Jump to content
IGNORED

Permanentna kriza domaće ekonomije


Lord Protector

Recommended Posts

  • Replies 2.6k
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Tribun_Populi

    485

  • Luther

    345

  • Prospero

    230

  • Lord Protector

    215

Top Posters In This Topic

Posted Images

Концесије су компликоване и немају нужно срећан крај
Када је о развијеним европским државама реч, ретко се догађа да главни аеродром или контрола над њим пређе у приватне руке
Аутор: Небојша Катић четвртак, 02.03.2017

 

Као што је и обећала ММФ-у, влада Србије је одлучила да, први пут у историји, Аеродром „Никола Тесла“ понуди страним концесионарима на 25 година. Ова концесија би требало да буде реализована баш за мандата владе која ће својим успесима, поготово оним будућим, оборити све историјске рекорде.

Када је о развијеним европским државама реч, ретко се догађа да главни аеродром и/или контрола над њим пређе у приватне руке. (Ту и тамо се појави по неки изузетак, попут Лондона или Рима, на пример.) Када и отворе врата приватном капиталу, државе најчешће задржавају део власништва и контроле у компанијама које су власници или оператери аеродрома.

Ако концесија буде реализована, Србија ће се наћи у друштву Португала, Кипра, Мађарске, Хрватске, Словеније, Македоније, Албаније, Косова и Молдавије, држава које су своје главне аеродроме дале приватном капиталу. Ове државе знају нешто што остале европске државе не знају, а Србија увек учи од најбољих. ^_^

 

Аеродроми главних градова су природни монополи, машине за прављење новца, и тако ће остати све док не буде измишљен систем за телепортирање путника. Доказ томе је и београдски аеродром, предузеће које чак ни партијски експерти нису успели да упропасте.

Број путника је у сталном порасту, а масовна бежанија грађана из Србије помаже да аеродром ради све боље. Изузетак је једино 2009. када је као последица Велике рецесије број путника опао за 10 процената. (Пад броја путника је забележен и 2005. али је био маргиналан.) Просечан раст броја путника у последњих 14 година је нешто више од осам процената годишње. Највећи раст је забележен 2014. и износио је 31 проценат, да би се потом стабилизовао на три процента годишње. Велики скок 2014. свакако је у вези са почетком пословања ,,Ер Србије”.

Ако биланси не лажу, у свакој од последњих десет година (осим 2013) аеродром је исказивао милионске профите (рачунато у еврима). Од 2008. до 2012. нпр. просечна добит пре опорезивања је износила око 17 милиона евра годишње, па је чак и у лошој 2009. добит била око 20 милиона евра.

У последње две године за које имамо податке (2014. и 2015), аеродром је остварио просечну годишњу добит од око 32 милиона евра. Добит у односу на приход аеродрома се креће између 46 и 49 процената, што је фантастична цифра. Финансијски успех је тим већи што је аеродром, по налогу владе, поклонио ,,Ер Србији” 22,3 милиона долара и тако измирио обавезу државе према ,,Ер Србији”.

Иако ниједна понуда још није стигла, премијер је изашао са цифрама прихода које очекује од концесије и приказао их као готову ствар и фантастичан успех. Истини за вољу, те цифре су добре, под условом да их неко заиста и понуди, а касније и реализује. Како нас искуство учи, стварност уме да изневери премијерова очекивања и најаве. ^_^

 

Концесије су компликована ствар и немају нужно срећан крај. Оне често завршавају на арбитражама и Србија с тим већ има искуства. Уговори су веома компликовани, условљавања су велика, а искусни концесионари знају све правне трикове будући да иза себе имају велики број и концесија и судских спорова. Често се појављује и велики јаз између ведрих најава и онога што се стварно догоди.

Концесије су згодне за попуњавање буџета и девизних резерви. Поготово је угодно када се данас троше будући приходи. Концесије имају исту логику као и задуживање – оба механизма узимају данас, на терет будућности. Наравно, српска влада не улази у концесију због ових тривијалних и прагматичних разлога. ^_^

 

По изјави премијера Вучића, ми (ко год да је то) не знамо да управљамо аеродромом и свако, ма одакле долазио, то уме боље од Срба. Ако се ова изјава стави у контекст ранијих премијерових изјава, логично следи да Срби ништа не знају да раде – с једним изузетком. ^_^

 

Они, срећом, једино умеју да управљају државом, тим најсложенијим од свих система. Тачније, постоји само једна група људи која у Србији нешто зна, и она је данас окупљена у влади Србије. Ван тога је пустош, лењост и и незнање. ^_^

 

Бојим се, ипак, да влада греши. Све успешне државе су се развијале учењем кроз рад и реализацију великих пројеката. Ово подразумева да се јавна добра дају на управљање људима који нешто знају и, још важније, имају капацитет да брзо уче. Поновићу још једном – државе које продају јавна добра или их дају у концесију завршавају као колоније.

 

Edited by slow
Link to comment

Otimanje komunalnih usluga

 

 

Od prvog januara, država je uz pomoć dva zakona komunalne delatnosti u potpunosti gurnula na tržište. Pred sam kraj prošle godine Skupština Republike Srbije usvojila je po hitnom postupku Zakon o izmenama i dopunama Zakona o komunalnim delatnostima. Istog dana je, zajedno sa ovim zakonom, usvojen i Zakon o izmenama i dopunama Zakona o javno-privatnom partnerstvu i koncesijama, koji će u sadejstvu s prethodnim dovesti do efikasnije uzurpacije javnih dobara i usluga od strane privatnih interesa.
 

Pravdajući ubrzano donošenje zakona potrebom za stvaranjem bolje poslovne klime, ali i pod pritiscima iz Brisela i MMF-a, koji se protive državnim monopolima, zakon je donesen bez prevelike buke i javne debate o posledicama koje nam slede liberalizacijom u sektoru komunalnih delatnosti. Uprkos tvrdnjama vlade da će novi zakon o komunalnim uslugama obezbediti kvalitetniju uslugu uz smanjenje troškova, postoji mnogo razloga za sumnju, posebno zbog postojanja brojnih primera iz susednih zemalja, u kojima su slični zakoni doveli do katastrofalnog stanja u sektoru komunalnih delatnosti.

 

Novim zakonom o komunalnim delatnostima u privatne ruke bi mogle doći, između ostalog, usluge vodosnabdevanja, grejanja, odnošenja smeća, održavanje puteva, groblja, javne rasvete, ulica i parkova. Od ukupno petnaest komunalnih usluga, devet je predviđeno za koncesiju gde bi privatnici uslugu isporučivali kao koncesionari prirodnog bogatstva u javnoj svojini, a za ostalih šest predviđen je model javno-privatnog partnerstva.

Nakon što je privatizacija proizvodnih pogona gotovo u potpunosti završena, novi zakon o komunalnim delatnostima širom otvara vrata privatnom kapitalu da kroz javno-privatna partnerstva i koncesije nastavi proces svoje akumulacije. Komodifikacija i privatizacija sektora komunalnih delatnosti, koji postoji zarad zadovoljenja osnovnih potreba svih građana, neumitno vodi povećanju cena, isključenosti najsiromašnijih korisnika, opadanju kvaliteta usluga i otpuštanju radnika zarad maksimizacije profita.
 

Praksa funkcionisanja javno-privatnih partnerstava i koncesija gotovo uvek ide samo u korist jednog od partnera, i to onog privatnog. Privatni partner obično preuzima profitabilni deo, kao što su naplata ili pojedini delovi distribucije, i iz tih poslova izvlači profit, dok se mnogo skuplji i tržišno neisplativi delovi procesa ostavljaju u rukama javnog partnera. Nastali gubici na jednoj strani se socijalizuju, dok se profit privatizuje i na kraju imamo pojedince koji se bezobrazno bogate, dok gubitke snosi celokupno stanovništvo date oblasti ili države, u zavisnosti od veličine i značaja partnerstva ili koncesije.

 

Prema jednom medijskom izveštavanju, zasad je najveće interesovanje privatnika za sistem vodosnabdevanja, pošto je tu obim naplate najveći, a o apsolutnoj neophodnosti vode nije ni potrebno govoriti. Iskustva s privatizacijom sistema vodosnabdevanja imale su i druge države, i iz njihovih primera mogli bismo mnogo toga naučiti. Primeri loših privatizacija su brojni, od Pariza, gde je cena skočila 260% uz velika otpuštanja radnika, a kvalitet usluge je opao, preko Atine i Soluna, sve do Manile ređaju se katastrofalne privatizacije. Pojedine periferne države pod pritiskom duga (Grčka), ili uslovljene EU pretpristupnim pregovorima (Rumunija, Bugarska), privatizovale su sektor komunalnih delatnosti.
 

Bugarska i Rumunija imaju izrazito negativna iskustva nakon što su privatnicima prepustile komunalne službe. Ove države su privatizovale gotovo sve, od energetike preko odnošenja smeća do vodosnabdevanja. Posledice su katastrofalne, pa su zbog porasta cena usluge od vitalnog značaja za normalan život postale gotovo nedostupne velikoj većini građana. Cene komunalnih usluga jedan su od najbitnijih povoda i za izbijanja velikih socijalnih nemira i protesta u Bugarskoj. Dobrog primera privatizacije u sektoru komunalnih delatnosti uopšte nema.

Rekomunalizacija kao ideja povratka osnovnih delatnosti neophodnih za funkcionisanje društva u javno vlasništvo sve češće se pominje, ali i realizuje u različitim zemljama. Čak se i u SAD, kao centru kapitalističke moći, gradovi sve češće okreću rekomunalizaciji i vraćaju komunalne sisteme u javno vlasništvo. Poznata je izjava direktora jednog velikog gradskog sistema u SAD: kada su ga pitali da li razmišlja o privatizaciji vodovoda, on je uzvratio kontrapitanjem ‒ da li biste vi prodali svoj krvotok?

Edited by miki.bg
Link to comment

Članak nije tačan u delu koji se odnosi na vodosnabdevanje, jer:

 

 

 

Vršioci komunalnih delatnosti

Član 5

Komunalnu delatnost mogu obavljati javno preduzeće, privredno društvo, preduzetnik ili drugi privredni subjekt.

Komunalnu delatnost iz člana 2. stav 3. tačka 1) i komunalnu delatnost iz člana 2. stav 3. tačka 5) ovog zakona u delu koji obuhvata obavljanje javnog linijskog prevoza putnika trolejbusima i tramvajima mogu obavljati isključivo javna preduzeća koje osniva jedinica lokalne samouprave, društvo s ograničenom odgovornošću i akcionarsko društvo (u daljem tekstu: društvo kapitala) čiji je jedini vlasnik javno preduzeće, odnosno čiji je jedini vlasnik jedinica lokalne samouprave, kao i zavisno društvo čiji je jedini vlasnik to društvo kapitala.

 

 

Odnosi se na snabdevanje vodom za piće i javni linijski prevoz putnika u lokalnom saobraćaju.

Link to comment

Znači, slovo zakona od gore se odnosi samo na prevoz a ne i na povezane usluge? Ali svejedno, ne vidim kako to značajno menja situaciju. Privatnoj kompaniji se slivaju prihodi od naplaćivanja korišćenja javne usluge i infrastrukture. Plus subvencije privatnicima. Privatizacija profita i socijalizacija rizika i gubitaka na delu.

 

A i pored toga, privatizovanje usluge javnog prevoza je počelo osam godina pre BP sa ITSom, tako da onda nije baš tačno da ne može ta komunalna delatnost da se privatizuje. Ako ja sve to dobro tumačim, to jest.

Edited by miki.bg
Link to comment

Pa pazi, ti tako možeš o svemu. Posle 2001. prvo što je krenulo bilo je nameštanje ortacima poslova obezbeđenja po državnim firmama, pa je ceo segment logistike (u EPSu npr) koji je dotle gotovo 100% bio interna služba prebačen kod privatnika, zajedno sa zaposlenima.

 

Ne, ne radi se tu o privatizaciji dokle god su primarna delatnost, osnovna sredstva i odgovarajući kapital u državnim rukama.

 

via CZ-M53 TT

Link to comment

Aha, tnx. Znači, u slučaju tih autsorsovanih usluga je na delu jedan kronizam u vidu spoja političara i privatnog kapitala?

Edited by miki.bg
Link to comment

Početkom decembra prošle godine Dr Mario Reljanović je na naš poziv u beogradskom Domu omladine održao predavanje „Radna prava i strane investicije“.

Izlaganje polazi od Zakona o radu, usvojenog 2014. godine, koji je označio prekretnicu za umanjivanje prava zaposlenih i njihovog pojeftinjenja. Mnogi radnopravni instituti koji su u međuvremenu u potpunosti promenjeni, ozvaničili su agresivan nastup Srbije u takozvanoj „trci do dna“ – utrkivanju država koja će ponuditi jeftiniju i obespravljeniju radnu snagu stranim investitorima. U kombinaciji investicione politike i izmena radnog zakonodavstva, dobija se katastrofalna situacija u praksi koja je danas svakodnevica velikog broja zaposlenih.

 

 

 

Link to comment
  • 2 weeks later...

https://nkatic.wordpress.com/2017/03/29/na-putu-za-srecnu-kolonijalnu-buducnost-objavljeno-u-dnevniku-politika-29-03-2017/

 

 

Da li je Srbija tek na putu da postane kolonija, ili je na tom putu tako daleko odmakla da povratak više nije moguć? Da li je Srbija voljna žrtva tranzicionog kolonijalizma, ili joj je on nametnut? Da li su ovo razumna pitanja, ili je reč o antiglobalističkoj kuknjavi pametnjakovića koji ne razumeju ni moderno vreme ni logiku ekonomskih procesa?

Klasični kolonijalizam je podrazumevao zaposedanje i potpunu političku i ekonomsku kontrolu tuđih teritorija. Tranzicioni kolonijalizam je manje ambiciozan. Sveden je na to da slabe države koristi kao izvor jeftine radne snage i sirovina, da kontroliše njihova tržišta i da onemogući njihov samostalni razvoj.

Za razliku od kolonijalizma koji je nametan silom, uz otpore i pobune, novi kolonijalizam se radosno priziva. Države mole, ili čak kleče i plaćaju da kolonizatori dođu. I države koje nikada nisu bile kolonije, to danas postaju.

Klasična kolonizacija je bila skupa, dok su troškovi nove kolonizacije veoma niski. Radije se kupuju postojeća preduzeća nego što se otvaraju nova, a tržišta se dobijaju na poklon. Kolonizatori ne grade puteve, železnice ili luke, kao nekada. Ta vrsta skupih ulaganja se velikodušno prepušta domaćinima, pa im se čak naručuju i trasiraju novi putni pravci (npr. Niš – Priština), ili se interveniše kako se nešto ne bi gradilo (npr. „Južni tok“).

Kako bi se proces kolonizacije odvijao bez otpora, potrebno je stvoriti povoljan intelektualni i ideološki ambijent. Istorijska iskustva su tu od velike pomoći. Socijalizam je, na primer, pokušavao da „kupi“ čitav narod. Kako je naroda mnogo, to je bio preskup poduhvat, a i narodu je nekako uvek bilo malo.

Tehnike novog kolonijalizma su daleko jeftinije i ubitačno su efikasne – potrebno je kupiti samo nekoliko stotina ljudi koji kreiraju političku, intelektualnu i ideološku klimu. Onaj ko kontroliše akademski prostor i medije, oblikuje i debatni ambijent. A u tako kontrolisanom ambijentu, svaka ozbiljnija društvena kritika biće neutralisana ili skrenuta na sporedni kolosek.

Posao akademske elite je da objasni da novi kolonijalizam nije oblik brutalnog potčinjavanja, te da je reč o modernim procesima koji počivaju na strogo naučnim, ekonomskim zakonitostima. A od zakona nauke, bilo da je reč o fizici ili ekonomiji, ne može se pobeći. Ako živite očajno i na rubu egzistencije, ekonomija uči da je to zato što ništa ne vredite, o čemu je tržište donelo svoj sud. Vaš loš život je u stvari posledica lenjosti i nepreduzimljivosti, kako bi to rekao jedan poznati ekonomski mislilac.

U centru ekonomskog sistema više nije čovek, već jedno sasvim novo biće – potrošač. Uspešan sistem zato mora raditi u korist potrošača, makar to bilo na štetu ljudi. To važi i onda kada je potrošač siromašan i ubog, kada bedno zarađuje, ili kada je bez posla. Bitno je da potrošač ima veliki izbor i kada nema novca za trošenje, i kada robe može samo gledati u izlogu ili na televiziji.

Ključne reči tranzicionog kolonijalizma su: strane investicije, zakoni tržišta, konkurencija, profit, fleksibilno tržište rada, potrošački izbor, poslovni ambijent, privatizacija i restrukturiranje itd. Na drugoj strani su zabranjene reči: planiranje razvoja, ekonomski suverenitet, strateške grane, energetska sigurnost, prehrambena sigurnost, egzistencijalna sigurnost, solidarnost, kultura i sl.

Jednom kada se takav rečnik usvoji, sve je na prodaju, a najbolje je kada se prodaje strancima. Političari i ekonomisti objašnjavaju da nije bitno ko je vlasnik preduzeća, niti ko raspolaže privredim resursima. Neće valjda stranci odneti prodajne lance, rudnike, aerodrome, oranice, elektrane, ili telefonske centrale – pitaju ovi lucidni intelektualni titani. (Iz ovoga logično sledi da su u vreme „pravog“ kolonijalizma rudnici, zemljište ili kompanije npr. odnošeni iz kolonija.) Može li se inteligentnije i ubedljivije pravdati prodaja svega postojećeg?

Da li i u političkoj sferi postoji kolonijalno potčinjavanje? Nekome se može i to pričiniti. Ali, kada Šreder ili Bler savetuju vladu, to nikako nije čin najcrnjeg ponižavanja nacije i ruganje žrtvama iz 1999. To nije ni tragična slika države koja je izgubila svako samopoštovanje. Ne, to je manifestacija mudrosti, dubokog političkog uvida i afirmacija realpolitike kakva nije viđena još od vremena kneza Miloša. Srbija je, nema sumnje, na pravom putu.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...