Jump to content
IGNORED

Zašto se Jugoslavija/SFRJ zaista raspala


Anonymous

Recommended Posts

Ma sve u redu, nego kažem da li misliš da je nemoguće bilo organizovati ih nikako tj. da niko ne bi hteo od lokalaca sudelovati u njima, pa bi oni morali biti nametani?

Link to comment

SFRJ se nije raspala kako se raspala zbog interesa sacice politicara ili generala na vrhu, tj. njihove nacionalnosti.

Raspala se ratom zbog interesa stotina hiljada koji su bili pokretacka snaga tog procesa - zbog straha (vecina) i zbog profita (manjina).

SKJ je osamdesetih imao preko 2mil clanova, kao nijedna komunisticka partija u istocnoj Evropi - ima dobar tekst Latinke o tome.

Tu je jos bila savezna administracija, razne savezne institucije, JNA, veliki kompleksi na Kosovu i CG.

Cela ta masa je podrzavala nesto iz interesa a ne zato sto je bila ideoloski zaludjena.

Istovremeno je nezaposlesnost bila visoka, mladi ljudi bez veze su odlazili i nisu uzivali u privilegijama relativno dobrih plata za malo produktivnosti.

Kada je to sve doslo pod znak pitanja, bili su itekako svesni da imaju sta izgubiti i to mnogo vise od drugih koji su radili u uspesnim preduzecima, na selu ili u malim privatnim radionicama. A neki od tih oportunista se nisu ni plasili nego su u politickim previranjima posle Titove smrti videli sansu za novu rundu nasilja i eksproprijacije kao i 45'.

strahovi od nemanja profita su potpirivani odozgore. kao i sve ostalo je islo tim smerom.

i jeste sfrjot bila preteca evropske unije ali se razlikovala u tome sto nije bila demokratska drzava i sve ostalo sto ide uz to.a demokratska tradicija premala da se mogla ukoreniti i padom berlinskog zida pelcovati kao u cehoslovakiji ili nemackoj.

kao i uvek uplasenu svetinu od novog doba je najlakse uplasiti avetima iz proslosti i nacionalizmom tj kao odbranom ugrozenih nacionalnih interesa

Link to comment

Ima DJ negde, okacicu link ili aploudovati sam.

 

Thx.

 

Znam da sam ovog drugog trazio vise puta, ali bezuspesno [poslednji put videh tu knjigu u biblioteci grada Beograda neke 97-98. godine].

Link to comment

Onu koja je kontrolisala granice.

 

To je bila samo carina, granicu su kontrolisale granične jedinice JNA. I "savezna policija" koja je vanredno bila na Kosovu tokom 80ih je u stvari popunjavana rezervnim sastavima republičkih MUPova na rotaciji.

 

 

Thx.

 

Znam da sam ovog drugog trazio vise puta, ali bezuspesno [poslednji put videh tu knjigu u biblioteci grada Beograda neke 97-98. godine].

 

https://fs03n5.sendspace.com/dl/88067e211a90067f6534d1257040c338/57b5d7b35ed33fbf/o7cmlf/Dejan%20Jovic%2C%20Jugoslavija%20-%20drzava%20koja%20je%20odumrla.pdf

Edited by Prospero
Link to comment

ok. u 3 rechenice. zashto treba da chitam ovo? (osim shto sam na GO i svi drugi resursi su prochitani, a starlete i djetset me slabije interesuju ^_^)

Edited by gospa buba
Link to comment

To je bila samo carina, granicu su kontrolisale granične jedinice JNA. I "savezna policija" koja je vanredno bila na Kosovu tokom 80ih je u stvari popunjavana rezervnim sastavima republičkih MUPova na rotaciji.

Imao je SSUP svoju brigadu milicije, oko 2000 ljudi valjda, koji su čuvali savezne organe po Beogradu i vršili kontrolu migracija na prelazima. Neposredno obezbeđenje državne granice (patroliranje) je vršila vojska.

Link to comment

Sad sam procitao neki Jovicev clanak na Pescaniku i u pravu je covek kada kaze da Amerika ne samo da ne pokusava da obuzda srpski nacionalizam, nego ga dodatno raspaljuje i tako drzi pod kontrolom.

Link to comment

SFRJ se nije raspala kako se raspala zbog interesa sacice politicara ili generala na vrhu, tj. njihove nacionalnosti.

Raspala se ratom zbog interesa stotina hiljada koji su bili pokretacka snaga tog procesa - zbog straha (vecina) i zbog profita (manjina).

SKJ je osamdesetih imao preko 2mil clanova, kao nijedna komunisticka partija u istocnoj Evropi - ima dobar tekst Latinke o tome.

Tu je jos bila savezna administracija, razne savezne institucije, JNA, veliki kompleksi na Kosovu i CG.

Cela ta masa je podrzavala nesto iz interesa a ne zato sto je bila ideoloski zaludjena.

Istovremeno je nezaposlesnost bila visoka, mladi ljudi bez veze su odlazili i nisu uzivali u privilegijama relativno dobrih plata za malo produktivnosti.

Kada je to sve doslo pod znak pitanja, bili su itekako svesni da imaju sta izgubiti i to mnogo vise od drugih koji su radili u uspesnim preduzecima, na selu ili u malim privatnim radionicama. A neki od tih oportunista se nisu ni plasili nego su u politickim previranjima posle Titove smrti videli sansu za novu rundu nasilja i eksproprijacije kao i 45'.

 

Ta masa na ukupnom jugo-nivou ne da nije bila homogena nego ihaaaj.

 

Npr:

 

Istraživanje pokazuje i da su političke elite Srbije i Slovenije do kraja 1989. imale iznimnu, gotovo apsolutnu podršku svojih populacija za program izlaska iz krize, koji je tada bio poznat i pod nazivom “tri reforme”: ekonomska, reforma političkog sistema i reforma Partije. U Sloveniji, 95 posto članova Partije podržavalo je slovenski ekonomski program, 94 posto je podržavalo program političkih reformi koji je predlagala Slovenija (daljnju konfederalizaciju zemlje), a 93 posto partijsku reformu (također usmjerenu prema istom cilju). Politička homogenizacija slovenske Partije bila je, dakle, gotovo apsolutna; nikad u njoj nije bilo više jedinstva nego tada. Na drugoj strani, slična je homogenizacija postignuta unutar Saveza komunista Srbije, u kome je 93 posto podržavalo srpski program ekonomskih reformi; 79 posto srpske prijedloge za reformu (centralizaciju) SKJ; a 72 posto prijedloge za reformu političkog sistema. Slična je razina podrške za srpske prijedloge postignuta i u Vojvodini (77 posto za ekonomske reforme, 73 posto za partijske reforme i 63 posto za političke reforme prema srpskom prijedlogu). Nije bilo dvojbe da su slovenski i srpski partijski vođe (Milan Kučan i Slobodan Milošević) do sredine 1989. potpuno preokrenuli trend nepopularnosti političara; oni su sad doista govorili u ime članstva svojih partijskih organizacija. Srpske optužbe slovenskih političara da su birokrati, otuđeni od partijskog članstva (a vjerojatno i populacije u cjelini) bile su neutemeljene. Jednako je neutemeljena bila ocjena da je “jogurt revolucija” nametnuta Vojvodini: u toj je pokrajini (za razliku od Kosova) postojala istinska podrška Miloševićevu programu.

 

U ostalim republikama, međutim, lokalna su partijska vodstva bila daleko manje popularna i bez vlastitog programa, pa su mnogi iz njih podržavali slovenski ili srpski program; ili nijedan uopće. U Crnoj Gori, primjerice, 63 posto partijskog članstva podržavalo je srpski program ekonomskih reformi (a samo 19 posto crnogorski; i 13 posto slovenski). Na drugoj strani, crnogorski su komunisti podržavali svoje novo vodstvo (ono koje je došlo na vrh nakon “antibirokratske revolucije”) kad se radilo o političkim reformama i reformama SKJ (61 posto i 68 posto članstva je podržavalo crnogorsko vodstvo u tim pitanjima). U Makedoniji, oko 40 posto članstva je podržavalo makedonsko vodstvo u sve tri reforme, dok su i slovenski i srpski programi bili popularniji kod 20 posto populacije (svaki). U stvari, Makedonci su malo više podržavali srpski program partijskog ujedinjavanja dok su u pitanjima političkog sistema (samostalnosti republika i pokrajina) bili malo bliži Slovencima.

 

Imajući u vidu ove rezultate ankete među partijskim članstvom, ne može se sasvim prihvatiti zaključak da se SKJ nalazio pred raspadom na republičke i pokrajinske organizacije. To bi bilo pojednostavljivanje; on je bio duboko podijeljen na dva velika “bloka”: jedan je predstavljala slovenska organizacija, a drugi srpska. Linija podjele bila je manje-više ista kao i ona izražena u samoj političkoj eliti: između “ustavobranitelja” i “ustavorefor- matora”, iako su i jedni i drugi uključivali mnoge elemente koje bi mijenjali i mnoge u kojima su željeli ostati konzervativni. Između te dvije opcije, međutim, ostao je priličan broj onih koji se nisu mogli pronaći ni na jednoj strani; i koji su tražili neku “treću”, kompromisnu opciju.

 

Primjerice, u Hrvatskoj je slovenski program ekonomskih reformi bio prihvatljiv za 45 posto partijskog članstva. Ali, hrvatski su komunisti bili mnogo rezerviraniji prema slovenskim prijedlozima za reformu političkog sistema (podrška od 33 posto), i partijske reforme (23 posto). Srpski program, istodobno, nije imao gotovo nikakvu podršku u Hrvatskoj: preferiralo gaje samo četiri do šest posto komunista (iako su 25 posto članstva SK Hrvatske činili hrvatski Srbi). Hrvatska se Partija našla u rascjepu između dva bloka, a nije u potpunosti podržavala ni jedan. Istodobno, zbog unutarnjih razlika i svijesti o osjetljivosti nacionalnog pitanja u samoj Hrvatskoj, ona nije bila u stanju formulirati neki “treći”, kompromisni put.

 

U nekim republikama, primjerice u Bosni i Hercegovini, taj je nedostatak “treće opcije” bio posebno velik problem. Ispitivanje je pokazalo da se bosanska Partija nalazila pred paralizom: s jedne strane, slovenski program ekonomskih i političkih reformi bio je nešto popularniji od srpskog (37 posto: 24 posto u ekonomskim reformama; i 22 posto: 14 posto u političkim); ali je istodobno srpski program partijskog ujedinjavanja podržavalo nešto više ljudi (18 posto) nego što je bio slučaj sa slovenskim prijedlozima (14 posto). To je značilo da gotovo 70 posto članstva u Bosni i Hercegovini nije podržavalo nijedan ni drugi program partijskih reformi. Istodobno su, primjerice, na Kosovu, slovenski prijedlozi primljeni daleko bolje od srpskih (66 posto je podržavalo slovenski program političkih reformi, a 55 posto program ekonomskih i partijskih reformi; dok je srpski podržavalo 34 posto za ekonomski, 26 posto za partijski i 24 posto za politički). Jedinstvo, na kome je Srbija toliko inzistirala i zbog kojeg je poduzela brojne mjere discipliniranja kosovske političke elite (uključujući smjenu kompletnog vodstva partijske organizacije krajem 1988, hapšenje nekadašnjeg predsjednika Pokrajinskog komiteta Azema Vlla- sija i raspuštanje kosovske Skupštine u doba izvanrednog stanja), nisu ujedinile kosovsku Partiju sa srpskom. “Jedinstvo” kosovskog vodstva (kojeg je tad predvodio Miloševiću sklon Rahman Morina) s Beogradom bilo je, dakle, u potpunom neskladu s mišljenjem partijskog članstva; a još više populacije u cjelini.

 

Prema rezultatima ovog ispitivanja, u cjelokupnom partijskom članstvu srpska je opcija bila gotovo dvostruko popularnija, posebno kad se radilo o partijskim reformama (38,9 posto za srpski pristup, 18,0 posto za slovenski). Ali, ona i dalje nije uspjela osigurati više od polovice “glasova” partijskog članstva. Osim toga, razina podrške za slovenske prijedloge širom zemlje bila je iznimno visoka: 24,3 posto, što je bilo gotovo pet puta više nego što je bio slovenski udio u članstvu SKJ. Bilo je malo vjerojatno da će na partijskom kongresu slovenski stav prevladati. Ali, pravo je pitanje bilo: hoće li uspjeti prevladati srpski stavovi, bez obzira na jasno protivljenje triju partijskih organizacija (Slovenije, Hrvatske i Kosova) i uz dileme koje su prevladavale unutar bosansko-hercegovačke i makedonske organizacije. Srpskoj je delegaciji trebala čista pobjeda, jer je ona inzistirala na jedinstvu i promjenama. Na drugoj strani, Slovencima je bio dovoljan status quo; a on je izgledao potpuno moguć nastavi li se ovakav odnos snaga. Bez obzira na svoju popularnost, naime, srpska opcija nije mogla prevladati ni po načelu konsenzusa republika i pokrajina, ni po principu “jedan čovjek - jedan glas”, jer nije imala nikakvu većinu. S pozicije obiju strana, dakle, (a naročito srpske) ključno je pitanje bilo daljnje ponašanje Makedonije i Bosne i Hercegovine, dviju organizacija koje su bile podijeljene od vrha do dna. U Makedoniji je, naime, (gotovo tradicionalno) jedan dio vodstva bio iznimno naklonjen Srbiji (predstavljao ga je tadašnji predsjednik jugoslavenskog Centralnog komiteta Milan Pančevski), dok je drugi bio protiv centralizacije. Nitko nije mogao reći na koju će se stranu okrenuti ta republika. U Bosni i Hercegovini, najsigurniji način da se osigura podrška srpskim programima bila je preko etničkih Srba u toj republici. No, oni koji su bili članovi SKJ nisu uvijek glasali sa Srbijom; upravo obratno, baš kao što je bio slučaj i u Hrvatskoj, komunisti-Srbi iz tih krajeva često su bili najsnažniji kritičari srpskog nacionalizma. Srpski je nacionalizam, prema tome, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini morao tražiti podršku za svoj program izvan partijskih organizaćija tih republika. Uskoro ih je našao u novoformiranim srpskim nacionalističkim strankama, prije svega Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Antikomunizam tih stranaka bio je nacionalistički inspiriran i često osvetnički u odnosu na same Srbe-komuniste, koje je tretirao kao “izdajnike nacionalnih interesa”.

 

...

 

Nedostatak ličnosti koja bi mogla parirati Kučanu i (posebno) Miloševiću (koji je jedini od njih dvojice imao općejugoslavenske ambicije), pokazao se kasnije kao jedan od glavnih razloga slabih izbornih rezultata Saveza komunista u Hrvatskoj, Makedoniji i Bosni i Hercegovini na prvim višestranačkim izborima, koji su uslijedili u 1990. Ispitivanje provedeno 1989. pokazuje da se čak 40,8 posto partijskog članstva u cijeloj zemlji u tom trenutku nije moglo identificirati ni s jednim političarom u zemlji. Ali, ti su postoci bili viši u Hrvatskoj (54,8 posto partijskog članstva); u Bosni i Hercegovini (56,8 posto) i u Makedoniji (58,3 posto) nego u ostale tri republike. Ako je tako bilo u partijskom članstvu, može se pretpostaviti da je još i veći broj građana (onih koji nisu bili članovi Saveza komunista) osjećao da ih nitko ne predstavlja. Oni su uskoro potražili alternativu izvan Saveza komunista, u novoosnovanim pokretima i političkim partijama, uglavnom nacionalističke orijentacije. Ti novi političari bili su ono što su partijski lideri u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Makedoniji propustili biti: jaka brana protiv Miloševića i njegovih ambicija o ujedinjenju Jugoslavije. Dok su u Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori reformirani komunisti ostali na vlasti (u ovoj ili onoj formi; u Sloveniji samo na predsjedničkoj poziciji, a u ostale dvije republike na svim pozicijama političke hijerarhije), Hrvati, primjerice, jednostavno nisu htjeli čekati da se Stipe Šuvar i Ante Marković odluče za hrvatski nacionalizam. Kad oni nisu htjeli preuzeti tu ulogu: bilo je drugih koji su to učinili (primjerice, Franjo Tuđman).

 

Ispitivanje koje je provedeno unutar SKJ pred Četrnaesti partijski kongres, pokazalo je da Slobodan Milošević u tom trenutku nije uživao apsolutnu podršku etničkih Srba u partijskom članstvu. Između udjela Srba u članstvu SKJ (45 posto) i “glasanja” za Miloševića (30,7 posto) postojala je prilično značajna razlika od gotovo 15 posto. Uzme li se u obzir, također, da je Miloševića kao političara koji izražava njihove stavove, prepoznalo 45 posto članova u Crnoj Gori, te (samo!) 25,2 posto članova SKJ koji su rekli da su etnički Jugoslaveni; postalo je jasno da Milošević u tom trenutku nije bio izbor Srba-komunista izvan same Srbije. U stvari, u partijskom se članstvu (samo!) 54,6 posto etničkih Srba (dakle bez obzira odakle bili u Jugoslaviji; iz Srbije ili izvan nje) identificiralo s Miloševićem; 45,4 posto njih se nije identificiralo s njim (u stvari, 40,3 posto nije se identificiralo ni s jednim političarem uopće).

 

 

Link to comment

ok. u 3 rechenice. zashto treba da chitam ovo? (osim shto sam na GO i svi drugi resursi su prochitani, a starlete i djetset me slabije interesuju ^_^)

 

Bubo to je cela knjiga a ne tekst :)

 

Zato što je, IMHO, do sada najrazumnija analiza raspada Yu.

Link to comment

Ma naravno, ovo je pojednostavljen pogled na stvari. Samo što je problem Srba tu što je interes bio suštinski tj. pucanjem koncepcije padalo je u vodu sve što je od 1918. stvarano, te je interes tu bio utoliko i veći i značajniji.

 

edit: ispravka, od Niške deklaracije.

Edited by Tribun_Populi
Link to comment

Šta znači "sve što je od 1918. stvarano", to prosto nije bila ista zemlja 1922, 1940, 1951, 1983.

 

Ja ne znam šta je bio "problem Srba" recimo 1964, msm jel to "daj Jugoslaviju, bilo kakvu, jer su u njoj svi Srbi na okupu, a za ostalo ćemo videti"? Ko je baštinio takav stav, ko ga je izrekao, jel postojao u diskursu ili lebdeo neizgovoren na usnama, nije li onda Jugoslavija a ne Kosovo "najskuplja srpska reč"?

 

Hoću da kažem da ne treba sad mnogo učitavati unazad.

Link to comment

Pa ne radi se o učitavanju, radi se o sentimentu koji je, rekoh koju stranu pre, uzgajan u javnom diskursu sasvim fino u to vreme. Whatahell else je "dobitnici u ratu & gubitnici u miru"?

Link to comment

Ma ok ali na kakvu podlogu pada takav sentiment, u kojoj meri postoji u privatnoj a u kojoj u javnoj sferi, da li je uvek isto jak, ko su mu zastupnici, na koji način i s kojim ciljem, ko su mu suparnici itd itd.

Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...