshrabruje kako se naša sećanja na jedan katastrofalan i monumentalan događaj savremene istorije uvlače u tekuće političke rasprave. Bila bi velika šteta ako stotu godišnjicu ne iskoristimo kao trenutak za razumevanje i razmenu iskustva koje je pogodilo čitavu Evropu, pa i priličan ostatak sveta, uključujući i moju zemlju, Kanadu. Poštujmo mrtve na koje se tako često pozivamo u raspravama, nastojanjem da razumemo šta se desilo umesto da ih koristimo za osvajanje jeftinih poena.

Link to comment
Ako je Fišer u pravu, ako je njegova interpretacija nemačke politike i ciljeva tačna, onda se otvara najdramatičnije od svih pitanja (iako ovo pitanje sam Fišer ne otvara). Da li politiku Hitlerove Nemačke treba sagledavati kao brutalniji i radikalniji nastavak politike kajzerovske Nemačke, a ne samo kao bolesnu istorijsku aberaciju?
Fritz Fischer, Bündnis der Eliten: Zur Kontinuität der Machstrukturen in Deutschland, 1871–1945, Düsseldorf : Droste, 1979.Katić...
Link to comment

Ovo bi i ovde oni da slave, tamo gde je sve lepo i zeleno:ww1_002_zpscdc01623.jpgww1_005_zps9e9bf0eb.jpgUmesto da se sete i prisete, a ne da slike kao sto su ove dole trademarkiraju zabranom za mladje od 14 godina:ww1-901_zpsb01ba4fd.jpgww1-900_zpsee1f7ee4.jpgZaboravice ili ce se praviti da su zaboravili, mislim na Nemce naravno, da su na primer, 26. jula 1914. u drugom dnevnom izdanju novina po imenu Weser-Zeitung na prvoj strani Silerovi stihovi:Und setzet Ihr nicht Das Leben ein,Nie wird Euch das Leben gewonnen sein.ne samo zvucali nego i bili poziv na prolivanje krvi, ali tudje.Ne poziv, nego tupi i zaslepljeni nemacki urlik od koga bi se Siler u grobu okrenuo.Zaboravice da su i ostali cajtunzi tih dana sve u 16 opisivali Balkan kao mesto bez kulture, a Rusiju kao varvarsku i azijsku zemlju, na stranu sto su boga pozivali i u glas pozivali da kazni Englesku.Sa Francuskom su racunali da mogu i sami.Nece se setiti da pogledaju sopstvene novine iz, recimo, 1941. u kojima se ponavlja isti recnik.Pravice se ludi na cinjenicu da su tih dana, a i godina i godina pre prvog rata, bili u sakama jednog generalstaba i njegovih ludaka izbezumljenih od osecaja moci, bas kao sto su, samo dvadesetak godina kasnije bili u rukama jednog drugog ludaka.Pa bar da je bila rec o ludacima: radilo se o vodjama, takozvanoj eliti, jedne zemlje, drzave, koja se onako kako samo ona ume i po ko zna koji put posrala na sopstvenu kulturu i uz put unesrecila svet.O zemlji koja bi bila zadovoljna da se ovogodisnje obelezavanje stogodisnjice zavrsi odavanjem pocasti svima redom, onako pomiriteljski i politicki korektno.Takva su vremena,Onako kao: pa bio je to prosto nesrecan slucaj, dogodilo se, strasno je to sto su izginuli toliki mladi ljudi, i jos stotine davno poznatih odvratnih fraza.Sto se mene tice, nece da moze: neka Nemci sami oplakuju svoje mrtve.Sami su ih sejali.

Edited by namenski_01
Link to comment
Oglasio se i poznati istoricar Nebojsa Katic.http://www.standard....ica-fisera.html
Fritz Fischer, Bündnis der Eliten: Zur Kontinuität der Machstrukturen in Deutschland, 1871–1945, Düsseldorf : Droste, 1979.Katić...
carotvorio sam danas novi standard, vidim katićev tekst, pomislim "oh no", pogled mi preleti preko texta i zaustavi se kod ovog komentara o fišeru.i onda promptno zatvorim tab.edit: makmilanica sasvim dobra
Link to comment

Nemci - i ne samo Nemci - su uspeli: stoji se pred njima postrojeno, onako kao djacici, sve pazeci da ih se ne uvredi i da se ispostuje takozvana potreba da se istorija ponovo procita i sa njom, jelte, suoci.Pa da onda svi zive srecno i zadovoljno 1000 godina.Po istom obrascu po kome je Evropa, tacnije oni koji se danas za Evropu izdaju, za datum suocavanja sa samom sobom izabrala 23. avgust 1939, a ne 29. septembar 1938. (antidatirano na 28 :lolol:), kada je pokazala sta zna i ume, samo kad hoce.

Edited by namenski_01
Link to comment
Zar Katic nije ekonomista?
To i mene čudi. Po tome u šta se sve razume i ja bih rekao da je inženjer. Mislim, imam jednog kod (roditeljske) kuće, pojašnjava mi istoriju od momenta kad sam je upisao... Edited by MancMellow
Link to comment
Zar Katic nije ekonomista?
Jeste ali je ovde procitao, nadam se, nekoliko istorijskih knjiga i prepricao sta je u njima procitao. Tako stvoreci neku svoju pricu i celinu. On tu nista nije slagao ili tako nesto, vec mu odredjeni prebacuju da nije dovoljno knjiga procitao o nekim temama koje pominje.edit: sustinski to uopste ne menja ono sto je on napisao. u stvari, prepricao. Edited by Zaz_pi
Link to comment

Ma nije u tome stvar. Stvar je u tome što on, samo za čitaoce Standarda :D, "otvara" dilemu koja je otvorena već decenijama. Ova knjiga što sam je pomenuo je izdata i na srpskom, tako da mislim da je jedini razlog zašto je nije pomenuo taj da onda ne zna šta bi uopšte napisao a da ne bude prepričavanje sa delimičnim razumevanjem.

Link to comment

Mada:

Fišer ukazuje i na neskrivenu podršku ratnoj opciji, koja je stizala od nemačke političke i poslovne elite. Nemačka ratobornost se zato ne može vezivati isključivo za armiju i za kajzera Vilhelma Drugog, kako se to obično sugerisalo [7].
7] Fric Fišer je ovoj temi posvetio knjigu Savez elita.Ko zna o cemu je on mislio posto on ume da bude kontradiktoran(da ne kazem nesto teze) u stavovima. Ne bih se ja vise zadrzavao na Katicu. Bolje citajte Fisera. ;)
Link to comment
Canonde75modegravele1897_zps904a1d4f.jpgNego, da se mi vratimo na crtice o Prvom svetskom ratu koji, na primer, tesko da je imao takozvanu ikonu koja je inace marketinska izmisljotina nekih kasnijih vremena.Ali, ako je do ikone, ova naprava je - sumnje nema – kandidat #1:Francuski (brzometni) poljski top kalibra 75 mm, u originalu poznat kao Materiel de 75mm M(ode)le 1897, dok je u narodu, barem u onom njegovom u uniforme obucenom delu bio poznat i kao Soixante-Qinze.Nastao je iz preke potrebe da se topovima i ostalim artiljerijskim napravama od te sorte onemoguci da posle pucnja beze nazad pri cemu su em ugrozavali poslugu, em ih se moralo ponovo da gura na mesto i ponovo nisani.Na stranu nimalo nevazna cinjenica da se strasno sporo pucalo dok se sve to napravi.Iako su se trudili, skorojevicima kao sto je Krup, to nije poslo za rukom, mada je, istini za volju, stvar zapocela sa jednim nemackim inzenjerom, samo sto u Krupu nisu mogli da rese problem zadrzavanja ulja u hidraulicnoj instalaciji, onom cuvenom dihtovanju.Posla se prihvatio potpukovnik po imenu Joseph Albert Deport kome je doduse posao bio olaksan takozvanim napretkom nauke i tehnike tokom 19. veka, koji je, kao sto je svima poznato, bio vek svakojakog progresa.Problem je resio tako sto je ukapirao da se umesto da celo orudje ide nazad to moze i treba da radi samo cev: u pomoc je pritekla hidraulika, pa ja tako trzaj odnosno kretanje cevu u nazad kompenzovano hidraulicnim cilindrom koji je istovremeno sa druge strane sabijao dovoljno vazduha potrebnog da se cev vrati nazad u prvobitni polozaj.Rezultat je bio sto bi se danas reklo senzacionalan: domet oko 8,000 metara, kasnije i vise, pocetna brzina 588 metara u sekundi i brzina gadjanja i do 10, a na kratko i vise zrna u minutu, sto ce reci brze od tadasnjih pusaka.Ostalo se namestilo samo: dotadasnji razvoj eksploziva, zatvaranja odnosno bravljenja cevi, takozvano jedinstveno zrno u mesinganoj cauri bez potrebe da se top posebno barutom, a posebno zrnom, pronalazak naprava kakav je uglomer i pripadajuca matematika koja je omogucila i posredno gadjanje, sve su to bili elementi koji su se stekli da se rodi ova toliko uspesna naprava.Naravno da su, brze bolje, i drugi pozurili da slede primer Francuske, pa je tako do rata sva operativna artiljerija, ona velikih sila narocito, bila brzometna.Francuzi su za ovaj top govorili da je bog, otac, sin i sveti duh, a zahvaljujuci nekim matematickim zahvatima koji su mu omogucavali strmiju putanju, od njega su ocekivali da resava sve borbene zadatke, sto se naravno pokazalo pogresnim ali i bilo uzrok sto su u rat usli kratki sa recimo haubicama.Ali, sto jes’ – jes’: pokazao se na Marni gde je srapnelom pustosio po strojevima napredujuce nemacke pesadije, ali jos vise kod Verdena gde je, kako kaze zvanicno francusko delo, 250 baterija, dakle oko 1,000 ovih topova, od kraja februara do kraja septembra 1916. Ispalilo ni manje ni vise nego 16,000,000 zrna ili oko 70% sve municije koju su Francuzi tu ispucali.Dopao je i Srbiji, proizvodio se do 1940. godine i toliko zaduzio Francuze da su mu nasli mesto u Invalidima.Canonde75modegravele1897_resize_zps30dff621.jpg
Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...