Jump to content
IGNORED

Kratke priče i pouke...


dare...

Recommended Posts

NOSAČIOduvek sam se divio onima, koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.Oduvek sam se čudio onima, koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene...Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.IIMene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapiju beskonačnog.Dresiran da misli zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove. I zajednički da tuguješ. Zato i ne volim sahrane.Jedino si sam kad ostariš.Baš zbog te samoće u starosti, koja se događa naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me je strah. I večito sam sumnjao u to što su me učili.Učitelj obično kaže: "Ako želis da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom!"Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto što mi je dalo znak da odem sam sa sobom. Prohodao sam na rukama. :rolleyes:IIIRođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu ništa ne vraća dozive. Popiju ih daljine.Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.Tu se prostori mere svitanjima i sumracima , a vreme dužinama senki. Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, pa vrežama od zlata i posle desetak koraka već hodaš po nebesima.Zar sve to ne liči na slobodu?IVObjašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega što izgleda isto.Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao čudo svih viđenja.Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osećao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.I hodao sam na rukama.I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima svetlosti i bespućima vasione.Eto, to je moj život i moja biografija.To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle. :rolleyes: Mika Allmighty

Edited by dare...
Link to comment

Posle Mike Antića, da produžim sa jednom veoma čudnom ezoteričnom gospođom Vesnom Krmpotić koja bezrezervno veruje u ljubav... Ovo je jedna od kratkih priča, meni veoma dragih, objavljivanih pre nekoliko godina u vikend izdanjima Danasa. (ukoliko neko zna kako se može doći do zbirke istih neka javi...)POGODBA ZA NAJVIšE?Molite se za suze staroga sveta? , reče Divni Stranac donekle-prosvetljenima.Oni su ga sa čudom gledali. Onda im On pokaza sliku strašnoga loma zemljinih spona i prepona. I više ništa nije hteo reći.Suze staroga sveta, čekale su spremne. Bila je potrebna očito nečija molitva, da bi potekle svom silinom zatomljenih razloga. Stari svet, onaj koji mora potonuti, bio je naboden na vršak krika, ali još nije osećao bol. Još nije ćutio lomljavu u dubini.Donekle-prosvetljeni bili su zbunjeni. Treba li moliti da suze uopšte poteku? Da ne ostanu skamenjene? Ili treba moliti za ublaženje, ili čak otklon onoga, čemu su namenjene? Divni Stranac nije odgovorio na njihova pitanja. Ustao je i ćutke se udaljio.Jedna žena iz skupine pojurila je za Njim i stigla ga negde trenutak pre kraja... ?Gospodine?, prodahtala je: ?Ne tražim, da ne bude ono što se po Tvojemu zakonu sprema. Neka potone svet, neka popucaju spone i prepone, ako je tako zasluženo... Samo mi jedno obećaj: - "Da ti nećeš otići?.On zastade i pogleda je... ?Stari svet je veliko kopno?, reče tiho.?Neka je?.?Tamo žive sve tvoje pesme o Meni?.?Neka žive?.?Tamo je i tvoja kuća?.?Neka je?.?Tamo je i sva naša povijest?.?Neka je?.Stani malo i razmisli! Tamo si i ti!??Neka sam?Gledao ju je pogledom razdraganosti, deteta koje je u zadnji čas pronašlo druga u igri.?Tebe, kao ni Mene, zemljotresi i smakovi ne mogu dodirnuti. Znaj da sam svuda tražio takvu nedodirljivu dušu, dušu koja se ne pogađa na malo. Tražio sam takvu dušu da sa njom započnem novi svet.??Ne pitam ni za novi ni za stari. Za Tebe jedinoga pitam!?, reče ona gledajući ga ravno u oči...NAJVIšE ZA JOš VIšE! SVE ZA VIšE OD SVEGA!

Edited by dare...
Link to comment

evo jedna kratka priča, meni se dopada. Ratko Božić - Priče iz knjižare- Htela bih da kupim jednu knjigu, - kaže devojka i malo se zamisli,- ...za druga. Rođendan mu je.Reče da on ne čita baš mnogo (onako, s vremena na vreme) i koliko zna misli da voli Apdajka. U redu, pokažem joj ''Romansu'', poslednji Apdajkov roman preveden kod nas. Ona pogleda knjigu i oneraspoloži se:- Ovo baš ne bi bilo zgodno:pogledaj podnaslov!Podnaslov je: ''venčajmo se''. Možda to stvarno ne bi bilo zgodno. Devojka još dodade:- Znaš, on me pre par meseci pitao da se zabavljamo. Odbila sam ga. Gde sad da mu kupim ovu knjigu za poklon?Sledećih pola sata tražili smo nešto prikladnije. Bilo je tu par naslova koji bi eventualno dolazili u obzir. Ostavio sam je da sama odabere...Desetak minuta kasnije stajala je za kasom kupujući Apdajkovu ''Romansu''.Mora da sam izgledao sasvim blesavo od iznenađenja jer mi je na vratima umesto pozdrava rekla:- Izvini.Razmišljam posle: bože, da li će se taj mamlaz setiti da pita još jednom?

Link to comment

SVAĐAOpsovao sam je. Opsovala me je.Zapalio sam cigaretu i pregoreo vezeni stočić, koji nam je njena majka poklonila za venčanje. Uzela je vazu sa cvećem, izvadila cveće, prišla i prosula mi vodu iz vaze na glavu. Bacio sam njenu kesu sa viklerima kroz prozor. Otišla je u drugu sobu i vratila se sa mojim albumom Džon Li Hukera ?Live in Texas?. Stala je ispred mene, izvadila ploču iz omota i prelomila je preko kolena.Iz njene torbice izvadio sam bočicu ? Sunflowera? i prskao po sobi, sve dok nisam istrošio ceo parfem. Donela je foto-album, pronašla je sliku sa letovanja, na kojoj ona i ja stojimo zagrljeni. Pocepala je sliku na dve polovine, zgužvala polovinu na kojoj sam ja i bacila u đubre!Onda je sela na kauč: "O čemu smo ono pričali? rekla je. " Nemam pojma", rekao sam i seo pored nje.V. Lazarević I nagrada za kratku priču Politike 1997O umiranju ljubaviLjubav nikada ne umire prirodnom smrću... Ona umire jer ne znamo kako da napojimo njen izvor, umire zbog slepoće, zablude, izdaje! Umire od bolesti i rana, umire od dosade, od isrpljenosti i nedostatka sjaja.Anais Nin

Edited by dare...
Link to comment

1.Ovaj život je veliki bezazleni brod što o kamenje krvari bokove i muče po ostrvima, zarivajući rogove jarbola suncu ispod struka2.Kapetana sam bacio u more, iskrcao sam posadu, i sad na svoju ruku napuštam zagrađene dokove, gladan bezbroj drukčijih strana sveta i žedan najdaljih luka.3.A tako je dobro što nisam otputovao, na primer, fijakerom niz stari drum, ili se dosadno lupao u vozovima, zevajući u jednolike stanice uz prugu. Jedan brodolom više ili manje - to ionako ne menja stvari. I ne utiče na dugu.4.Nisu me udavile kreolke juga u bedrima i svili, ni bele mumuije severa u krznu svojih dlanova. Nikome nisam kupio srce od kolača i nikome oči pozlatio.5.A to što sam ponekad, u tišini nečijih obala ili stanova, bio neverovatno nežan, nežniji nego svi aprili, ja sam to mozgom platio, i krvlju stostruko preplatio.6.Ovaj život je veliki bezazleni brod, a ja, zagrcnut od vazduha i pića, kuvam ručak u kompasu i nikako mi ne priliči da noćim u istim lukama.7.I sav sam divalj od sreće što sam izneo glavu iz prošlih i budućih krvoprolića, probraćen u ludu, u pesničku životinju, koja sve pipa snovima, a mašta samo rukama.M.Antić (Amsterdam)

Link to comment

Dodirujem ti usta, prstom dodirujem rub tvojih usana i ocrtavam ih kao da izlaze iz moje ruke, kao da se tvoja usta prvi put malko otvaraju, dovoljno je da zažmurim pa da se sve raspline i sve ponovo počne, svaki put stvaram usta koja poželim, usta koja moja ruka bira i crta na tvom licu, usta izabrana od svih mogućih suverenom slobodom mog sopstvenog izbora da ih svojom rukom crtam na tvom licu a koja se, pukom slučajnošću koju ne ne nastojim da shvatim, podudaraju baš sa ustima što se smeše ispod ovih koje ti crta moja ruka.Gledaš me, gledaš me izbliza, sve bliže me gledaš, zatim se igramo kiklopa, gledamo se iz sve veće blizine a oči postaju sve veće, približavaju se i pretapaju, kiklopi se gledaju i zbunjeno dišu a usta se sreću, bore se u toplom, grickaju se usnama, jedva prislanjaju jetik o zube, igraju se po odajama gde težak vazduh struji donoseći znani miris i tišinu. Tada moje ruke uranjaju u tvoju kosu, lagano miliju dubinu tvoje kose dok se ljubimo kao da su nam usta puna cveća i riba, živih pokreta, tamnih mioimirisa. Ako se ujedamo, ta bol je slatka, ako se davimo u kratkom ali stravičnom i istovremenom uzimanju daha, ta trenutna smrt je lepa. I samo je jedan sok iz usta i samo je jedan ukus zrelog voća, i ja osećam kako pored mene treperiš kao mesec na vodi.H.Kortasar (školice)

Link to comment

Mogu da pretpostavim da sam inzenjer ili lekar. Sedim na balkonu i veceram. Posle cu gledati televiziju ili cu citati profesionalnu literaturu. Trudim se da zadrzim ozbiljan izgled. Naocari. Visoko celo. Usta koja zvacu salatu polako i odmereno. Ruke teraju vocne musice da ne upadnu u salatu. Ali kao u nekom glupom rodjendanskkom programu jevtinog madjionicara, ispod carsava koji pokriva sto do poda poigravaju mi noge. Poigravaju. Jasno mi je da sam inzenjer ili lekar. Ali ne mogu da proverim sta se dogodilo. Ne mogu da se izvucem. Zasto li mi noge poigravaju?(O. Bartana - Inzenjer ili lekar)

Link to comment

Huxsley o intelektualcimaJa sada uviđam da je prava draž intelektualnog života u lakoći i udobnosti toga života. Lakše je znati mnoge stvari o istoriji, umetnosti, hemiji, fizici, nego znati lično i intuitivno o bliskim nam ljudima i imati zadovoljavajuće odnose sa prijateljima i ljubavnicama, sa svojom ženom i decom...živeti, to je mnogo teže nego sanskrit, genetika ili ekonomija. Intelektualni život je dečija igra! Otuda intelektualci i naginju da budu deca, ako se ne izvetopere i ne postanu nešto gore..."Oh čovekovo stanje jadno li je,Jedan ga zakon rodi, a drugi ga veže.Tašto je začet, a tašt biti ne sme.Zdravlja mu treba, bolest svud ga steže.šta narav hoće s`tim oprečnim stvorom,S`umom i strašću, s`njegovim razdorom??Fulke GrevilleIz ?Kontrapunkta? A. Huxsley-ja

Edited by dare...
Link to comment

Kada smo vrlo jaki, - ko da ustukne? vrlo veseli, - ko od smeha da pukne? Kada smo vrlo zli, - šta da se čini sa nama?Kitite se, igrajte, smejte se. Ja nikada neću moći da izbacim Ljubav kroz przor.A.Rembo

Edited by KristinaS
Link to comment

...Ako sam Kurjak, neka se vidi da sam svoj nadimak zasluzio. Bolje je i kurjak biti nego li covek, veruj mi. Nema ti od coveka nista grdje na svetu. Grdji od coveka je, opet, jedino covek.Dragoslav Mihailovic, Cizmasi

Link to comment

VIKA-Na solomonskim ostrvima, u Južnom Pacifiku, stanovnici jednog sela primenjuju jedinstvenu tehniku seče drva. Ako je stablo preveliko, da bi se jednostavno oborilo testerom ili sekirom, seljaci ga seku VIKOM!Ljudi ? drvoseče, koji poseduju tu moć, prikradu se stablu rano u zoru i iznenada počinju da viču na njega iz sve snage. Rade to trideset dana i stablo umre i sruši se. Seljaci kažu, da vika ubija duh stabla i da ih ta tehnika nije nikada izneverila...Vikati na živo biće, znači stvarno ubijati duh u njemu! Čak i mramor kamen i gvožđe na taj način, mogu lako biti slomljeni...Naravoučenije: - Ne vičite na decu, a kada je Vaš partner u pitanju dobro razmislite o svrsishodnosti istog. :wink: _________________Čiča miča i gotova priča... :rolleyes:

Edited by dare...
Link to comment

Idemo dalje...O Tajnama Velikih Priča...Tajna Velikih Priča je u tome, što nema tajni. :rolleyes: Velike Priče, su one koje smo čuli i koje želimo da čujemo ponovo. One u koje ulazimo, uvek kada nam se prohte. U kojima se, na svakome mestu osećamo udobno. Koje nas ne obmanjuju uzbuđenjima i naglim preokrtetima, na kraju. Koje nas ne iznenađuju nepredviđenim događajima. Poznate su, poput domova u kojima živimo. Poput mirisa kože, naših ljubavnika. Kraj im je poznat, ali slušamo kao da nije. Kao što znamo, da ćemo jednoga dana umreti, a živimo kao da nećemo.U Velikim Pričama, zna se ko živi, ko mre, ko pronalazi ljubav, a ko ne. A opet, želimo da to saznamo ponovo. U tome njihova Tajna i njihova Čarolija...Arundati Roj "Bog malih stvari"

Link to comment

...Finally, before leaving, I said to Sensei that I felt I had met him somewhere before but that I could not remember where or when. I was young, and as I said this, I hoped, and indeed expected, that he would confess to the same feeling. But after pondering awhile, Sensei said to me, "I cannot remember ever having met you before. Are you not mistaken?" And I was filled with a new and deep sense of disappointment(N. Soseki - Kokoro)

Link to comment

Jednom prilikom čuo sam stalnu mušteriju kako kaže u knjižari moga oca da malo stvari obeleži tako čitaoca, kao prva knjiga koja zaista sebi nađe put do njegovog srca. One prve slike, odjek tih reči za koje verujemo da smo ih ostavili za sobom, prate nas celog života i vajaju palatu u našem pamćenju kojoj ćemo se, pre ili kasnije - nije važno koliko knjiga pročitamo, koliko svetova otkrijemo, koliko naučimo ili zaboravimo - vratiti.Karlos Ruis Safon ''Senak vetra''

Edited by KristinaS
Link to comment

Sve što je Erve žonkur ispričao o svom putovanju bilo je da su se jaja otvorila u jednom selu u blizini Kelna, i da se to selo zvalo Eberfeld.Četiri meseca i trinaest dana nakon njegovog povratka, Baldabju sede naspram njega, na obali jezera, na zapadnoj strani parka i reče:''Ionako ćeš nekome morati ispričati istinu, pre ili kasnije.''To reče tiho, s naporom, jer nikada nije verovao da istina bilo čemu služi.Erve žonkur diže pogled ka parku. Beše jesen i neka varljiva svetlost, svuda unaokolo.''Prvi put kada sam video Haru Keja na sebi je imao tamnu tuniku, sedeo je prekrštenih nogu, nepomičan u uglu sobe. Ispružena pokraj njega, s glavom u njegovom krilu, ležala je jedna žena. Njene oči nisu imale istočnjački oblik, a njeno lice bilo je lice devojčice.''Baldabju je slušao, u tišini, sve do kraja, sve do voza u Eberfeldu.Nije ništa razmišljao. Slušao je.Srce mu se stegnu kada, na kraju, Erve žonkur tiho reče:''Čak joj ni glas nikada nisam čuo''A odmah zatim:''Čudan je to bol.''Tiho.''Umreti od nostalgije za nečim što nikada nećeš proživeti.''Vratiše se kroz park hodajući jedan pokraj drugog.Jedino što Baldabju reče bilo je:''Zašto je tako prokleto hladno?''To reče u jednom trenu.*jedan meni lep deo iz Svile A.Barika

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...