Jump to content
IGNORED

Polemike


bergasa19

Recommended Posts

  • Replies 645
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Turnbull

    158

  • bergasa19

    121

  • kim_philby

    29

  • koksy

    25

Top Posters In This Topic

Posted Images

U vezi priče o nepriličnoj lokaciji i političkoj motivaciji ovog objekta Ima Kusturica jedan nenadjebiv argument, koji ne znam zašto, ni sam ne koristi. Naime, dobro se sećam da je o ovom Kamengradu zajedno sa Sidranom trubio i godinu dve pre rata. Doduše, prvenstveno kao sceni za film, koji kako stvari sada stoje nikad neće ni biti snimljen. Možda i bolje. Koliko god mislio da je renesansni čovek Kusturičina kreativna energija sada je izgleda sva u graditeljstvu i pomalo spisateljstvu :)Ne verujem da bi preteklo i za jedan takav značajan film. Bojim se da bi se ponovila priča sa Petrovićevim Seobama.

Edited by francuski sobar
Link to comment
gde moze da se nadje fajt dragojevica i paskaljevica?
Napisao je juce Dragojevic u Blicu tekst "Nevaljalstine predsednika opstine". Citao sam ga u stampanom izdanju, ali ne mogu da ga nadjem na netu.
Link to comment
BETON
Piše: Jasna Dimitrijević PRETKOSOVSKI CIRKUS Dejan Stojiljković, Duge noći i crne zastave (Laguna 2012) Duge noći i crne zastave Dejana Stojiljkovića, petparački roman o potrazi za ukradenim kivotom kneza Lazara i osvajanju Pirotske tvrđave 1386. godine, uvod je u najavljeni spektakl – petoknjižje o viteškom dobu srpske istorije i najnoviji prilog podizanju nacionalnog ponosa. Neko od kritičara okarakterisao je Stojiljkovićevu prozu kao istorijski pulp i mislim da je to najbolja smernica koju bi potencijalni čitalac mogao da dobije. Jednodimenzionalnost, predvidive peripetije, šablonizirana leksika, sve je tu. Ali nađe se i poneki trik. Stojiljković manipuliše citatima još od prve rečenice (Tolkin), pa sve do motoa koji otvaraju svako poglavlje (Borislav Pekić, Novica Tadić, početni stihovi Kurana ispisani kaligrafskim arapskim pismom i Vasko Popa, najčešće citiran). Međutim, umesto da pruže adekvatnu podršku romanesknom tekstu i ukažu na vezu između dva narativa, zvučna imena kanonizovanih autora, nasilno uvučena u čitavu priču, ovde figuriraju kao kič-detalj iza koga se krije frazirana rečenica i registar metafora iz čitanke za osnovnu školu (povremeno začinjen sumanutim figurama), ali je vrlo poželjna tema za razgovor u svim intervjuima. Ali formula uspeha ovog bestselera ipak leži u staroj binarnoj podeli na sile dobra i zla, poput one u epskoj fantastici, samo sa jednom značajnom razlikom – ovde se mitska modela oslanja na srednjovekovnu srpsku istoriju, a to je literatura koju prosečni čitalac ovdašnji čita za sve pare. Likovi su već poznati iz Boja na Kosovu (s jednom izmenom, Stojiljković insistira na Kristijanu Bejliju u ulozi Kosančića, pa Svetozara Cvetkovića možete slobodno da zaboravite), naracija zadovoljava svačije intelektualne kapacitete, a ima i ponešto što ste zaboravili iz istorije, a može biti zgodan podatak za započinjanje razgovora na slavi. Ali ništa preterano! A kad govorimo o Stojiljkovićevom stilu, ovde Kosančić odseca glave „lakim, ali silovitim zamahom mača“, neprijateljeva sekira se munjevito spušta na glavu, a poneki odlomak zvuči kao slobodna interpretacija servisa Google Translate: „Na ovoj razdaljini, prvi od akindžija bio je samo crni trup na konju. Toplica je gađao upravo u predelu tog trupa.“ Ali ma koliko close reading metoda bila zabavna kada je o trivijalnoj literaturi reč, mislim da ovakav pristup takvom tekstu nezasluženo izjednačava banalno štivo sa umetničkom prozom. Štaviše, bila bi to uvreda za ozbiljnu književnost, a ovo je ipak roman pisan za široku populaciju koja od litarature ne traži previše. Ne traži previše, ali je zato neizmerno željna potvrde da se ono što zadovoljava njen intelektualni apetit naziva ozbiljnim imenom - istorijski roman. A svojoj publici Stojiljković neizmerno laska. Skrojen po meri prosečno obrazovanog čitaoca, roman reanimira informacije, predstave i mitove koji su takvoj publici bliski i aranžira neopširnim istorijskim podacima. Možda se poneki hodočasnih srednjovekovnih manastira iznenadi kada pročita da je Lazar gradio zadužbine u mermeru, ali sve se da prevazići. S druge strane, Stojiljković mu poručuje da se može smatrati poznavaocem stripa ako pogleda barem dva holivudska filma rađena po nekom grafičkom romanu, a to je već veliko dostignuće uz minimalam trud. Čitalac sklapa knjigu spokojan, njegov rezon ostaje nepoljuljan, money well spent. Dok vojske ratuju, dva vladara – Lazar i Murat – prolaze kontemplativne i emotivne krize. Murata opseda želja za ispunjenjem drevnog proročanstva i osvojanjem mrske Evrope koja mu je zavela najmlađeg sina, propisno kažnjenog nakon nedozvoljene veze sa drugim plemićem. Lazarev nespokoj daleko je plemenitiji (gubitak vere nakon smrti deteta) i već se u krupnom planu jasno ocrtava mitološka razlika. Ako i ima negativaca u srpskom okruženju, oni se javljaju kao usputni, niskokalorični karakteri i služe da istaknu vrlinu glavnih junaka. A ako je neko od njih i sklon poroku, to su sve oni mačo hobiji kao kocka i alkohol, pa se može reći da je to autorov kompliment u formi pokude. Podilaženje mediokritetima, njihovom ukusu i potrebama glavna 0.gif je odlika trivijalne književnosti. Ona protrči kroz mentalni aparat, a ono što posle nje ostane uglavnom je onaj rezervoar znanja, stavova, predrasuda i „estetskog“ senzibiliteta koji je čitač i pre imao. I to je ključna tačka prepoznavanja trasha: on podržava lenjost duha. To je tekst koji ne iznenađuje i ne pokreće, ne otkriva nove mogućnosti i ne pomera granice, već čini upravo suprotno – podržava dominantnu struju mišljenja, „konzervira zatečeno stanje“, kako to objašnjava Jasmina Lukić u eseju „Kako čitati trivijalnu književnost“ (zbornik Kako čitati, NBS 2007). Ova autorka se pozabavila pitanjem zašto određeni pisci (i poetike) postaju popularni u određenom trenutku (na primeru književnosti Ljiljane Habjanović Đurović) i mislim da je to jedino korisno čitanje literature koja ima nisku umetničku vrednost i visoke tiraže. Ona zahteva proučavanje ne zbog svog mesta u književnom vrednosnom sistemu, već zato što govori o vremenu i sredini u kojoj je toliko čitana/kupovana i jedino je tako moguće istraživati taj fenomen. I stvar tako mirno funkcioniše. Bestseler pisac ima veliku publiku, osigurano mesto na top-listi (između ispovesti novinarke i literature za samopomoć) i dobar honorar. Ako ga ponekad i zaboli što nije u boljem društvu, brzo se priseti da mu to mesto, s obzirom na umetničke domete, baš i ne pripada. Ako je pametan. A može se desiti i da se, kao Paulo Koeljo nedavno, malo preigra i bez trunke blama otvori temu koliko je štete Džojsov Uliks naneo književnosti. I can find excuses for all my shit, što bi rekao bend She Wants Revenge čija je pesma Red Flags and Long Nights posudila deo naslova ovoj knjizi. Autor Dugih noći će za svoje izgovore morati dobro da se pomučireddot.gif
Link to comment
Danas
Povodom teksta „Pretkosovski ciklus“ (Podlistak Danasa, „Beton“, utorak, 21. avgust 2012) Evo, ovako...Autor: Dejan StojiljkovićDrugovi i drugarice,Primećujem da su „Beton“ i ostali njemu srodni slobodarski mediji odustali od pokušaja da me proglase fašistom i nacionalistom, što je veoma lepo i drugarski sa njihove strane te koristim ovu priliku da im se na tome zahvalim.I vama je, hvala Bogu i Velikom Bratu, konačno sinulo da je čitava ta kampanja propala na svim nivoima, naročito onog trenutka kada je „Konstantinovo raskršće“ (dakle, knjiga jednog fašiste) prevedena u dve zemlje sa velikom antifašističkom tradicijom - SAD i Rusiji. Naravno, sasvim sam siguran i da je Građevinski kombinat „Ćirić&Ilić“ svestan sopstvenih grešaka, i da se sada kaju zbog izbora „podizvođača“. Dakle, drugari, kada sledeći put hoćete nekog da napravite fašistom i nacionalistom, ne angažujte za taj posao doživotnog predsednika kluba obožavatelja Milovana Danojlića. Siguran sam da među vama, gore u Komitetu, ima ljudi koji mogu sasvim dobro da napišu parapolitički pamflet maskiran u književnu kritiku, a da nisu nesvršeni studenti fizike fascinirani Danojlićevim pesničkim ushitima vezanim za raspeto srpstvo i slatko pravoslavlje. Te da ćete, kada sledeći put opet bude organizovana radna akcija na koridoru „Peščanik - E-Novine - Beton“, za posao mešanja ideološke zatucanosti sa lošom faktografijom izabrati nekog malo pismenijeg omladinca.I ne zaboravite - na svaku četvrtu lopatu ide malo vode.Kao so na ljutu ranu, slutim, na kraju je došla i biser-izjava urednika četničkih „Pogleda“ gospodina Samardžića kako je „Raskršće“ roman koji izgleda kao da ga je pisao neki član SUBNOR-a. Shodno tome, smislenije bi bilo da se redakcija „Betona“ i redakcija „Pogleda“ sastanu negde za okruglim stolom i odluče da li je „Raskršće“ antičetnička ili antikomunistička knjiga. Ne može istovremeno da bude i jedno i drugo.U slučaju mog drugog romana, taktika je očigledno drugačija i tu mi je veliku uslugu učinio legendarni Aleksandar Dunđerin (čovek koji je iz nejasnih razloga nepravedno oklevetan da je književni kritičar) koji je brže-bolje požurio da u slobodarskom „Pečatu“ proglasi „Duge noći i crne zastave“ antipatriotskim i anticrkvenim romanom. A ako tome dodamo kritike vezane za to što je knjiga štampana „na hrvatskom“ tj. na latinici i ogorčenost dežurnih patriota činjenicom da se neumesno poigravam „srpskim svetinjama“, sasvim je jasno da bi dalja haranga u pravcu nacionalizam-fašizam bila klasični autogol.U tom svetlu se desio jedan preokret koji je mene lično silno obradovao. Umesto nacionalističkim, moje knjige će biti proglašene palpom. Ono što drugovi ne znaju jeste da se ja u toj poziciji osećam više nego komotno. Ne spavamo svi sa Krležom ispod jastuka. Ja sam ponosni nastavljač tradicije koju su utemeljili Po, Lavkraft, Bredberi, Robert E. Hauard, Konan Dojl i Agata Kristi - i toga se uopšte ne stidim. A nisam ni jedini, moj dobar prijatelj Oto Oltvanji sebe predstavlja kao „pulpmeistera“, pa vi vidite.I zato sam veoma zahvalan gospođi Jasni Dimitrijević što je čitaoce „Betona“ uputila na ovu dimenziju mog pisanja. Nije joj bilo lako, pre toga je morala da pročita palpčinu od mog romana.Doduše, sasvim sam siguran da će Kristofer Nolan, režiser trilogije o Betmenu, biti iznenađen kad sazna kako glavnu ulogu u njegovim filmovima nije igrao Kristijan Bejl već pokojni proizvođač viskija sa sličnim prezimenom. Ali da ne cepidlačimo, Bejl ili Bejli, Markes ili Borhes, pevac ili krelac - biće dobra književna kritika. Koga je još danas među srpskim književnim kritičarima briga za trivijalnost kao što je, recimo, faktografija? To je tako out. Hvala Bogu da je gospođa Dimitrijević svesna toga, pa više polaže na to koliko će besa i frustracije uneti u svoje pisanje a ne na to koliko će u isto uneti činjenica.Šteta što „Beton“ sada zbog krize izlazi samo jednom mesečno pa nije bilo dovoljno prostora da se ova teza o trivijalnoj literaturi produbi. Koliko sam ja shvatio, poenta svega je da ja pišem romane za glupu i nepismenu publiku, je l’ tako? Mene živo zanima koga to tačno gospođa Dimitrijević svrstava u te neinteligentne „gutače palpa“, tj. smeća. Na koga je tačno mislila? Možda na britanskog publicistu Markusa Ejgara, čiji blurb stoji na zadnjoj korici romana? Ili možda na mog američkog izdavača dr Kenta Gustavsona? U stvari, znam... Kada govori o „prosečno obrazovanom čitaocu“ gospođa kritičarka u stvari misli na glavnog i odgovornog urednika „Danasa“ - gospodina Zorana Panovića. Jer gle, upravo taj prosečno obrazovani Panović, koji „Betonu“ ustupa prostor u svojim novinama, isti taj prostor u kome se i pojavila vickasta kritika gospođe Dimitrijević, čak je u dva navrata u svojim kolumnama preporučio i pohvalio „Duge noći i crne zastave“.Da nije možda baš on mediokritet kojima podilazi moja trivijalna literatura, kako lepo sročiste u svom prikazu?Ako je tako, i vi i „Beton“ ste u ozbiljnom problemu.A taj problem bi najadekvatnije mogao da se reši tako što ćete svoju građevinsku firmu iseliti u neke druge novine čiji urednici nisu neobrazovani čitači trivijalne literature. Pomenuti „Pečat“ i „Pogledi“ bi mogli da budu realna opcija, porazgovarajte o tome sa drugovima direktorima.Naravno, u samoj kritici je prisutan jedan zanimljiv fenomen. Kada se ne može ništa piscu koji je (o, nesreće) i čitan i nagrađivan i prevođen, onda se udara po njegovim čitaocima, jer - oni su najlakša meta. Da bi bolje objasnio sve ovo, potegnuću Kiša i njegov „Čas anatomije“, gde on kaže ovako: ?“Kritika je uzela na sebe ne samo prerogative cenzure i vlasti, nego je svojim mahinacijama isključila jednom zauvek i čitaoca kao jednog od mogućih arbitara: ne negacijom, ne poricanjem, ne vrednovanjem, nego uravnilovkom, tim svesnim i upornim obezvređivanjem i relativizacijom.“Inače, zanimljiv je deo gde Kiš kaže da je određene koncepte koje je koristio prilikom pisanja „Grobnice za Borisa Davidoviča“ preuzeo od Borhesa, a to su iste one stvari koje je ovaj preuzeo od Poa. Edgara Alana Poa - tvorca savremene krimi i horor priče. „Trivijalnih“ žanrova.Ovde bih stao sa citiranjem Kiša jer znam da to vas i vaše šefove nervira, a čuo sam i da će citiranje ovog našeg velikana uskoro biti proglašeno krivičnim delom, pa ne bih da zbog toga završim u zatvoru.Toliko od mene ovog puta, hvala vama i redakciji „Betona“ što ste odvojili malo prostora u vašem cenjenom glasilu da objasnite mojim čitaocima koliko su glupi i neobrazovani.Srdačno vašAutor je pulpmeister
Link to comment

jebote, tom stojiljkovicu treba oduzeti svaku mogucnost pisanja, ko i onom gulu i vojnovu.koliko god da mrzim neutemeljeni snobovski prezir ovdasnje literarne elite prema zanru, ovakvi moroni ce ga samo jacati i davati im municiju da ispaljuju svoja knjizevno-kriticka mrsomudjenja.

Link to comment
jebote, tom stojiljkovicu treba oduzeti svaku mogucnost pisanja, ko i onom gulu i vojnovu.
+1Bože kakav zvekan.
koliko god da mrzim neutemeljeni snobovski prezir ovdasnje literarne elite prema zanru, ovakvi moroni ce ga samo jacati i davati im municiju da ispaljuju svoja knjizevno-kriticka mrsomudjenja.
Čitao sam predmetnu kritiku u Betonu, i autorka nigde ne kritikuje žanr kao takav.Edit: Kreten sam, tek sad vidim da je kritika već okačena :isuse: Edited by Syme
Link to comment

hm. koriscenje termina poput petparacki, trivijalna knjizevnost, jednodimenzionalnost, predvidive peripetije itd kao karakteristike istorijskog palpa, pa opet trivijalna literatura kao podilazenje mediokritetima, trash u italiku, ljiljana habjanovic, da ne idem dalje. ako je zelela da masakrira stojiljkovica, sto jeste neophodno, ovakve fraze i opisi pokazuju da ne zna ili wiki zna sta je zanr/istorijski palp. pretpostavljam da su za ovu kriticarku tim pauers ili kim njumen takodje istorijski palp koji treba da se poredi sa, npr, barbarom kartlend.nail in her coffin da prezire zanr je ja-citam-vesti skandal koeljo-dzojs.

Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...