Jump to content


Photo

savremena umetnost


  • Please log in to reply
303 replies to this topic

#1 kim_philby

kim_philby
  • Petlići
  • 21,988 posts

Posted 29 January 2011 - 17:18:05

posto je aionov topik pao kao zrtva pdf prevrata otvaram novi topik za vesti & fragmente vezane za polje umetnosti danas.kako je aion postovao peru talenta kao svoj pick glede umetnosti evo i ja cu otvoriti ovaj topik njegovom izlozbom/projektom muzej detinjstva.pera talent nije my cup of tea ali vise zato sto o njemu ni ne mislim bas puno. no, eto...Posted Image

„Muzej detinjstva” Vladimira PerićaEksponati sa „buvljaka“D. Milićević | 26. 10. 2010. - 00:02h | Foto: J. Vučetić | Komentara: 2Izložba “Muzej detinjstva”, u okviru koje je umetnik Vladimir Perić izložio stvari koje je godinama sakupljao na “buvljim“ pijacama, a asociraju na detinjstvo, do 30. oktobra će biti otvorena u Studentskom kulturnom centru. Ova postavka je samo jedna u nizu akcija koja ima za cilj da promoviše ideju da se otvori Muzej detinjstva.- Izložen je veliki broj fotografija, ali postoji i nekoliko vitrina u kojima se nalaze stare igračke. Tu je svih 11 modela gumenih igrački Miki Mausa, koje je svojevremeno napravila fabrika “Biserka” iz Zagreba, zatim ambalaža bonbona “505 sa crtom”, plišane igračke punjene slamom, kao i stare kutije za užinu i dečji metalni koferčići – kaže PerićPerić je ideju o Muzeju detinjstva formulisao 2006. godine od kad je održano desetak izložbi sa ovom tematikom. Kako kaže, eksponate koje je izlagao sakupljao je godinama odlazeći na “buvlje” pijace.- Uočio sam da na “buvljaku” postoje jako zanimljive stvari kojih se sećam iz detnjstva. Bilo mi je interesantno da izvučem emociju iz predmeta ili drugih stvari koje ljudi prepoznaju iz detinjstva. Prvo sam počeo da akumuliram razne igračke, zatim stare fotografije, školski pribor, omote od slatkiša, zanimali su me samo detalji koji imaju emotivnu vrednost – ističe ovaj multimedijalni umetnik.Perić je sakupljao sve što ga je asociralo na svoje detinjstvo, ali onda je malo proširio priču. Išao je logikom da kako određene stvari njega podsećaju na period kad je bio dete, tako neke malo starije ili mlađe, asociraju neke druge ljude. Želja mu je da do 2016. kada će biti deset godina kako je započeo ovaj projekat, “Muzej detinjstva” postane realna institucija.-Ovo je bila samo fiktivna institucija, samo naslov, ali vremenom, posle svih izložbi, pojedini ljudi misle da bi to moglo da preraste u pravu instituciju. Nadam se da će tako i biti – kaže Perić. Monografija za početakNe mogu sa sigurnošću da tvrdim da će Muzej detinjstva zaista biti otvoren 2016. godine kako sam zamislio, ali za sada je sigurno da će sve to prerasti u jednu veliku monografiju – obećava Vladmir Perić.



#2 yolo

yolo
  • Members
  • 29,401 posts

Posted 29 January 2011 - 17:28:54

ne znam koliko bi muzej detinjstva bio art ali bi bio dobar turizam. mi nismo normalni kakve prazne golove promasujemo, imamo tita i celo njegovo zavestanje na izvolte a nista od toga numemo da napravimo. jebate slovenac bi napravio od toga novoga gugenhajma.

#3 kim_philby

kim_philby
  • Petlići
  • 21,988 posts

Posted 29 January 2011 - 17:39:38

ne znam koliko bi muzej detinjstva bio art ali bi bio dobar turizam. mi nismo normalni kakve prazne golove promasujemo, imamo tita i celo njegovo zavestanje na izvolte a nista od toga numemo da napravimo. jebate slovenac bi napravio od toga novoga gugenhajma.

muzej jugoslavije? naravno, to je potpuni promasaj. ta zbirka je zaista zanimljiva i neko bi vec imao i stalnu postavku & makar par godina unapred isplanirane aktivnosti.takodje vodi racuna da je muzej africke umetnosti takodje retko zanimljiv bas zbog cele price o nesvrstanima te da MSUB verovatno ima najbolju zbirku jugoslovenske moderne u regionu.no, muzej jugoslavije je zaista potpuni prazan go.

#4 BraveMargot

BraveMargot

    majka hrabrost

  • Members
  • 1,178 posts

Posted 29 January 2011 - 17:42:42

ja sam bila u muzeju detinjstva u edinbrugu i mnogo mi se svidelo, najludje su bile igre na tabli za decu iz perioda WW2.super je ideja da se tako nesto napravi i u bgdu.

#5 yolo

yolo
  • Members
  • 29,401 posts

Posted 29 January 2011 - 17:45:46

@kimja se potpuno slazem sa tobom. mislim, sve i da ne ulazimo u dubiozne rasprave o trajnim vrednostima, mi u svom posedu imamo tih par uporisnih tacka politicke i kulturne istorije od koje bi beograd, sa pratecim trashom od koga je sastavljen, mogao da bude nevidjeno seksi grad. ovako, ni seksa ni grada.ehej, ove godine pada 50 godina od prvog samita nesvrstanih!

Edited by gazza1, 29 January 2011 - 17:46:15.


#6 kim_philby

kim_philby
  • Petlići
  • 21,988 posts

Posted 29 January 2011 - 17:45:56

ja sam bila u muzeju detinjstva u edinbrugu i mnogo mi se svidelo, najludje su bile igre na tabli za decu iz perioda WW2.super je ideja da se tako nesto napravi i u bgdu.

koliko ja kapiram ovaj pericev projekat to bi bas bio muzej detinjstva koji bi stalno bio otvoren za nove objekte odnosno pribeziste odbacenih objekata. naravno, sada je to muzej detinjstva u jednoj jugoslaviji. na taj nacin nekako taj muzej i muzej jugoslavije bi isli zajedni ko guza i nosha.inace ovo jeste umetnicki projekat u tradiciji drangularijuma ili radova pedje neskovica.

#7 kim_philby

kim_philby
  • Petlići
  • 21,988 posts

Posted 29 January 2011 - 17:48:50

ja se potpuno slazem sa tobom. mislim, sve i da ne ulazimo u dubiozne rasprave o trajnim vrednostima, mi u svom posedu imamo tih par uporisnih tacka politicke i kulturne istorije od koje bi beograd, sa pratecim trashom od koga je sastavljen, mogao da bude nevidjeno seksi grad. ovako, ni seksa ni grada.ehej, ove godine pada 50 godina od prvog samita nesvrstanih!

da. i u spetembru je ovde ministarska konferencija nesvrstanih koliko ja znam.

#8 kim_philby

kim_philby
  • Petlići
  • 21,988 posts

Posted 30 January 2011 - 16:25:30

s obzirom da je rasa u veneciji name of the game ovih dana evo jednog malog dokumenta iz recentne proslosti. razgovor izmedju urosa djurica i rase todosijevica objavljen u casopisu vreme povodom rasine samostalne izlozbe u MSUB-u.

Nismo videli ni dinara "Srpska kultura je sistematski uništavana od provincijalaca i jednog, recimo, izolovanog akademizma. Od patetičnog provincijalizma, izolovanosti i nespremnosti da se uđe u velike diskusije o kulturi. Svaki čovek, svaki narod, svaki umetnik oseća se i prepoznaje po tome kako u određenim okolnostima rešava pitanje vlastite sudbine, vlastite egzistencije i kako o toj egzistenciji razmišlja. Ova sredina nije umela da reši to pitanje, pala je iz tog ispita matematike"U subotu 2. novembra, u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu otvorena je velika retrospektivna izložba "Hvala Raši Todosijeviću", koja predstavlja sveobuhvatan pogled na opus ovog umetnika, od ranih sedamdesetih pa sve do danas. Dragoljub Raša Todosijević je bez ikakve sumnje jedna od najznačajnijih figura na srpskoj i eks-jugoslovenskoj umetničkoj sceni u proteklih tridesetak godina i nesumnjivo jedan od najrenomiranijih domaćih umetnika u inostranstvu. Izložbu "Hvala Raši Todosijeviću" čine najznačajniji ciklusi i dela iz Todosijevićevog opusa, koji obuhvataju akcije, performanse, hepeninge, video, objekte, instalacije, slike, crteže, akvarele, skulpture, plakate, oglase, tekstove i priče. Mnogi izloženi radovi i fotodokumenti nisu do sada nikada izlagani u Beogradu, a jedan broj radova koji je uništen ili je bio izveden u inostranstvu rekonstruisan je za potrebe ovog projekta. Kustos izložbe je Dejan Sretenović, a postavka će biti otvorena do 22. decembra.Ovim povodom, za "Vreme" je s Rašom Todosijevićem, na njegov predlog, razgovarao Uroš Đurić, jedan iz generacije beogradskih umetnika koja je stupila na scenu početkom devedesetih i koji se kreće onim prostorom borbe koji je za sve njih otvorio Todosijević. Intervju koji sledi samo je deo razgovora koji su ova dva umetnika vodila jednog novembarskog popodneva i koji se odnosi na Todosijevićeve početke, kao i na opštu atmosferu koja je vladala na kulturnoj sceni tadašnje Jugoslavije.Uroš Đurić: Od vremena kada sam postao svestan tvog postojanja, kao i tvoje umetnosti, moram da priznam da me od tada do danas ne napušta jedna te ista asocijacija, a to je Bunjuelov Simon pustinjak. Osim što si me fizički podsećao na stilite, zanimljivo mi je da se u tom filmu provlači nešto što sam oduvek video u tvojoj umetnosti: da je u datim okolnostima sasvim svejedno da li se iskušavanje odvija u pustinji ili u njujorškoj diskoteci u kojoj Simon pustinjak završava na kraju Bunjuelovog filma igrajući na podijumu. Čini mi se da i tvoj razvojni put do ove izložbe upravo podseća na to. Doduše, ovo nije baš njujorška diskoteka (Todosijevićev smeh u pozadini: Nije, nije...) ali ima izvesne kako elitističke tako i prozaične elemente koji čine određen institucionalni okvir. Kako tebi izgleda sopstveni razvoj u ove tri decenije profesionalnog bitisanja na likovnim scenama?RAŠA TODOSIJEVIĆ: Kada danas bacim pogled unatrag, sigurno je da je jedna vrsta osećanja izopštenosti ili izolovanosti bila prisutna od samog početka. To osećanje nije poticalo od mog karaktera ili načina ophođenja prema ljudima, nego je prosto izašlo iz karaktera rada. Sam pokušaj da se jedna misao o kulturi, o postojanju, o meni, o okolini u kojoj radim itd. dosegne do vrlo egzaltiranog nivoa, sigurno nije mogla biti prihvaćena u ovoj sredini, i to ne iz onih uobičajeno navođenih razloga. Svi se žale na neku totalitarnu prošlost, pa vele: eto nije bilo slobode zato što je Broz bio na vlasti! Ja mislim da je srpska kultura sistematski uništavana od provincijalaca i jednog, recimo, izolovanog akademizma. Od patetičnog provincijalizma, izolovanosti i nespremnosti da se uđe u velike diskusije o kulturi. Ispada da stalno ponavljam, ne znam već koliko puta: da se svaki čovek, svaki narod, svaki umetnik oseća i prepoznaje po tome kako u određenim okolnostima rešava pitanje vlastite sudbine, vlastite egzistencije i kako o toj egzistenciji razmišlja. Ova sredina nije umela da reši to pitanje, pala je iz tog ispita matematike. Neću sad da branim Broza ni najmanje, ali stalno pozivanje na jedan mlaki ili manje mlaki totalitarni režim je neiskreno. Pre bih se pozivao na taj patetični provincijalizam koji je zaista bio kočnica razvoju. Moj rad, i ne samo moj već i mojih prijatelja, sastojao se u tome da se sukobi sa jednim nekonfliktnim modernizmom. Ti ćeš se smejati i reći – pa dobro, vi ste još bili srećni što ste imali šanse da uživate plodove i slobode jednog gulaš-modernizma kada ljudi iz drugih zemalja istočnog bloka, kao što su Bugarska, Rumunija, bivši Sovjetski Savez, nisu imali ni taj modernizam kao bazu sa koje bi krenuli dalje. Mi smo se stvarno prvi suočili sa vladajućim modernizom koji je, iako to u suštini nije bio, imao status jednog liberalnog kulturnog modela.Pošto sam svih ovih godina imao prilike da prisustvujem mnogim neformalnim razgovorima koje si vodio s raznim ljudima, meni je posebno ostao u sećanju jedan tvoj nastup na Likovnoj akademiji, kada si pričao o svom prvom susretu sa modernizmom dok si još živeo u Šajkaškoj ulici, o atmosferi u kući i starijoj gospođi u komšiluku, o zgradi koja još postoji na uglu Cvijićeve i 29. novembra koja je predstavljala prvi primer poratnog modernizma koji si uočio ...Jeste, sve je to sigurno od izuzetnog uticaja... Tu zgradu smo zvali Američka garaža, to je posle bila taksi stanica ili nešto slično tome. U to vreme, kao dete u školi, crtao sam desant na Drvar, partizane... U kući, gore iznad mene, stanovala je jedna divna porodica Tršćana, mahom sve ženskadija, koje su mi iz nekih svojih starih, predratnih knjiga cepale reprodukcije i davale mi, videvši da se ja time zanimam. To su bile neke trećerazredne reprodukcije francuskih klasicista koje uz to nisu bile ni dobre kolor reprodukcije, više su vukle na umbru, na crveno, žuto, ali i to je bilo sasvim dovoljno kao kontrapunkt onome što sam kao dete bio ne baš prinuđen, nego jednostavno učen da crtam na času – ofanzive, naša letovanja itd. Borba za dušu, bilo čiju, ne samo moju, vodila se od najranijih dana. Išao sam u Botaničku baštu i mastiljavom olovkom koju bih vlažio jezikom slikao sam te krošnje, pejsaže. Pri tom, što mi je danas čudno, uzor su mi bili – francuski impresionisti. Posle su me moji roditelji poslali u Vazduhoplovnu akademiju u Mostaru, gde sam opet vođen vlastitom zvezdom osnovao likovnu sekciju i počeo da pravim apstraktne slike. To je apsolutno neverovatno. Naravno, nisam imao uljane boje, nego sam slikao temperama neke guste kvadrate i onda ih potom izlakirao da bi ličili na ulje. Posle nekog vremena napustio sam tu školu i vratio se u Beograd. Tada je moja tetka rekla: "Ništa od tebe neće biti, nego ćeš ti da ideš u tapetare!" Tako me je vukla za ruku od tapetara do tapetara ne bi li me neko primio za šegrta. Ali, opet ta zvezda vodilja, taj neki fatum... Doznao sam od nekoga da postoji kurs crtanja i vajanja u Šumatovačkoj ulici i da bih tu mogao da se pripremim za Akademiju. Dosta kasnije sam shvatio da je to bio kurs crtanja i vajanja na kojem bi mladi ljudi slikali i crtali onako kako bi bilo pogodno da bi ih primili na Akademiju. Znači, uticaj beogradskog akademizma širio se i pre škole. Kada sam završio Akademiju, shvatio sam da je taj akademizam jako važan za prijem u Udruženje, i to isti onaj akademizam s kojim sam se suočio pred prijem na Akademiju. Te godine kad sam konkurisao prvi put, nisam primljen zbog zemljotresa u Skoplju jer je masovni socijalni prioritet bio da se na sve fakultete prime ljudi odande. Tu sam opet shvatio da postoje neki viši ciljevi od kulturnih.UDJu: Kada se desio prelomni trenutak u kome si probao da uspostaviš relaciju između sebe i sistema. Kada je nastao taj lom i kada si ga, posle očigledno dugotrajne akumulacije, proizveo u jasno uobličen stav? Kopajući po nekim starim katalozima u kući naleteo sam na Prolećni salon ULUS-a iz 1971. i tvoju sliku na kojoj je prikazana trava...RT:Da, to su još slike s Akademije...UDJu:...onda sam od Dunje Blažević saznao da si na jednu od prvih izložbi u SKC-u ("Objekti i projekti", 1972) došao s busenom zemlje iz kojeg je tokom trajanja izložbe, u nekih mesec dana u galeriji, iznikla trava?RT:Ono što je sigurno bilo važno ne samo za mene već i za moje kolege – to je bila grupa mladih ljudi: Neša Paripović, Zoran Popović, Urkom Gergelj, Marina Abramović, svi smo se znali i družili i pre kao i tokom školovanja na Akademiji – mi smo neprekidno pričali. Dane i dane smo provodili zajedno pričajući o umetnosti. To su bili beskrajno dugački razgovori, plus zezanje, ali je ta neverovatna akumulacija neprekidnog druženja i razgovora bila u srži svega. Ono što je takođe bilo bitno jeste to da sam kao klinac sredinom i krajem šezdesetih puno putovao po svetu. Išao sam auto-stopom, ili već nekako, do Francuske, Nemačke, Italije, išao po galerijama, i pri povratku natrag u Beograd sve više sam shvatao da ono što se kod nas govori i smatra umetnošću, kako se šta ceni, da to ne odgovara onome što sam tamo video. Zatim sam počeo da upoređujem i jednog trenutka sam shvatio da naši profesori, ljudi koji bi trebalo da budu naši uzori – da su to ljudi neprijatno skromnog obrazovanja koji realno nemaju dodira sa onim što se tog trenutka zvalo aktuelna scena u Evropi. I šta se događa? Nisam mogao sad da im kažem: "Hej, ljudi, pa vi ste glupaci, budale, vi nemate pojma, šta vi meni pričate...?", ili, tada se recimo pojavio Bejkon: "...to nema veze sa onim što vi znate o Bejkonu niti sa onim što sam ja video!" Samim tim došlo je do velikog konflikta, a ja nisam imao nikakvo drugo rešenje osim da prestanem da radim. Tako da bi oni rekli: "Pa, eto, Raša je lenčuga, lenj čovek, za godinu dana nije uradio ništa, oni sad tamo filozofiraju!" S druge strane, na Akademiji, ali i oko nje, vladala je jedna čobanistička logika i čobanistički stav da mladi ljudi iz grada nisu idealan materijal za obradu, već da su oni mali provincijalci koji bi dolazili i poltronisali svima i svakome zapravo taj pravi materijal za spravljanje velikih umetnika. Da su ova deca iz grada možda malo bistrija i pametnija, znaju nešto, ali je to suvo i tu nema onog pravog stvaralačkog soka. Šta je bio problem? Problem je bio u jednom patrijarhalnom mentalitetu koji je voleo oko sebe da ima ovce. A svaki čovek koji je imao neko iole individualno ili samostalno mišljenje bio je problematičan. Poslednje dve godine na Akademiji ja uopšte nisam ništa radio niti sam posle imao šanse da dođem na postdiplomske studije. Tada smo mi počeli da se skupljamo oko Studentskog kulturnog centra. Oni su rekli: "Ma da, ovi nas momci sad malo zajebavaju, zezaju, ali će s vremenom, kad se malo olade, leći pod naše grane." Zanimljivo je kada i gde se javljaju znaci moderne, avangardne umetnosti – na društvenim marginama, u studentskim organizacijama: SKC u Beogradu, Tribina mladih u Novom Sadu, Studentski centar u Zagrebu i ŠKUC u Ljubljani. Zašto? Zato što tu čovek nije trebalo da podnosi molbu za izložbu pa da čeka šest meseci, nego bismo se spontano skupili ako bismo imali neki projekat. Takva ista scena ponavljala se i u Zagrebu i u Ljubljani i delimično u Novom Sadu. To su mesta iz kojih će desetak godina kasnije izaći ljudi koje danas prepoznajemo kao modernu umetnost i koja je u sukobu sa onim starim konceptom socijalističkog estetizma. Tu je glavna priča o konfliktu.UDJU:Kada gledam tvoje slike iz tog takoreći predakcionističkog perioda, one deluju krajnje banalno, pogotovo tematski. Marina je slikala oblake, ti travu... Gotovo kao cinični antimodernistički koncept u odnosu na ono što je bila vodeća ideja socijalističkog estetizma i zvaničnog modernističkog kulta. Da li je to rađeno s namerom?RT: Ne, ne, ne mislim... To je trajalo jako kratko. Jedno vreme sam radio nešto što je jako ličilo na Stupicu, seriju portreta. Bilo je interesantno to oko Stupice... on je podjednako bio ljubimac i krajnje konzervativnih i krajnje radikalnih krugova. Kako se oko takve ličnosti mogu okupiti dve takve krajnosti? Verovatno je svako tumačio neki drugi Stupičin profil. Šta mi je kod njega odgovaralo? Pa, ta, ne bih rekao samo spontanost, već i ta neka sirovost, ti divljački potezi olovkom. Verovatno bi se to moglo zvati, kao kod ruskih avangardista, primitivistička faza, kao kada se suočiš sa tim udešenim modernizmom ili pikturalnim modernizmom, nešto između toga. Ali i to je jako kratko trajalo.UDJu: Koliko sve to što se dešavalo u SKC-u iz današnje perspektive može da izgleda kao kompromis u kome je tadašnja vlast dodelila jednoj grupi mogućnost, skoro dekorativnu, da određenu scenu razvije, ali da se ne utapa previše u glavne tokove, pošto je činjenica da ste vi kao umetnička pojava mnogo više uticali na moju generaciju, ne toliko svesno koliko kroz fakt da ste stvorili mogućnost da se takva umetnost kontinuirano odvija kao paralelna scena? To ne može da se nazove klasičnim andergraundom.RT: Ne... vidi. I imaš i nemaš pravo. Ta se teza dosta često provlačila zbog činjenice da je SKC proglašen za mesto kompromisa i navodno neki organizovani ventil. Ali, ne bih voleo da se na SKC gleda samo kroz aktivnost galerije, to bi bilo pogrešno. Ta kuća je imala svoj tradicionalni angažman, tu su bile tribine, filmforum, razne druge aktivnoti. To su vrlo normalne, prihvatljive stvari i to nikako nije moglo da se poveže sa radikalizmom u toj galeriji. Šta se događa? Zašto se to ponavlja? Pa, iz dva ili tri jednostavna razloga: voditelj galerije u to vreme bila je Dunja Blažević, koja je ćerka Jakova Blaževića i ta asocijacija se odmah usvaja. S druge strane, Marina Abramović je ćerka Danice Abramović, koja je u to vreme bila nešto kao danas ministar za kulturu. A tu je povremeno dolazio i Braca Dimitrijević, koji je pa opet sin bosanskog Homera, Voje Dimitrijevića, i kroz tu optiku se gledalo na sve ostale stvari. Na Zorana, na mene, na Nešu, na Eru, koji smo praktično bili socijala, niža klasa. Činjenica je da su već '74. bili poslednji Aprilski susreti i da već '75. za njih navodno nije bilo dovoljno para. Ja se sećam jednog predavanja o tome kako je nestala Korčulanska škola, kao nije više finansijski mogla da opstane... Ma daj! Kada se uknjižilo da je Aprilski susret '74. bio tako gromoglasan da je došlo pola sveta, rekli su – manite se. To je već premašilo zonu trpeljivosti. Dara je prevršila meru i nikada nismo postali nešto kao poluzaštićeni umetnici kojima bi tajnim kanalima dolazio novac. Nismo videli ni dinara. Čemu naša velika energija? Ja sam više bio u Studentskom kulturnom centru nego u svojoj kući. Svi smo bili tu – od jutra do sutra (Marinelin glas u pozadini: "Mnogi su mislili da je Raša tamo zaposlen!"). I šta je bio sledeći korak? "Znate šta?" rekoše, "Vi ste imali tu sreću da ste odmah upali u Muzej (MSU)!" A to je bilo '72, kada je napravljena izložba mladih, neka velika postavka u muzeju, jedan projekat koji sa nama nije imao veze, hteli su samo da oslikaju šta je ta scena. Ima još jedna stvar: sve generacije pre mene, vrlo bliske generacije, sve su imale neki svoj mali milje. Družili su se sa književnicima, sa doktorima, advokatima, sitnim političarima i tako su pravili svoj milje od koga su, iako nisu mnogo prodavali, mogli nekako da opstanu. Mi smo prvi bili bez ikakvog miljea. Nismo imali kolekcionare, nismo imali frendove među književnicima tipa – dođe ti književnik i kaže: "Ej, hoćeš da ti napišem jedan predgovor za katalog?" Hej, pa ja svoju umetnost poznajem bolje od tebe!

btw, boldovano je za darkattraktora (ali ne samo za njega) glede odnosa visoke moderne i SKC (i ne samo SKC) neoavangarde.

#9 Gonzo

Gonzo

    all lined up

  • Members
  • 13,412 posts

Posted 31 January 2011 - 21:26:34

zato premijer omiljene gazine države i omiljena kaubojeva umetnica nemaju nameru da propuste priliku koju nosi savremena umetnost.

Projekat Marine Abramović - nastavak rehabilitacije CetinjaPredsjednik Vlade Crne Gore Igor Lukšić primio je proslavljenu svjetsku umjetnicu Marinu Abramović, koja mu je predstavila projekat “Marina Abramović Community Centar Obod Cetinje” (MACCOC).



#10 kim_philby

kim_philby
  • Petlići
  • 21,988 posts

Posted 31 January 2011 - 21:34:44

zato premijer omiljene gazine države i omiljena kaubojeva umetnica nemaju nameru da propuste priliku koju nosi savremena umetnost.

daj linak! a ako budete dobri ja cu vam naci linak sa sahrane dada djurica u crnogorskoj narodnoj nosnji :)

#11 Gonzo

Gonzo

    all lined up

  • Members
  • 13,412 posts

Posted 31 January 2011 - 21:37:05

pardon, ni manje ni više no na strani prešjednika lukšića. još jedan dokaz koliko je manje oko u glavi odmaklo u prepoznavanju pravih vrednosti u odnosu na srbiju.http://www.predsjedn...je-Cetinja.htmlPosted Image

Edited by Gonzo, 31 January 2011 - 21:39:25.


#12 kim_philby

kim_philby
  • Petlići
  • 21,988 posts

Posted 31 January 2011 - 22:04:06

pardon, ni manje ni više no na strani prešjednika lukšića. još jedan dokaz koliko je manje oko u glavi odmaklo u prepoznavanju pravih vrednosti u odnosu na srbiju.http://www.predsjedn...je-Cetinja.htmlPosted Image

dakako. evo po obecanju

- Ovaj istinski sin Crne Gore, izmaštao je svijet naslonjen na njena pleća, ali nadgrađen onim suptilnim nitima koje nude velike sredine. Dado je i tamo ostao svoj, malo naš, malo njihov, a najviše svoj i svojeglav, što ga je učinilo velikim umjetnikom svijeta, velikim umjetnikom Francuske i velikim, jednim od najvećih sinova Crne Gore. No, bilo je previše bola i ožiljaka. Tijelo nije izdržalo, a njegov duh je tražio vraćanje početku. Evo ga opet među nama, u njegovoj i našoj Crnoj Gori, bez koje nije mogao, ali za koju nije znao da li mu je teže u njoj ili bez nje. Mi možemo sa sigurnošću reći da je živio za njen ponos i da je nikada nije obrukao, što se on ponekad pitao. A sada i mi možemo da budemo cinični pa mu poručiti: Smij se ti sokole, smij, ali sada si naš zauvijek – kazao je Pavle Pejović.

inace ovo je receno nakon sto je nesretni djuric u sve narodnoj nosnji ukucan u neki crnogorski krs i na njega navaljena stencuga.linak

#13 Gonzo

Gonzo

    all lined up

  • Members
  • 13,412 posts

Posted 31 January 2011 - 23:47:24

kažu da je sve bilo njegova želja, i lokacija, i nošnja, i jarebice. uostalom, ko da je bitno, kad si mrc, ne tangira te mnogo gde će i kako da te zatrpaju.elem, tragom ovog tvog izvešća sa sahrane, nabasah na njegove postere što je radio za expo u šangaju. me likey.http://www.dado.fr/dado-peintre-images/dado-shanghai2010-2.jpgen.php

#14 kim_philby

kim_philby
  • Petlići
  • 21,988 posts

Posted 01 February 2011 - 13:45:23

'The Museum is History' Museum of American Art in the Van AbbemuseumThe Museum of American Art is no ordinary museum, but the re-enactment of a museum. It is engaged in making a virtually literal copy of the exhibition history of the MoMA. A discussion about a museum that presents itself as the only ‘real museum of art’.The Museum of American Art opened its doors in 2004 in Berlin, in a ground floor apartment on the Frankfurter Allee 91. The MoAA is filled with Abstract Expressionist masterpieces by heroes such as Jackson Pollock, Adolph Gottlieb, Barnett Newman, Marc Rothko, Willem De Kooning, Franz Kline and Robert Motherwell. Or rather, copies of them: the MoAA’s collection contains paintings and objects that ‘repeat’ significant works from 20th century American-cum-International Art History. Large format paintings on canvas, often of a slightly sketchy nature, scale models of exhibition spaces, tracings of old photographs of significant art historical moments (important players installing shows, openings), reproductions of pages from watershed catalogues: these are the ingredients of what one could call a ‘typical’ MoAA installation. An installation that is quite literally a white cube (within a white cube) through which viewers can walk, delving physically and mentally into the ‘artifacts’ on view, wondering about their position vis-à-vis the reproduction, the facsimile, authenticity and, significantly, Euro-Western Art History and its accompanying politics.'For me it is now clear that the entire art domain is a thing of the past and will continue to exist only by inertia, the way religion continued to exist after the Enlightenment.'The MoAA explores a timeline that is closed at both ends (1920s-1960s). Walter Benjamin – the museum’s self-appointed spokesman – explains: ‘Not only is the timeline closed but the institution is not an art museum. In fact, by not being an art museum it is the “real museum of art”, a place where art, art history, and the art museum are being remembered.’ The MoAA also collaborates on travelling exhibitions. Currently at the Van Abbemuseum, the MoAA’s Kabinett der Abstrakten (Original and Facsimile) is on view as part of the exhibition Play Van Abbe.Maxine Kopsa:How would you describe the MoAA, generally? For example, what are its main characteristics?Walter Benjamin:‘When I visited the Museum of American Art for the first time, I think it was in spring 2005, I immediately realized that this was not an ordinary museum, but it took me some time to realize that it is not actually an art museum at all. It is true that artifacts on display in this museum are in traditional art forms (techniques), paintings and objects, but in this case, these are not works of art. The entire museum exhibit is about art, specifically about the development of the modern canon that was initiated at the MoMA just before WWII, and its influences after the war. Since the subject of the MoAA exhibit is the making of the modern art narrative, I concluded that this place could not be an art museum.’Maxine Kopsa:We were given your contact information by the museum’s technical assistant, who told us you were more equipped to answer our questions than he would be. Are you the very Walter Benjamin we all know and have read?Walter Benjamin:‘Although I was not in this museum from the very beginning, in recent years I became closely associated with it, primarily because it embodies certain ideas I am attracted to myself. One of them being how to find a way to position oneself "outside" of the art history narrative. The main feature of art history is the uniqueness of its characters: persons, objects or events. However, from the meta-position, art history becomes just a story and all these unique historical entities are now transformed into the characters in this story, like the characters in a theatre play. In that sense, we could understand Walter Benjamin as one of those characters. It is a role that can be played by anyone.’Maxine Kopsa:You’ve often mentioned the 1936 exhibition Cubism and Abstract Art by MoMA’s famous director Alfred Baar. Originally, the MoAA was very much influenced by this and later shows that also toured Europe in the 50s, all organized by the MoMA’s first curator, Dorothy Miller. Do you see these roots still being cited by MoAA?Walter Benjamin:‘As far as I understand, one part of the museum’s permanent displays are the artifacts which relate to the post WWII period and come from various important travelling exhibitions curated by the MoMA, such as Twelve American Contemporary Painters and Sculptors (1953), Modern American Art from the Collection of the Museum of Modern Art (1956), The New American Painting (1958). These were key to MoAA’s foundation, and this is why, I believe, one of the galleries in the museum is still named after Dorothy Miller.Another part of the museum display relates to the pre-war period, to the origin and early history of the Museum of Modern Art in New York. The museum also holds several collections relating to the MoMA’s circulating exhibitions. It is interesting to mention that one of the most recent additions to the museum is the collection Kabinett der Abstrakten which relates to El Lissitzky's famous room for abstract art built at the invitation of Alexander Dorner in the Landesmuseum in Hanover 1928 and destroyed in 1936 during the Third Reich period. The story of the Abstract Cabinet and the Landesmuseum is also connected to Alfred Barr and the MoMA: all the Malevich works in the MoMA today were brought to New York in 1935 from the Landesmuseum for the exhibition Cubism and Abstract Art and have stayed on public display continually ever since.’Maxine Kopsa:Are the MoAA’s artifacts straightforward copies? Could you say something about their status?Walter Benjamin:‘As far as I know, all of the paintings exhibited in the Museum of American Art are some kind of copy. There are copies of paintings at different scales, some are 1:1, some are just a bit smaller, and some are quite small. In the case of copies, size doesn't matter. Those are not unique entities, but rather symbols. A small copy of Motherwell as well as a big one have the same meaning, and can be indefinitely multiplied just like any other symbol, without changing its meaning, while the original by definition cannot be multiplied.’Maxine Kopsa:You often talk about lessons the past can teach us about our future. What does the MoAA tell us about our present?Walter Benjamin:‘Places like the MoAA first of all exist in our present, but in any present there are traces of the past and glimpses of the future. In this case, the past, the present and the future are relating specifically to art, art history and art institutions. For me it is now clear that the entire art domain is a thing of the past and will continue to exist only by inertia, the way religion continued to exist after the Enlightenment.To be an artist today is like being a priest at the time of emergence of natural philosophers. It is an obsolete category. There is nothing to be said any more through the first person discourse characteristic of most artists. In order to make sense in the "new paradigm", art museums will have to change. A few of them will most likely continue to exist, not as living places but rather as some kind of "time capsules" where people who are outside of the art narrative will go to see what art and art museums were. Former art works will acquire the status of specimens, equal in value and importance to all other artifacts (copies, objects, books, catalogues, etc.). They will continue to be appreciated as such only by those who are still within the art history narrative, who are still "believers" in art.Also, completely new places will emerge, dedicated to remembering art and certain episodes from art history without exhibiting any works of art. One such place is the Museum of American Art, where we see a reverse situation from the one established by the ready-mades almost one hundred years ago. In the case of the ready-mades, we have non-art objects transformed into art objects by changing their context, while in MoAA we have traditional art objects like paintings transformed into non-art paintings/artifacts.’Maxine Kopsa:When the MoAA goes on tour, so to speak, like to the Istanbul Biennial and the Van Abbe Museum, does it lend out works from its home on the Frankfurter Allee, or are new copies simply produced for the sites in question?Walter Benjamin:‘In fact, in both those cases the MoAA has exhibited already existing collections. The collection Savremena umetnost u SAD (“Modern Art in the USA”) was shown at The Istanbul Biennial. Its theme is the 1955-56 MoMA travelling exhibition, which started in Paris and ended in Belgrade, after stopping at several other European cities. Although this was perhaps the most important exhibition of modern art ever exhibited in Belgrade, it was completely forgotten, and it is through this MoAA collection exhibited in Belgrade 50 years later that it was brought back to our memory. Kabinett der Abstrakten, now at the Van Abbemuseum, is a collection that was first exhibited in January 2009 in the Halle fur Kunst Luneburg. But in principle, regarding the production of new copies for a particular context, I would say the answer is yes. New copies are produced and slight alterations are made. I have noticed a couple of artifacts in the MoAA exhibit in Istanbul not shown previously in Belgrade and I expect that there will be some artifacts in the Van Abbe Museum exhibition of Kabinett der Abstrakten not shown in Luneburg.’Maxine Kopsa is editor of METROPOLIS MThe MoAA’s presentation of Kabinett der Abstrakten (Original and Facsimile) is on view at the Van Abbe Museum in Eindhoven as part of the exhibition Play Van Abbe, which runs until the end of August 2010. In March, the exhibition Sites of Modernity will be added to this.Walter Benjamin is a well-known philosopher and theoretician in the area of art history, originality and reproduction. In 1935, he published his famous essay, The Work of Art in the Age of Mechanical Reproduction. Many years after his tragic death, he reappeared with the lecture Mondrian ‘63-‘69 organized by the Marxist Center in Ljubljana in 1986, and the next year appeared on the TV Gallery in Belgrade. He later published the thesis On Copy (2003), the article Provinzial-Museum (2009), and the interviews My Dear, This is Not What it Seems to Be (2005) and Places of Re-remembering (2009). He also co-curated (with Inke Arns) What is Modern Art? in 2006. In recent years, he has been associated with the Museum of American Art in Berlin.Subscribe to METROPOLIS M

linak

Edited by kim_philby, 01 February 2011 - 13:59:49.


#15 kim_philby

kim_philby
  • Petlići
  • 21,988 posts

Posted 04 February 2011 - 01:25:24

ovo vise dodje kao moderna ali u jednom momentu joker izlaze malevicha. uzasno zabavno!