Jump to content
IGNORED

Kratke priče i pouke...


dare...

Recommended Posts

           

          At the entrance to the basement he was met by stifling, sour-smelling air. He walked slowly down the slimy steps, groping his way into a yellowish darkness: from somewhere water was dripping, there must be a leak in the roof or a pipe must have burst. The water mingled with dust and rubble, making the steps as slippery as the bottom of a fish tank. He walked on. From a door at the back came some light; in the semidarkness he could make out a sign on his right saying “X-ray Room. Do not enter.” He walked toward the light; it was yellow and soft, and the way it flickered told him that it must be a candle. As he walked on, he looked into dark rooms where he could discern a jumble of chairs, leather sofas, and collapsed cupboards.

         The door from which the light came was wide open. Beside the big altar candle stood a nun in a blue habit, tossing some salad in an enamel bowl; the heap of little green leaves had a whitish coating, and he could hear the dressing gently swishing around        at the bottom of the bowl. The nun’s broad pink hand made the leaves go round and round, and when sometimes a few fell out over the edge, she would calmly pick them up and throw them back in again. Beside the candlestick stood a large saucepan giving off an insipid smell of soup – of hot water, onions, and some kind of bouillon cubes.

         In a loud voice he said, “Good evening!“

         The nun turned around, alarm on her broad, rosy face, and said softly, “Oh, my goodness – what do you want?” Her hands were dripping with the milky dressing, and a few bits of lettuce leaf were clinging on her soft, childlike arms. “Oh, my goodness, “ she said, “you did scare me! Do you want something?“

         “I’m hungry,“ he said in a low voice.

          But he was no longer looking at the nun. His gaze had shifted to the right, into an open cupboard whose door had been ripped out by air pressure; the jagged remains of the plywood door still hung in the hinges, and the floor was covered with crumbling flakes of paint. The cupboard contained loaves of bread, many loaves. They lay in a careless pile, more than a dozen of wrinkled loaves. Instantly his mouth started watering, and, gulping down the surge of saliva, he thought: I’ll be eating bread, whatever happens I’ll be eating bread… He looked at the nun: her childlike eyes showed compassion and fear. “Hungry?” she said. “You’re hungry?“ and looked with raised eyebrows at the bowl of salad, the pot of soup, and the pile of bread.

         “Bread,“ he said, “some bread, please.“

          She went over to the cupboard, took out a loaf, put it on the table, and started looking in a drawer for a knife.

          “Thanks,” he said softly. “Don‘t bother, bread can be broken too ….”

           The nun tucked the bowl of salad under one arm, picked up the pot of soup, and walked out past him.

           He hastily broke off a hunk of bread: his chin was trembling, and he could feel the muscles of his mouth and jaws twitching. Then he dug his teeth into the soft, uneven surface of the bread where he had broken it apart. He was eating bread. The bread was stale, must have been a week old, dry rye bread with a red label from some bakery or other. He continued to dig in with his teeth, finishing off even the brown, leathery crust; then he grasped the loaf in both hands and broke off another piece. Eating with his right hand, he clasped the loaf with his left; he went on eating, sat down on the edge of a wooden crate, and, each time he broke off a piece, bit first into the soft center, feeling all around his mouth the touch of the bread like a dry caress, while his teeth went on digging.

 

Hajnrih Bel, "Ukus hleba"

 

Edited by fridge
Link to comment
  • 4 weeks later...
  • 2 months later...

 

"Tražiš od mene savet, ali ti ga ja ne mogu dati u običnom pismu, čak ni uz pomoć ideja iz mojih ogleda, koje ne odgovaraju sasvim onome što ja stvarno jesam, nego više onome što bih želeo biti, samo da nisam otelovljen u ovoj staroj, već sagnjiloj mrcini, ili u crkotini koja tek što nije istrulila, a koja predstavlja moje telo. Ne mogu ti pomoći samim tim mislima, kolebljivim i nestalnim u mnoštvu mojih ostvarenja, kao god one plute usidrene uz obalu, kad ih uzburka raspomamljena oluja. Pre bih ti mogao pomoći (a možda sam već to učinio) onom mešavinom ideja i utvara, koje su mi, bučne ili neme, izbile iz utrobe i prešle u moje romane, koje se mrze ili se vole, pomažu jedne druge ili se uništavaju, pomažući ili uništavajući mene samog.

 

Ne bežim od toga da ti pružim ruku koju mi iz takve daljine tražiš. Ali ono što ti mogu reći u jednom pismu vrlo malo vredi, ponekad manje nego ohrabrenje koje bih ti mogao pružiti jednim pogledom, kafom koju bismo zajedno popili, šetnjom kroz lavirint ovog Buenos Ajresa.

 

Obeshrabren si zato što ti je ne znam ko rekao ne znam šta. Ali taj prijatelj ili poznanik (kakva varljiva reč!) previše ti je blizu da bi o tebi sudio, i sklon je da misli da ti je ravan, samo zato što vidi da jedeš kao i on; ili možda, kad već poriče tvoje vrednosti, da je po nečemu bolji od tebe. Sasvim razumljivo iskušenje - ako čovek ruča sa nekim ko se penje na Himalaje, on pažljivo motri kako ovaj uzima nož, pa dođe u iskušenje da se smatra njemu ravnim, ili boljim od njega, zaboravljajući (pokušavajući da zaboravi) kako su tu u igri Himalaji, a ne jelo.

 

Hiljade i hiljade puta moraćeš da praštaš takve bezobrazluke.

 

Istinski sud o sebi dobićeš samo od izuzetnih ličnosti, obdarenih skromnošću i osećajnošću, pronicljivošću i širokogrudim razumevanjem. Kada je samozadovoljni Sent-Bev ustvrdio kako onakav pajac kao što je Stendal nikada neće stvoriti remek delo, Balzak je rekao suprotno. Ali to je prirodno; Balzak je napisao ljudsku komediju, a onaj gospodin romančić čijeg se naslova ne sećam. Bramsu su se smejali ljudi slični Sent-Bevu: kako onaj debeljko može napraviti nešto značajno? Hugo Volf je potpisao smrtnu presudu četvrtoj simfoniji: . Dok je Šuman, čudesni Šuman, nesrećni Šuman, tvrdio kako se pojavio muzičar veka. Da bi se čovek divio, mora biti velik, premda to izgleda paradoksalno. I zato savremenici tako retko priznaju stvaraoca - to gotovo uvek čine tek potonje generacije, ili barem ona vrsta savremenog potomstva koju predstavlja inostranstvo. Ljudi koji su daleko. Oni koji ne vide kako piješ kafu i kako se oblačiš. Ako se sve ono događao Stendalu i Bramsu, kako te mogu obeshrabriti reči običnog poznanika koji živi u tvojoj blizini? Kada se pojavio Prustov prvi tom (pošto je prethodno Žid bacio rukopise u korpu), izvesni Anri Goen napisao je kako se taj pisac . Što će reći, taj uobraženko kritikuje skoro samu suštinu Prustovog genija. U kojoj će Banci Opšte Pravde Bramsu biti plaćeno za bol koji je osetio, koji je neizbežno morao osetiti one noći kada je on sam svirao klavir na svom prvom koncertu za klavir i okrestar? Kada su ga izviždali i gađali trulim paradajzima? Ne moramo ići čak do Bramsa; koliko samo ima bola, koliko razočaranja iza samo jedne skromne Discopelove pesme (Enrike Discepolo - argentinski muzičar 1901-1951, pisao je muziku za tango).

 

Dovoljna mi je jedna od tvojih priča koje sam video. Da, verujem da ćeš jednoga dana uspeti da napraviš nešto veliko. No, jesi li spreman da podneseš sve te užase?

 

Kažeš mi da si izgubljen, neodlučan, ne znaš šta da radiš, moram ti reći neku reč.

 

Neku reč! Morao bih ćutati, što bi ti mogao protumačiti kao groznu ravnodušnost, ili bih ti morao danima govoriti, ili bismo morali godinama zajedno živeti, i ponekad razgovarati, a ponekad ćutati ili ići zajedno u šetnju i ne govoriti ništa, kao kad neko umre koga volimo, pa shvatimo koliko su reči smešne i nedelotvorne. Samo umetnost drugih umetnika te može spasti u tim trenucima, utešiti te, pomoći. Korisne su samo (kakva groza!)patnje velikih ljudi koji su ti prethodili u tom hodu po mukama.

 

Tada će ti osim genijalne nadarenosti biti potrebne i druge duhovne vrednosti: hrabrost da kažeš svoju istinu, upornost da produžiš napred, čudnovata mešavina vere u ono što moraš reći i često nepoverenje u svoju snagu, mešavina skromnosti pred divovima i oholosti pred budalama, potreba za nežnošću i hrabrost za samoću, za izbegavanje iskušenja, ali i opasnosti od grupica, od galerije ogledala. U tim trenucima će ti pomoći sećanje na one koji su pisali u samoći: na brodu, kao Melvil; u šumi, kao Hemingvej; u nekom seocetu, kao Fokner. Ako si spreman da patiš, da se razdireš, da podnosiš zlobu i zavist, nerazumevanje i glupost, mržnju i beskajnu samoću, onda si, dragi B., spreman da pružiš svoje svedočanstvo. Ali, pre svega, niko neće moći da ti zasigurno obezbedi budućnost, budućnost je svakako tužna - ako propadneš, zato što je neuspeh uvek bolan, a kod umetnika je tragičan; ako uspeš, zato što je uspeh uvek nešto prostačko, uvek je zbir nesporazuma, manipulacija; pretvoriće te u onu gadost koja se zove javna ličnost, i neki mladić, kakav si i sam bio na početku moći će s pravom (s pravom?) da pljune na tebe. A tu nepravdu ćeš morati da podneseš, da pogneš glavu i nastaviš da stvaraš, kao kad neko diže spomenik u štali. Čitaj Pavezea: .

 

Ali da, ubrzo ćeš čuti tu reč - kao što sada, gde god da je, Paveze čuje nas - osetićeš željeno prisustvo, očekivani znak koji ti šalje neko biće što na drugom ostrvu čuje tvoje krike, neko ko će razumeti tvoje mahanje, ko će biti kadar da rastumači tvoju šifru. I tada ćeš imati snage da produžiš, na trenutak nećeš čuti groktanje svinja. Makar samo na tren, videćeš večnost.

 

Ne znam kada je, u kom trenutku razočaranja, Brams naterao one setne trube koje čujemo u prvom stavu njegove simfonije da zasviraju. Možda nije verovao u odgovore, pošto mu je bilo potrebno trinaest godina (trinaest godina!) da se vrati tom delu. Mora biti da je izgubio nadu, da ga je neko pljunuo, ili da je čuo podsmeh za leđima, ili poverovao da vidi kako mu upućuju dvosmislene poglede. Ali onaj zov truba prevalio je put kroz vreme i iznenada, ti i ja, utučeni nepravdom, čujemo ga i shvatamo kako iz obaveze prema onom nesrećniku moramo odgovoriti nekim znakom koji će mu pomoći da ga razumemo.

 

Loše se osećam, Ujutro, ili kroz neko vreme, nastaviću."

 

 

... Sabato, "Abadon, Andjeo Unistenja"

 

Link to comment
  • 8 months later...

Jelena Lengold, Vašarski mađioničar.

 

 

 

Uspela sam čak da uhvatim ponešto od onoga što je govorio začuđujuće mladoliki, estradno uvežbani, Amos Oz. Uljudnim prezirom obratio se svojim domaćinima, ispričao nekoliko anegdota o svojoj baki koja mu je razliku između hrišćana i Jevreja davno objasnila jednostavnom činjenicom da je tu inače sve isto, samo jedni veruju da će se Hrist ponovo vratiti među ljude, a drugi da će doći po prvi put. I kako ćemo znati ko je bio u pravu, pitao je mali Amos svoju baku. Jednostavno, rekla je baka, kad se Hrist bude pojavio i rukovao s prvim čovekom na koga naiđe, čućemo hoće li reći: "Drago mi je da sam vas upoznao" ili "Drago mi je da vas ponovo vidim". Samo treba mirno, bez ratovanja, sačekati taj dan.

            Smejali su se i Izraelci i Palestinci i sve protestantske bibliotekarke, smejali su se čak i oni koji ništa nisu razumeli. I negde u tom smehu, Haraldove oči su me pronašle.

Link to comment
  • 5 months later...

Witches' Loaves

 

Miss Martha Meacham kept the little bakery on the corner (the one where you go up three steps, and the bell tinkles when you open the door).

Miss Martha was forty, her bank-book showed a credit of two thousand dollars, and she possessed two false teeth and a sympathetic heart. Many people have married whose chances to do so were much inferior to Miss Martha's.

Two or three times a week a customer came in in whom she began to take an interest. He was a middle-aged man, wearing spectacles and a brown beard trimmed to a careful point.

He spoke English with a strong German accent. His clothes were worn and darned in places, and wrinkled and baggy in others. But he looked neat, and had very good manners.

He always bought two loaves of stale bread. Fresh bread was five cents a loaf. Stale ones were two for five. Never did he call for anything but stale bread.

Once Miss Martha saw a red and brown stain on his fingers. She was sure then that he was an artist and very poor. No doubt he lived in a garret, where he painted pictures and ate stale bread and thought of the good things to eat in Miss Martha's bakery.

Often when Miss Martha sat down to her chops and light rolls and jam and tea she would sigh, and wish that the gentle-mannered artist might share her tasty meal instead of eating his dry crust in that draughty attic. Miss Martha's heart, as you have been told, was a sympathetic one.

In order to test her theory as to his occupation, she brought from her room one day a painting that she had bought at a sale, and set it against the shelves behind the bread counter.

It was a Venetian scene. A splendid marble palazzio (so it said on the picture) stood in the foreground -- or rather forewater. For the rest there were gondolas (with the lady trailing her hand in the water), clouds, sky, and chiaro-oscuro in plenty. No artist could fail to notice it.

Two days afterward the customer came in.

"Two loafs of stale bread, if you blease.

"You haf here a fine bicture, madame," he said while she was wrapping up the bread.

"Yes?" says Miss Martha, reveling in her own cunning. "I do so admire art and" (no, it would not do to say "artists" thus early) "and paintings," she substituted. "You think it is a good picture?"

"Der balance," said the customer, is not in good drawing. Der bairspective of it is not true. Goot morning, madame."

He took his bread, bowed, and hurried out.

Yes, he must be an artist. Miss Martha took the picture back to her room.

How gentle and kindly his eyes shone behind his spectacles! What a broad brow he had! To be able to judge perspective at a glance -- and to live on stale bread! But genius often has to struggle before it is recognized.

What a thing it would be for art and perspective if genius were backed by two thousand dollars in bank, a bakery, and a sympathetic heart to -- But these were day-dreams, Miss Martha.

Often now when he came he would chat for a while across the showcase. He seemed to crave Miss Martha's cheerful words.

He kept on buying stale bread. Never a cake, never a pie, never one of her delicious Sally Lunns.

She thought he began to look thinner and discouraged. Her heart ached to add something good to eat to his meagre purchase, but her courage failed at the act. She did not dare affront him. She knew the pride of artists.

Miss Martha took to wearing her blue-dotted silk waist behind the counter. In the back room she cooked a mysterious compound of quince seeds and borax. Ever so many people use it for the complexion.

One day the customer came in as usual, laid his nickel on the showcase, and called for his stale loaves. While Miss Martha was reaching for them there was a great tooting and clanging, and a fire-engine came lumbering past.

The customer hurried to the door to look, as any one will. Suddenly inspired, Miss Martha seized the opportunity.

On the bottom shelf behind the counter was a pound of fresh butter that the dairyman had left ten minutes before. With a bread knife Miss Martha made a deep slash in each of the stale loaves, inserted a generous quantity of butter, and pressed the loaves tight again.

When the customer turned once more she was tying the paper around them.

When he had gone, after an unusually pleasant little chat, Miss Martha smiled to herself, but not without a slight fluttering of the heart.

Had she been too bold? Would he take offense? But surely not. There was no language of edibles. Butter was no emblem of unmaidenly forwardness.

For a long time that day her mind dwelt on the subject. She imagined the scene when he should discover her little deception.

He would lay down his brushes and palette. There would stand his easel with the picture he was painting in which the perspective was beyond criticism.

He would prepare for his luncheon of dry bread and water. He would slice into a loaf -- ah!

Miss Martha blushed. Would he think of the hand that placed it there as he ate? Would he --

The front door bell jangled viciously. Somebody was coming in, making a great deal of noise.

Miss Martha hurried to the front. Two men were there. One was a young man smoking a pipe -- a man she had never seen before. The other was her artist.

His face was very red, his hat was on the back of his head, his hair was wildly rumpled. He clinched his two fists and shook them ferociously at Miss Martha. _At Miss Martha_.

"_Dummkopf_!" he shouted with extreme loudness; and then "_Tausendonfer_!" or something like it in German.

The young man tried to draw him away.

"I vill not go," he said angrily, "else I shall told her."

He made a bass drum of Miss Martha's counter.

"You haf shpoilt me," he cried, his blue eyes blazing behind his spectacles. "I vill tell you. You vas von _meddingsome old cat_!"

Miss Martha leaned weakly against the shelves and laid one hand on her blue-dotted silk waist. The young man took the other by the collar.

"Come on," he said, "you've said enough." He dragged the angry one out at the door to the sidewalk, and then came back.

"Guess you ought to be told, ma'am," he said, "what the row is about. That's Blumberger. He's an architectural draftsman. I work in the same office with him.

"He's been working hard for three months drawing a plan for a new city hall. It was a prize competition. He finished inking the lines yesterday. You know, a draftsman always makes his drawing in pencil first. When it's done he rubs out the pencil lines with handfuls of stale bread crumbs. That's better than India rubber.

"Blumberger's been buying the bread here. Well, to-day -- well, you know, ma'am, that butter isn't -- well, Blumberger's plan isn't good for anything now except to cut up into railroad sandwiches."

Miss Martha went into the back room. She took off the blue-dotted silk waist and put on the old brown serge she used to wear. Then she poured the quince seed and borax mixture out of the window into the ash can.

 

O. Henry

Link to comment
  • 1 year later...

Otvoriti se svetu? Ali kojem to svetu? Klaudio Magris

Smisao života, kako kaže naslov jedne Kamijeve knjige, jeste „odupreti se duhu vremena“, idolima koji u datom trenutku vladaju. Odupreti se bez predrasuda; odupreti se elastično, kritički i samokritički, pokušavajući da shvatimo kada nas to svet čini slobodnijima i inteligentnijima, a kada nas čini glupljima i većim robovima.

Beograd, 17. aprila 2017.

 

Jednu stereotipnu rečenicu mnogi su banalno ponavljali komentarišući papinu odluku da uvrsti abortus među ostale smrtne grehe, a oproštaj za njega – naravno, uz prethodno istinsko pokajanje i odluku da se više ne greši – sada može dodeliti bilo koji sveštenik, a ne više, kao ranije, samo biskup.

Oduzimanje života pojedincu u najranijoj fazi njegovog postojanja jeste i ostaje teška krivica, ali više nije kažnjena izopštenjem iz Crkve, kojim, uostalom, nisu bili i nisu kažnjeni ni još teži grehovi.

Papina odluka savršeno je u skladu sa crkvenim učenjima i duhom hrišćanstva koje, pre nego religiju, predstavlja promenu života, obećanje i mogućnost preporoda, uskrsnuća, ne samo Hristovog već – ništa manje bitno – čovekovog, njegovu sposobnost da se preobrati, odnosno da iznova zasnuje vlastiti život. Između ostalog, mračna ritualnost izopštenja i naročitog oproštaja isključivo od strane biskupa mogla je lako da stvori teskobnu atmosferu, kadru da izazove ne toliko slobodu duhovnog preporoda, koliko mračan i nejasan osećaj krivice koji Crkva mudro osuđuje, jer zna da je povezaniji s prinudnim psihološkim zamršenostima nego s moralnim vrednostima i osećanjima. Onaj ko insinuira – da bi ga pohvalio ili napao, a u oba slučaja licemerno – da je papa hteo da umanji značaj abortusa, laže, znajući – ili, još i gore, ne znajući – da laže.

Mnogi su rekli da se ovom odlukom Crkva „otvara“ ili „se otvara“ svetu. Pre svega, rečenica nema smisla, jer smo svi mi na svetu, svet smo i mi sami, uključujući i crkve. Svet nije izvan nas, a nismo ni mi – pojedinci, države ili institucije – izvan njega. Svet su naši susreti, sukobi, razumevanja, nerazumevanja, ljubav, mržnja, međusobno činjenje dobra i zla. Svet smo mi, svet je u nama, u našim venama i našim mislima, i mi smo u svetu čak i kada, kako Hrist opominje, nismo „od“ sveta. No čini se da rečenica koja se poput mantre papagajski ponavlja hoće da kaže da svet, izvan Crkve, predstavlja dobro, ispravnost, napredak i da se Crkva konačno – ili pak druge institucije i pojedinci – poboljšava, uzdiže, oslobađa, otvarajući mu vrata i puštajući ga da uđe.

Ali šta je taj svet čiji konačno dopušteni ulazak predstavlja veliki korak napred? Svet, sa svojim zajedničkim principima zapovednički obaveznim za svakoga, predstavlja mnoštvo različitih stvari. Svet – naš svet, naše vreme – jeste napredovanje, ali i nazadovanje; to je rastuće oslobađanje naroda, društvenih klasa, kao i rastuće neljudsko ropstvo drugih naroda i ljudi; to je strahota rata koji svuda i sve više bukti. To je oslobađanje žene kao i rasprostranjeno ženoubistvo; to je plemenitost tolikih ljudi koji se žrtvuju da bi ublažili patnje i surove nepravde kojima su pogođeni milioni prezrenih na svetu, kao i niskost trgovine organima, što uspostavlja ubistva dece u ime profita koji donosi prodaja organa istrgnutih iz njihovih leševa. „Raskoš“ ovog sveta koje se na krštenju odričemo jesu i pokolji, primitivni uslovi života (ili, tačnije, neživota) nametnuti milionima ljudi zarad raskošnog blagostanja manjine. Svakako, hrišćanstvo i ubicama i serijskim ubicama i pripadnicima organizovanog kriminala koji naređuju da deca nestanu u cementu pruža mogućnost da se pokaju i duhovno preporode, da budu oslobođeni – premda bismo često želeli, razume se, da im stavimo omču oko vrata.

Čak ni dominantni i rasprostranjeni zajednički principi nisu uvek istine kojima se valja prilagoditi, „otvoriti“. Svet, odnosno trenutno vladajuća ideologija, može biti istina ili laž i na svakome je od nas, bio to papa ili ne, da slobodno proceni, a prevashodno samostalnim sudom i mišlju, šta treba prihvatiti, šta odbaciti, čemu „otvoriti“, a čemu zalupiti vrata. Smisao života, kako kaže naslov jedne Kamijeve knjige, jeste „odupreti se duhu vremena“, idolima koji u datom trenutku vladaju. Odupreti se bez predrasuda i apriorističkih odbacivanja; odupreti se elastično, kritički i samokritički, pokušavajući da shvatimo kada nas to svet čini slobodnijima i inteligentnijima, a kada nas čini glupljima i većim robovima. Mnoga mišljenja, ukusi, izbori, konvencije koji danas preovladavaju jesu prevara, počev od glupe i tiranske jedinstvene misli koja ističe da je trenutno uređenje – ili nered – koji vlada svetom jedini mogući sistem, predodređen da traje zauvek, i da su sramne nejednakosti među ljudima nepromenljive.

Nije rečeno da je uvek dobro – niti uvek loše – otvoriti se, prikloniti se svetu. Ako smo baš prinuđeni, možemo da učinimo ono što je učinio Bertold pred Kraljicom – Bertold, koji je, primoran da se tronu približi prolazeći ispod niskog luka i time pognut gotovo do zemlje, ali koji je učinio to ulazeći unatrag, te pokazujući, tako pognut, zadnjicu Kraljici. U jednoj hebrejskoj priči, nekakav smerni jevrejski krojač, prilježan, ali spor u radu, onome ko mu zamera da više vremena treba njemu da sašije par pantalona nego što je trebalo Bogu da stvori svet, odgovara: „Da, ali pogledajte kakav je svet, a zatim pogledajte, uz dužno poštovanje, kakve su moje pantalone.“

http://www.arhipelag.rs/arhipelag-magazin/klaudio-magris-kolumna-4/

Edited by halloween
Link to comment

Rečnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku- M. V. Ljosa

 

Str.454. Uačaferija (huachaferia)

 

Uačaferija je peruanizam za koji rečnici pogrešno navode da znači isto što i španski izraz kursilerija (cursileria) * Ta reč koja, u stvari, označava nešto suptilno i složeno, predstavlja jedan od peruanskih doprinosa svetskom iskustvu. Onaj koji prezire ili je ne razume time rizikuje da uopšte ništa ne sazna o ovoj zemlji, psihologiji i kulturi velikog broja, da ne kažem većine, Peruanaca.

U suštini, uačaferija je svojevrsno viđenje sveta, au isti mah, ona je estetika i način osećanja, razmišljanja, uživanja, izražavanja i donošenja sudiva o drugim ljudima.

Kursilerija je izobličavanje ukusa. Za neku osobu se na španskom kaže da je kursi kada oponaša nešto- prefinjen ukus, otmenost- što sama ne može da postigne i u tom nastojanju ona svoje estetske uzore srozava na karikaturu. Nasuprot tome, uačaferija ne izobličava niti kvari ijedan uzor, jer je uzor sama sebi. Ona ne kvari estetske šablone, nego ih preuzima i primenjuje; ona nije smešna replika otmensti i prefinjenog stila, nego je izrazito peruanski vid otmenosti i prefinjenosti.

Umesto pokušaja da definišemo tu reč, pokušajmo da nekoliko primera pokažemo koliko je ona široka i u kojim se područjima javlja.

 

*Neka vrsta španskog snobizma ili pretencioznosti

Edited by halloween
Link to comment

Postoji aristokratska, ali postoji i proleterska uačaferija, koja se javlja i gubi u srednjem staležu. Pod uslovom  da ne izlazite  iz grada, srešćete je na svakom koraku. S druge strane, na selu je nema. Seljak nikada nije učafo (huachafo), osim ukoliko nije duže živeo u gradu. Ova pojava je saentimentalna, plačevna i protivna trezvenosti. Veza između čoveka i sveta uspostavlja se više osećajima i čulima nego razumom. U njenom slučaju ideje su dekorativne i izlišne, pa ometaju slobodno ispoljavanje osećanja.

Kreolski valcer je primeran izraz uačaferije u oblasti muzike i možemo ga smatrati pravilom koje ne poznaje izuzetke: da bi peruanski valcer bio dobar on mora da bude uačafo. Tako su ga shvatili svi naši veliki kompozitori (od Felipea Pingla do Čabuke Granda).  U često ezoteričnim tekstovima svojih pesama, oni su neštedimice rasipali blještave slike, plačevnu sentimentalnost, erotske doskočice, veselu nekrofiliju, kao i druga retorička preterivanja koja su gortovo uvek bila u neskladu sa bednim  i otrcanim idejama tih pesmuljaka. Uačaferija može da bude izvanredno darovita, ali je retko kad inteligentna; ona je intuitivna, blagoglagoljiva, zahtevna, prijatna, maštovita, a iznad svegaona je srceparajuća. Ako zaista želite da razumete kreolski valcer i da u njemu uživate, neophodno je da imate makar mrvicu uačaferija. Takav slučaj nije sa uajnom (huaynom), drugom vrstom peruanske muzike, koja retko kada uačafo, a kada to jeste, onda je po pravilu rđava.

Link to comment

Međutim, bilo bi pogrešno iz toga izvoditi zaključak da se uačaferija susreće samo kod muškaraca i žena u priobalnim gradovima i misliti da su stanovnici planinskih varoši pošteđeni te osobine. Indihenizam- to je eksploatisanje i obrada prekolumbovskog, stereotipnog i romantičnog Perua u ukrasima, književnosti, politici i istoriji- je u stvari samo brđanska  verzija odgovarajuće primorske uačaferije hispanizma. Praznik Inti Rajmi- koji se svake godine u Kusku proslavlja sa hiljafama učesnika- uveliko je uačafa svetkovina, ni manje ni više od procesije Gospoda Čudesa koja svakog oktobra okiti Limu slezovim bojama. (pridev je već sam po sebi uačaferija).

 

Po svojoj prirodi, uačaferija je bliža nekim zanimanjima i delatnostima nego drugima, ali u suštini ne postoji ljudsko zanimanje ili ponašanje u kome se ona neće naći. Govorništvo će raspaliti narodne mase samo ukoliko je uačafo. Narodni tribun koji ne gestikulira, koji ne voli levicu više od desnice, koji se ne razbacuje metaforama i alegorijama, koji govori umesto da riče ili peva- taj nema izgleda da gane duše i srca slušalaca. „Veliki govornik“  u Peruu  je neko ko je kitnjast, slatkorečiv, teatralan i muzikalan. Najkraće rečeno: neko ko opčinjava zmije. (Jedan od najčuvenijih govora Raula Haja de la Torea počinjao je ovim rečima: „Na ovom trgu, agori nezaboravnih skupština.“) Egzaktne i prirodne nauke očigledno se klone uačaferija. (Ne mogu da zamislim kako bi neki matematičar ili botaničar mogao da se „uačaferiše“, odnosno plačevno prenemaže u svom radu). Zauzvrat, religija joj je neodoljivo sklona, a bogme joj itekako podleže i ono što se- uačaferijski- naziva „društvenim“ naukama.  Zauzvrat,  da li se uopšte može biti „društveni naučnik“ ili „politikolog“, a da se u tu papazjaniju ne stavi zrnce mirođije koja se zove uačaferija? Možda i može, ali u tom slučaju imamo utisak da tu neko nekom prodaje rog za sveću ili ga namamljuje, kao kad matador namamljuje bika.

...

 

Evo nekoliko primera uačaferija iz viših društvenih slojeva- izazivanje na dvoboj, ljubav prema borbi s bikovima, kuća u Majamiju, upotreba rečce „de“ ili sveze „y“ u prezimenima, korišćenje anglizama ili smatranje sebe belcem. A evo ponešto iz srednje klase: gledanje televizijskih serija i potom u realnom životu ponašanje u skladu s njima, nedeljom nošenje špageta u domaćoj šerpenji na plažu i jedenje između  kupača, stalno „japajaisanje“,  silno razbacivanje deminutivima (recimo, kada se poziva prijatelj na piće, pa se kaže „hajde batice da popijemo pićence“) , najzad ponašanje prema svakome kao da je čolo (cholo)* bili u pohvalnom ili pogrdnom značenju te reči. A evo nekoliko primera uačaferija među proleterima: mazati kosu briljantinom, žvakati žvakaće gume, pušiti marihuanu,  voleti rokenrol i biti rasista.

Nadrealisti su govorili da bi nadrealistički čin par excellence bio kada bi neko izašao na ulicu i pucao u prvog prolaznika. Izrazit i simboličan uačafo čin bio kada bi bokser sa televizije uputio pozdrav svojoj mamici koja ga u tom času gleda i moli se bogu da joj sin pobedi ili kada bi samoubica, posle neuspelog pokušaja da sebe ucmeka, otvorio oči i tražio od sveštenika da ga ispovedi. Postoji nežna uačaferija- devojka kupuje crvene gaćice da uzbudi verenika. Ali i one koje nisu očekivane, kao na primer marksistički sveštenici.

 

 

 

*Čolo- mešanac evropske i indijanske krvi

Edited by halloween
Link to comment

Uačaferija pruža mogućnost polazeći od koje se mogu posmatrati svet i kultura. Argentina i Indija (ako je barem suditi po filmovima) više su joj skloni od Finske. Grci su bili uačafos, ali ne i Spartanci. U tom pogledu, katolicizam među svim religijama osvaja zlatnu medalju. Od velikih slikara Rubens je bio najviše uačafo, od stoleća to je svakako XVIII, a od svih znamenitosti ništa nije tako uačafo kao pariska crkva Sakr Ker ili frankistički spomenik  „Dolina palih“ kod Eskorijala. Takvi su i pojedini momenti u istoriji: Vizantijsko carstvo, Ludvig II Bavarski, restauracija. Postoje i pojedine uačafo reči: zemni, prethodeći, druževan, moje nebo (kada se kaže muškarcu ili ženi)... Konačno, najsličnija uačaferiji nije španska kursilerija, nego ono što se u Nemačkoj naziva kič i u Venecueli pava. (Kao primer pave navodim neka mesta od pisca Salvadora Garmendije: naga žena koja igra bilijar, zavesa od suza, veštačko cveće i akvarijum u dnevnoj sobi.) Međutim, pava ima zloslutan prizvuk, sluti na nesreću, čega na svu sreću uačaferija nema. Da li ovu odrednicu da završim uačafa rečima? Napisao sam ove skromne redove bez iole umne nadmenosti, isključivo sa ljudskom toplinom  i iskrenošću, imajući sve vreme na umu ono divno stvorenje Božje, mog sabrata- čoveka!

Edited by halloween
Link to comment
  • 1 year later...

DOPISNE LJUBAVI, Radmila Lazić

 

Da sam tada otišla u Ilok kod drusnog momka sa kojim sam se dopisivala, sada bih bila drusna snaša sa drusnim unukom u krilu i tucala orahe za drusnu tortu.

Da sam one jake zime otišla na zimovanje, na Jahorinu, sa tadašnjim momkom iz Sarajeva, možda bih naučila da skijam ili bih slomila nogu, ili bih se pak udala – u čemu i nema neke velike razlike. Budući da tamo nisam stigla, nikada nisam naučila da skijam, udaju sam izbegla, kao i snajperski metak i granate. A nikada ne saznah kako gore knjige nad kojima se greju ruke, dok srce cepti, zebe.

Da me tada nije prevario momak iz Skoplja, ne bih ni ja njega prevarila, te bismo živeli kao viđen umetnički par u balkanskoj-postjugoslovenskoj kasabi. Dok se jednoga jutra ne bismo probudili kao šahovske figure, razmešteni međ grandioznim antičkim spomenicima, mi — deca komunizma.

Da je onaj momak s juga Srbije tada seo u autobus i došao u Beograd, umesto što je poslednje pare dao za toster, danas bih pričala vranjanskim dijalektom, sedela u dvorištu i pekla paprike koje bi on u džakovima neprestano donosio s pijace.

Da nisu izbile demonstracije u Beogradu 1968, moj tadašnji momak, student iz Valjeva, ne bi trčeći pred milicijom izgubio cipelu, a koleginica sa fakulteta mu kupila cipele, i on se njome oženio, a meni pisao pisma. Sada bih ja umesto nje nosila crninu, i moguće je da ne bih međ rečima tražila izgubljene bisere.

 

http://korzoportal.civcic.com/vikend-prica-ljubav-iznuda-dopisne-ljubavi-grad-klasika/

  • +1 1
Link to comment
  • 3 years later...

"...Pored mene, dva ribarčeta stari osam, najviše deset godina, igrali su se jednom kavuraki, malom krahom koju su upravo uhvatili. Sigurno su je mučili, kao što rade svi klinci tog uzrasta, jer su je gledali kako se batrga u lokvi morske vode zaostaloj u udubini stene. Potom je nakratko zavladala tišina, posle čega je jedan deran koji je otišao da se bućne u vodu upitao, misleći na krsnu, drugog koji je ostao pored lokve: " Šta radi?' A drugi je odgovorio: "Haropalevi!", što bukvalno znači,"bori se sa Haronom", tj.na samrti je. Čudo te reči, jake, bogate, nabijene čitavom jednom zaboravljenom istorijom koju je jednostavno, prirodno izgovorilo. dvoje dece u igri. Ta reč ne postoji u starogrčkome, ali je skovana od dve reči koje postoje još od antičkog doba:Haron je ime lađara koji je prevozio mrtve na drugu obalu reke Aheronta, u Donji svet i palevo- boriti se, tući se, tel koja neposredno potiče od starogrčkog palaio..."

 

Iz romana Grčko leto od Žaka Lakrijera

Edited by halloween
  • +1 1
Link to comment
  • 10 months later...

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...