Jump to content
IGNORED

Kratke priče i pouke...


dare...

Recommended Posts

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bežiš od nje. Ne moraš bežati, ne moraš je se bojati. Moraš voleti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bežati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time..."Hermann Hesse

Edited by GRIFF
Link to comment

Volim ovaj citat, jako je istinit!"Srećni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesrećne. Svi primiete sreću u nesreći, a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi. I iskusni..." Đorđe Balašević(Tri posleratna druga)

Link to comment

"Budite kao baklja na nebu, zračeći ljubav i svetlost. Zamislite hiljadu takvih baklji na nebu, poput sjajnih zvezda u dalekim galaksijama koje možete videti za vedre noći. Vi imate u sebi istu snagu da zračite ljubav i svetlo i trebali biste sjajiti poput zvezde, od trenutka kad se probudite ujutro pa do trenutka kad idete spavati." - apostol Pavle

Link to comment

"Napor je sve teži, nada sve sporija, razilaženje između onoga što jesam i onoga što sam pretpostavljao da mogu biti sve je veća u noći moje duboke ispraznosti." Fernando Pessoa(Stoički odgoj)

Link to comment

Zbog ove priče sam maznuo ceo časopis iz aviona:"NE MOGU NIČEGA DA SE SETIM Ne mogu. Taj događaj u ponoć, u polutami, u uglu između dva zida, zaklonio je sve. Ne mogu da se setim koje je to mesto bilo, kud sam nameravao da krenem, zašto sam uopšte bio tu, te noći. Znam samo da je ta železnička stanica bila izvan grada, u ravnici, i da su vozovi svaki čas prolazili. Brzi šišteći, teretni muklo tutnjeći. Od toga su podrhtavale svetiljke na dugačkom peronu, žute svetiljke nalik na fenjere sa kapom. Htedoh da uđem u restoran. Nemam drugu reč za tu prostoriju sa šankom u kojoj putnici čekaju svoje vozove. Bila je prepuna kožuha, šubara, kačketa. Poneka beretka, nijedan šešir. Neki su sedeli na svojim koferima, neki čak na patosu, uza zid. Takozvana stanična restoracija, puna duvanskog dima i mirisa (ako je to miris), mirisa jeftine rakije. Nije bilo slobodnog mesta. Ne bih ni izdržao. Te krenuh duž perona. Bio je natkriven i čist. Vazduh oštar, zaseca lice. Moralo se ići brzo, hodati žustro, kao na smotri: ruke utiskivati što dublje u džepove, ramena uzdizati, da reveri, podignuti kao uši, pokriju sve do slepoočnica. Prođoh tako od jednog kraja do drugog i primetih da neko stoji u uglu između stanične uprave i skladišta. žensko, u mantilu od mekog štofa izmešanih boja, kao na grlu košute. Mrko, narandžasto, svetlosivo. Odoh do drugog kraja, do same skretničareve kućice, uzdignute ukoso, i kao propete, da bolje vidi koloseke u nedogled. Pa se vratih istim pravcem i dođoh naspram osobe u mantilu od mekog štoga. Stajala je u uglu sa sto kofera oko sebe, stisnuta od zime. Uvek, kad ovo pričam, kažem sto kofera. Bile su, u stvari, dve putne torbe kod njenih nogu, jedan koferčić, i neki zavežljaj u grubom platnu, umotan kanapom. Ne mogu da se setim ni kako, ni zašto, tek odjednom krenuh ka njoj, stadoh na korak ispred nje, i rekoh:- Izvinite, ali ja moram sa nekim da razgovaram. Ona se osmehnu između revera koji su joj zaklanjali pola lica.- I ja sam poludela od ćutanja. ? reče, načini polukorak, ispruži ruku. Ne mogu više da se setim zašto oboje tog trena izgubismo ravnotežu. Upravo, ona je načinila korak unazad, ali ruke nisu htele da nam se rastave. Nasmejasmo se zateturani, i stadosmo jedno uz drugo, u polumračnom tom uglu. Ne mogu da se setim koji je voz čekala ona, koji ja. Svi su vozovi kasnili te pozne jeseni, na sreću. Povremeno je iz zvučnika na peronu dolazilo obaveštenje koji voz iz kojeg pravca dolazi, koliko se zadržava, u kom pravcu ide. Jednom ona reče:- To je moj voz. Ali, taj je uvek prepun. Sačekaću sledeći. Drugi put i ja nešto slično kazah. To jest, da neću da stojim u hodniku, u prepunom vozu. Sećam se: ona beše stigla iz Subotice. Išla je kod oca, inženjera koji je gradio neku hidrocentralu. Ali ne mogu da se setim koliko smo reči upotrebili za hladnoću, niti kako smo se raskopčali. Onaj mekani mantil od čupavog štofa, je kaput od tamnog velura. Bilo nam je tako dobro, tako toplo, da smo drhtali. Ne mogu ničega da se setim, samo još osećam njen otisak na meni, od kolena do čela. Pamtim i njen glas, šapatom: - Ne smem da te ljubim. Imam neka zasenčenja na plućima. Zato idem kod oca. Preporučili su mi planinski vazduh. Ne mogu da se setim ni njenog imena. Imala je ime nekog cveta, neke biljke. Zaboravio sam kako glasi prevedeno sa mađarskog. I da sam brojao, ne bih mogao da se setim koliko je vozova prošlo dok smo stajali stopljeni. Ponekad mi se čini da još stojimo tamo, u onom polumračnom uglu na peronu, a vozovi stalno prolaze, prolaze, prolaze... "

Link to comment

VAVILONNjeno ime i prezime omogućuju da postoji ova pesma.Nanjušio sam krv kao jednorog, i kopam nogom po jari šalitre, peska, gipsa i sunđeraste zemlje. Zar je to taj Vavilon, ta Mesopotamija, i ta večnost? Upaljen vetar buši u licu crne rupe.S ukusom nagorelog sunca izgovaram reči, duge pet hiljada i pet stotine godina.šapućem stvari koje su bile, i još u meni traju.U međuprostoru od nje do mene, sve što je bilo žena ima nestvarni izgled, kao avetinjski oblak nad pustinjom,kao iznenadni žbun u rastaljenom vazduhu, ili taj grč prepoznavanja daljine u mom sećanju.Sva je još tu. Jedan naprsli lav od krčnjaka siluje njeno kameno telo, i kamene vekove na nekadašnjem trguispred kule. Pet i po hiljada godina on to čini tako strpljivo, tako uporno, da mu se pola njuške okrunilo od strasti.Komadi zore, krti kao koziji sir i mirisavi, utolili su glad predela obrušenih ka vasioni, koja je ovde tako nisko.Pedeset i pet vekova Marduk se muči da ustane iz svog zaborava, siđe do Kut al Amare i napije se sa Tigrisa.Kakve li veličanstvene neodlučnosti!Svi su ga ostavili. Narodi, bilje, vode i ptice. Samo bogovi mogu da budu tako zamišljeni i zabrinuti na groblju jedne kulture,pod ustajalim suncem. Miljama prema jugu Sumer. Hural al Hamer - otvorena voda. Zatim močvare. Zatim Ur.A na severu kapija Stesefona, kao zabrinuta obrva.Zagledana praznim očima prostora u posrkani talog stvarnosti. Na izvijenom luku još neštosluzokože svetlosti, kao odavno osušena nevinost.Posle mene i svih pljačkaša lepote, u ovoj izumrloj boji vremena gde sam ostao bez konja, dok mi je horda odjahala u nešto što će tek sutra postojati kao Azija Evrope,držim na trgu kamenu ženu i osećam da živi u mojim prstima. ženu svih žena. Toplu i valažnu kao da se između nas nikada nije isprečio ovaj ograomni prostor civilizacije.Dišem usoljen vazduh. zatim priklanjam svoja usta uz njena usta.Izgovaram je krvotokom u znaku njene vere. I kažem, dok mi iz grive kipinežnost hiljadu i pet stotina pokoljenja:ništa, samo njeno ime i prezime omogućuju da postoji ova pesma.M.A

Link to comment

Iz riznice kineskih mudrosti - pet saveta ženama:1. Važno je pronaći čoveka koji će ti pomagati u teškim poslovima i koji će imati dobar posao.2. Važno je naći pametnog čoveka, obrazovanog i duhovitog, koji će te znati nasmejati.3. Važno je naći čoveka na kojeg se uvek možeš osloniti, u kojeg uvek možeš imati poverenje, koji te nikada neće lagati.4. Važno je naći čoveka koji će biti dobar u krevetu, koji će uživati vodeći ljubav s tobom.5. Važno je da se ova četvorica ne poznaju...

Edited by GRIFF
Link to comment

"Da su ljudi dobri i ti bi mogao biti dobar i u svemu poštovati pravila pravde ... ali ... jer su oni zli i ti moraš biti zao" - Niccolo Machiavelli

Edited by GRIFF
Link to comment

SUSRET - Zdravo!Klimam glavom i otpozdravljam. Odakle poznajem ovog čoveka? Trenutak zbunjene tišine sakrivamo rukovanjem.- Pa gde si ti?Sležem ramenima.- Evo...Ispašću glup ako se odmah ne setim. Prisećam se likova iz mladosti, škole, sa posla... ne ide, ne prepoznajem ga. A on i dalje drži usta razvučena u osmeh i gleda me pravo u oči.- Jel' radiš, a? Ima posla, ima...- Pa eto, ima.Možda bih umeo da započnem neki pametniji razgovor kad bih znao o čemu, ali nigde u sećanju ne mogu da pronađem ovog čoveka. Menjam mu boju zuba iz žute u belu, sklanjam mu brkove, vraćam mu kosu na teme, gomilu kose, ali prosto ne ide. Valjda će reći nešto što će mi razrešiti misteriju... Neće, samo ćuti i kezi se kao da ima facijalni grč. Pokušavam drugu taktiku. Gledam u daljinu, pa na sat, pa opet u daljinu... pomeram se jednu stopu u smeru u kome sam išao pre nego što me je zaustavio. Ne vredi, nema nameru da se otkači.- šta ti radi brat?Tako dakle. Otvara novu temu, o familiji. Ako ovo prihvatim, gotov sam. Trenutak je da pređem na brutalne metode.- Nemam ja brata, ja imam sestru.- Ama brat tvoj, Brana.- Nemam brata, imam sestru, zove se Lidija.Ne znam odakle mi pade na pamet baš ovo ime, ali uspelo je. Konačno je skinuo idiotski osmeh sa usana. Fiksirao me je još trenutak, a onda je moja podvala počela da deluje.- Jel' si ti Voja?- Ne.- Nisi Voja?- Nikad nisam bio Voja.- Izvinite...- Ništa.Ostao je zbunjen kad sam se okrenuo i nastavio svojim putem. Sad neka malo on prebira po sećanju. Prljava igra, ali je bar rezultat nerešen. Jedan - jedan, i to na njegovom terenu.

Link to comment
  • 2 weeks later...

žMURKEPostoji, nešto brže i od same mogućnosti, da se čovek sporazume sa svojom mišlju. Nekakva, groznica uobrazilje. Čarolija. Trag, koji se već dogodio unapred. ;) Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao, obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari. I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima. Lepše mi je da zamišljam, šta može biti unutra. Uvek je tako sa zatvorenim stvarima. I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija, jer više nema smisla nijedna igra pogađanja. Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči. I sve je naše, dok želimo, a tuđe, kad se ostvari. Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi, unutra, u skladištima tajni i korenju energije... Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe orijaška sunca!Sve se to događa, zato sto nismo skinuli omot sa svog, još uvek pitomog i detinjastog srca. Dobivši sebe na poklon, od ovog ovde jedinog i nepovratnog života, mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek postojati, u našim drugim životima. I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli! I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja...Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi. Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima... Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke. :rolleyes: Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati. Zaželiš li se mora, ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja, samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida, i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.M.A.

Edited by dare...
Link to comment
  • 2 weeks later...
bilo je to neko tamno osećanje sveta oko njih koje ih je nagonilo da se privijaju jedno uz drugo, sanovito osećanje hladnoće sa svih strana, osim sa one gde se naslanjajući jedno na drugo, rasterećuju, pokrivaju kao dve polutke koje se na čudesan način poklapaju, koje sklopljene u celinu smanjuju svoje granice prema spoljašnjem svetu, dok njihova unutrašnjost u većoj meri struji jedna u drugu. ponekad su bili nesrećni što nisu mogli baš sve, do poslednjeg, da čine zajedno.
a svet je bio tako prijatno hladan kako kakav krevet u kome čovek ostane sam... tada joj se učinilo kao da joj predstoji nekakva odluka, i nije znala zašto je to osećala, i nije bila ni srećna, ni ogorčena, samo je osećala da niti želi šta da preduzima, niti šta da sprečava, njene misli su lagano odšetale napolje u sneg, ne osvrćući se, sve dalje i dalje, kao kad je čovek suviše umoran da bi se okrenuo, pa samo ide i ide.
Robert Muzil: Savršenstvo ljubavi, 1908. Edited by Cruella De Ville
Link to comment
Death must be so beautiful. To lie in the soft brown earth, with the grasses waving above one's head, and listen to silence. To have no yesterday, and no to-morrow. To forget time, to forgive life, to be at peace.
Oscar Wilde :heart:The Canterville Ghost(1887)
Link to comment

Ne molim Te, Gospodine, za cuda i videnja, nego za snagu u svakodnevnom zivotunauci me umijecu malih korakaucini me sigurnim u razdvajanju vremena,obdari me osjetljivoscu da odredim sto je veoma vazno,a sto manje vaznomolim te za razum da odredim suzdrzanost i mjeru,da kroz zivot ne klizim, vec da razumno odredujem dnevni raspored,da primjetim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nadem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturudozvoli mi da spoznam da snovi o proslosti i buducnosti ne vode dalekopomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadasnji trenutak prepoznam kao najvazniji sacuvaj me naivnog stava da u zivotu mora sve dobro proteciobdari me trijeznom spoznajom da su teskoce,neuspjesi i udarci stalni pratioci zivota - uz koje rastemo i zrijemopodsjeti me da srce cesto zamucuje razumu pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji ce mi strpljivo reci istinuuvijek cu Tebi i ljudima pustiti da mi govoreistinu ne mozemo reci sami sebi, ona nam biva kazivanati znas koliko nam treba prijateljstvodaj mi da budem dorastao tom najljepsem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru daj mi dovoljno maste da u pravom trenutku,na pravu adresu uputim paketic dobrote uz popratno pismo ili bez njegastvori od mene covjeka koji ce brazditi duboko poput broda,kako bi dotakao i one koji su "ispod"oslobodi me straha da propustam zivotne daj mi ono sto zelim, vec ono sto mi treba nauci me umijecu malih korakaAntoine de Saint Exupery

Link to comment

Slatki vikendU krevet je udaralo oštro sunce.Osećala se oznojeno i prljavo, u sobi je vazduh bio zagušljivo siv od usamljenih noćnih cigareta.Pored budilnika koji je pokazivao pola deset ležala je tabla mlečne čokolade. Na omotu je već bila odštampana nova cena, ali on ju je kupio u kafani. Tako ga je štos još više koštao, pomislila je.S odbojnošću je privukla čokoladu, razlepila papir, odmotala staniol. Tabla je unutra bila svetlo smeđa, u svakom redu je imala po četiri kockice, prebrojala je šest redova. Ukupno dvadese četiri kockice.Napipala je papuče. Ustala je, pred očima joj se smračilo. Uhvatila se za ivicu police, zateturala, idući unazad došla do prozora i otvorila ga.Starinski uski krovovi razborito su štrčali iz plavog neba, u parku preko puta žamorila su deca, mame na klupama su umorno pušile i možda im se jela mlečna čokolada.Odlučila je da se istušira.Međutim, plinski bojler ili nije radio, ili ona nije umela da rukuje njime, što je shvatila tek u kadi. Tresla se od zime i žalosti, a onda se obrisala peškirom koji je mirisao na bebi puder. Na vešalici je otkrila cvetni bade mantil, obukla ga preko golog tela, iako je bio od sintetike. Nije htela da prema sebi bude preterano humana.Zato se vratila u sobu, čokoladi.Pažljivo ju je izlomila na kockice, iz kose izvadila šnalu i oštrim vrhom na svakoj urezala broj. Čokolada se pri dodiru sa prstima grejala, na glatkoj površini table ostajali su otisci prstiju. Crkvena zvona su odbila deset sati.Potražila je kockicu sa brojem jedan, stavila je na jezik, i da bi izdržala vreme dok se ne rastopi, počela je da po stolnjaku ređa u nezavršeni krug preostale deliće. Zazvonio je telefon.Progutala je slatku pljuvačku, podigla slušalicu, objasnila da će gazde da se vrate tek sutra uveče, zapisala poruku u blokče, spustila slušalicu.Sela je na nenamešteni krevet, stavila na krilo paketić holandskog duvana i papiriće. Duvan je bio prijatno rastegljiv, i pored vidnog drhtanja prstiju uspelo joj je da zavije tri sasvim pristojne cigarete. Ono što je štrčalo uvukla je pomoću šibice. Onda je zapalila i povukla dim.Prijalo joj je više nego što je očekivala. Iz ovoga ću se sigurno bez problema izvući, pomislila je ponosno.Prošla je kroz sobu, povukla sto prema zidu da se čokolada ne istopi na suncu.U jedanaest je pojela kockicu broj dva i zapila je rumom. Alkohol je imao mnogo jači i žešći ukus nego juče, ali to je pre svega bilo zbog toga što noćas ništa nije jela.Dolila je čašu i snagom volje savladala želju da legne. Uzela je jastuk, bio je još uvek vlažan, ali za svaki slučaj ga je spakovala zajedno sa ćebetom.Rešila je da hoda.Od prozora do vrata izbrojala je deset srednje velikih koraka. Nazad samo devet. Povratak je uvek kraći, pomislila je.Posle nekoliko puta tamo i nazad, ta gluparija je prestala da joj bude zanimljiva. Smeteno je zaokrenula prema polici sa gramofonom. Stavila je ploču sa ciganskim pesmama, spustila iglu, utišala. Sela je na tepih, prekrstila noge u težak pložaj lotosovog cveta i stisnula bolne uglove očiju.Već na polovini prve pesme znala je da je to ludost. Ali nije mogla sebe da natera da muziku ugasi. Zato je samo ustala do prozora.Ponovo se uverila da je napolju čist, miran prolećni dan, videla je prepodnevnu reku, u daljini skelama zaklonjeno pozorište, a u blizini lepe saksije sa cvećem.Isključila je gramofon, ciganske pesme su muzika za veselje, a ne paravan za tugu, ispušila je još jednu cigaretu.Oko podne je ponovo zazvonio telefon, zapisala je drugu poruku, pojela treću kockicu. Dobro ju je zalila i shvatila da ako nastavi ovim tempom, rum neće izdržati do sutra ujutru. U jedan je umesto toga popila jaku kafu, za koju niti je bila rapoložena, niti joj se pila.U dva je otopljenu čokoladu prebacila u natrpani frižider. Tužno je konstatovala da će veliki deo suhomesnatih namirnica, mazalica i sireva morati da baci kada u nedelju bude odlazila, nešto će ipak ostaviti, gazdarici će biti drago što nisu stigli da pojedu sve.U tri je načela drugu (i poslednju) flašu ruma.Nakon dve kockice nestalo joj je duvana, ali uskoro je u jednoj od fioka uspela da nađe kutiju cigareta, otvorila je i, dobro pamteći, ostavila na vidno mesto u biblioteci šest kruna.U pola sedam je pustila crtani film bez tona. Kada se završio, ugasila je televizor, sačekala da sat na tornju odbije vreme i progutala jubilarnu desetu kockicu svoje mlečne čokolade.U deset sati joj je palo na pamet kako bi ostatak ruma mogla da razređuje. Iako je to smatrala krajnje iscrpljujućim, u loncu je napravila zalihu groga, puno ga zasladila da nadoknadi kalorije i ostavila ga da se hladi u frižideru.U petanest do jedanaest je iznad klozetske šolje bolno povraćala. Posle je prešla u kupatilo, stavila nateklo lice pod mlaz vode, a kad se malo osvestila, oprala je zube.Četrnaesta kockica joj je zapala u grlu, ali na vreme ju je zapila hladnim grogom. Otupelo se svalila na krevet, poslednjom snagom se podigla, navila budilnik i zaspala. Sat vremena kasnije, zaustavila je zvonjenje, s naporom ustala, po mraku se doteturala do kuhinje, s mukom tražila frižider, kad ga je napipala, uzvadila je iz njega ostatak čokolade. Donela ju je do kreveta, izgorela tri šibice dok nije pronašla delić s najmanjim brojem, ponovo navila budilnik, ponovo zaspala.Na isti način je povezala vreme između šesnaeste, sedamnaeste i osamnaeste kockice.Pri devetnaestoj je već svitalo, u obližnjim parkovima su počele da krešte ptice.U pet sati ujutru probudila ju je zima. Otkopčala je jorganski čaršav, jednim pokretom iz njega izvukla ćebe, pokrila se, pojela dvadesetu kockicu, ispila preslađeni grog.Ležala je i čekala da crkveni sat odbije šest.U sedam je ustala, iz dva puta progutala dvadeset drugu kockicu, namestila jorgan, otvorila prozor u sunčanu nedelju.Poslednje dve kockice nožem je isitnila na komadiće koje je onda, kad je došao trenutak za to, jezikom pokupila sa papira.Pocepala je nežno plavi omot i staniol i komadiće istresla dole, golubovima.?Razmišljala sam o neverstvu,? rekla je tada.?Više ti nisam zanimljiv?? uplašio se.?Ma ne, o tvom mogućem neverstvu.??To nećeš da doživiš, budi bez brige,? nasmejao se.?Ali, ako bi, hoću da mi to nekako daš do znanja. Možda bi mogao nešto da mi kupiš.??Cveće???To je banalno. šta ako se desi zimi? To bi te onda puno koštalo.??Svaka šteta košta.??Bolje mi kupi čokoladu. Mlečnu, važi? Da šok prebrodim nečim slatkim.?U pola deset se obukla, iz frižidera izvadila većinu stvari koje je nabavila za ovaj zajednički vikend, natrpala umašćene zamotuljke u plastičnu kesu, a kada je izašla na nedeljnu ulicu, sve je bacila u kontejner.Izbegla je kafanu iz koje je u petak uveče pobegla sa slatkim poklonom u torbi.?Bila je to samo kurva, čuješ li? Ni o čemu se nije radilo! Pa šta sad treba da radim, da se obesim?!?, vikao je i trčao za njom, a onda šutirao vrata pozajmljenog stana koji mu je ispred nosa zaključala, zato što više ništa nije bilo važno.Izbegla je kafanu, u sledećoj ulici ušla u bioskop, i kada se završila prepodnevna predstava, pešice je otišla kući, kako bi sve još malo rastegla i kako se ne bi vratila sa tog sunčanog, prolećnog i poslednjeg vikenda tako rano.Lenka Prohaskova: Dođi da probaš, DevedestČetvrta, Beograd, 1995.

Link to comment

O Ljubomori - Jovan DucicLjubav se sastoji od izuzetnih i protivurečnih duševnih i duhovnih potreba: voleti i biti voljen:osetiti strast i probuditi strast: i najzad, patiti zbog nekog i želeti da i on pati zbog nas.Istina, prava ljubav za drugog isključivala bi svaku ljubav i obzire prema sebi: jer inače ljubav ne bi bila po sredi nego sujeta.Ima u čoveku jedna sebičnost koja od ljubavi čini jedno osećanje često isključivo i cinično: a to je kad zaželi da zbog njega neko pati, makar u svemu drugom želeo tom istom stvorenju najveće blaženstvo na ovom svetu Ljubav i tuga su nerazdvojni, a nisu nerazdvojni ljubav i radost.Stoga je bol jedino merilo ljubavi. Ako smo nekoliko puta u životu bili zaljubljeni, a ovakav je slučaj odista sviju ljudi od srca, onda se najduže sećamo ljubavi koja nam je najviše bola nanela.Ljubav je jedno uvek jedno osećanje blagog i prijatnog ludila.Sujeta igra u ženskim ljubavima veliku ulogu, a ponekad i glavnu. Najveći broj žena ne ide za čovekom koji se njima samima dopao, nego najpre za čovekom za kojeg se zna da se dopada drugim ženama, naročito njihovim prijateljicama, ili čak njihovim neprijateljicama. žene vole ljude slavne među ženama, većma nego ljude slavne među drugim ljudima.žena uopšte ima više moć nežnosti i raznežnosti, nego pravog srca i dobrote. Mnogi ljudi ovo ne umeju da razlikuju ni do kraja života. žena je po prirodi zaljubljena samo u lepotu, ali i tu više glavom nego srcem. ženina zamisao je uvek veća od ostvarljivog, jer je žena u svemu artist, pun mašte. Ovo svedoči da njen duh nije ni stvoren za suđenje i merenje mogućnosti, nego, naprotiv, da njena mašta sprečava čak i njen urođeni instinkt da slobodno u nešto prodre i da nešto jasno razabere. U ženinom životu zbog njenih duhovnih i fizičkih nenormalnosti, uopšte nije ništa predviđeno, ispitano, ni odmereno, čak ni onda kad nam ona izgleda sva lukava i cela sračunata. U ženinim se životu sve svrši za petnaest dana njene vruće i lude glave. Da žena nema nešto intuicije, ona nikad ne bi pogodila ni vrata na koja izlazi iz svoje kuće. Ažena koja zna šta hoće, po karakteru je obično muškobanja, kao što je žena koja uvek zna bar ono što neće, po karakteru uvek dete.ženine su pogreške obično malobrojne nego čovekove, ali obično veće nego čovekove. žena napravi najviše pogrešaka baš nastojeći da bude nepogrešna i bezgrešna.Bežanje je jedini način da čovek razazna u ljubavi da li je još gospodar svoje pameti i svoje snage, otputovavši kud hoće, i oslobodivši se kad mu je volja. Ali onog šasa kad čovek zaljubljen oseti da su mu đonovi postali teži od olova, on je pobeđen. A to je često dovoljno da ga žena više ne voli: jer žena ne trpi pobeđenog i okreće glavu od svoje pobede. žena se ne daje nego se podaje: I uvek hoće da sama ima utisak, čak i izgled da je oteta i silovana. Kod žena je intriga ljubavi uvek veća nego ljubav.Čovek će uvek voleti i obožavati ženu, pošto je to u snazi njegovog instikta tvoračkog. Čovek je od svoga sna uvek gradio i svoju stvarnost. žena je uvek najviša inspiratorka čovekova. I čovek uvek traži da nekog obožava. Međutim žena je uopšte lišena osećanja obožavanja: ona voli krvlju a ne pameću.Ljubav je uopšte stradanje romantičara, znači ljudi vrele mašte, više nego velikog srca. I žena je retko ona koja voli čoveka najpre srcem. Čak ona može biti zaljubljena svim drugim ( maštom ili spolom ), i kad nije zaljubljena srcem. One radije daju sve drugo nego vlast nad samom sobom. Zato su žene vrlo retko zaljubljene i kad su najlakomnije na čoveka. žena uvek voli više nekog čoveka više nego njegovu ljubav prema njoj, i zato ženine ljubavi često naliče po dobru ili po zlu na čoveka koga vole. žena uopšte ne bira čoveka prema kakvoj ideji koju tobož ima o ljubavi, a kod mnogih žena čovek i ljubav stoje odvojeno jedno od drugog u njenom životu. žene romantične i idejne čine sasvim obratno, pošto idu za svojim fikcijama, ali su one vrlo retke.Zanimljivo je da se ljudi najbolje razumeju sa ženama u koje nisu zaljubljeni.O ljubavi sa takvim ženama govorimo uvek ubedljivo i razumno: a i one su same ushićene da najzad čuju reči o takvim krupnim stvarima srca, bez ikakve zadnje pomisli onoga s kim razgovaraju. žena više voli prijateljstvo nego čovek. Za ženu je jedino odmoran i dobar čovek je inaj koji ne pokušava da je zaluđuje i osvaja kad ona ovo ne želi.Nezaljubljen čovek često izgleda bez čara, ili bez zloće: hladan, ali i human.Ljubomora je stvar spolnog nereda, a zavist je stvar moralnog nereda.Srce ako nije vođeno razumom i dobrotom, može da isto tako slepo mrzi koliko ume i da slepo voli.Plemenit čovek meri u svojoj ljubavi koliko on voli drugo lice, a ne koliko je voljen sam. Ovakva pojava izgleda skoro van ljudske prirode, skoro božanska, a stoga i vrlo retka. Ljubomoran čovek obično nije plemenit, pošto sve premerava kod drugog lica pre nego kod sebe samog : i uvek veruje da je sve preplatio, i da je u svemu prevaren.žene su po samoj svojoj prirodi zavidljive, pošto su u stanju i da odboluju ako druga žena ima bolji nakit, toaletu, uspeh u društvu, makar joj i najmanje zavidele na umnijem čoveku nego što su njihovi.Pošto je tako ljubomora proizvod strasti a ne razuma, strast je jedino merilo sviju stvari u ljubomori. Ako je još po sredi i fizička strast žene za jednog čoveka, onda već nije po sredi ni ljubomora nego ludilo i čak besnilo.žena u ovakvom slučaju oprašta drugoj ženi i sve blagodeti, i visoke vrline, i retke osobine čak i bogatstv, ako nije po sredi izvestan čovek. Samo na ovoj tački mrkne njena svest i nastupa duhovno rasulo.Međutim, čovek je netrprljiv i prema svemu što ga lično premaša.Ljubomora i zavist nisu stvari mišljenja i ocena, nego su podjednako stvari duhovnog poremećaja.Ljubomoran čovek nikada nema sreće u ljubavi: a najčešće se smatra nesrećnim i kad ima najviše uspeha.Uvelikom broju slučajeva ljubomore su razumljive, i sumnje su opravdane. Lepu ženu je teško sačuvati kao što se ružne teško otarasiti. Čak je izvesno da čovek koga njegova žena vara, a on to neverstvo ne oseća, i ne sluti, nije ssm potpuno zdrav, pošto mu nedostaje moralno čulo, koje je kod poštenog čoveka osetljivo koliko i svih pet fizičkih čula našeg tela.Ljudi koji su varani, bilo od ljudi ili od žena, to su ličnosti moralno atrofirane. Postoje ličnosti moralno glupe, i onda kad su u svemu drugom duhovno potpune.Na svetu uopšte nema dva lica koja jedno drugo do kraja razumeju. Svako je sazdan na svoj način. Svako od nas ima ne samo drukčije lice i stas, nego i drukčiji pokret, drukčiji glas, ali i drukčiju dušu. Zato se ljudi nikad ne razumeju. Ljudi veruju da su se međusobno dobro razumeli, samo ako su se međusobno sporazumeli. Znači ako su saglasni na pojedinim i sporednim pitanjima, koja nemaju često nikakve veze sa njihovom ljudskom bitnošću. Na hiljadu slučajeva nema ni dva ili tri slučaja gde ljudi jedan drugom veruju do kraja, i bez rezerve i gde često i najmanja sumnja ne potrese iz temelj ceo odnos među njima. Niko se, naprotiv, ne razume do kraja, i svet živi bez stvarne veze jedno s drugim.Čovek i žena su češće u braku ortaci nego ljubavnici. Ljubavi su najkraćeg veka baš u samom braku. Ne zaboravite zatim da ima na svetu puno ljudi i žena koji nikad nisu ni razmišljali o ljubavi, koliko i o muzici, ili o arhitekturi, ali koji su ipak zajedno celog života, ruku ožpod ruku, često čak i bez ikakvih osobitih kriza, a mnogo puta verujući i u svoju sreću.Ljubavnici smatraju da ništa ne karakteriše jednu ljubav koliko njen početak, ili još više njen svršetak, ako do njega dođe. Počeci ljubavi su uvek nerešljivi i konfuzni, začeti pod impulsijom spola i mašte, ali su svršeci skoro uvek promišljeni i pripremani. Zato ako je kraj jedne ljubavi bio bolan i uzvišen, onda su posredi čovek i žena velikih moralnih osobina. Ako li neka ljubav, naprotiv, završi hladnom rečju, i još hladnijim davanjem ruke, ovo znači da je po sredi ljubav koja je uvek bila bez sadržine i bez čovečnosti. Prave ljubavi zalaze kao sunca posle kakvog prazničnog i trijumfalnog dana, zahvatajući celo nebo , i obasjavajući celu zemlju: kao da se ta ljubav tek rađa, a ne da zamire. Brutalni rastanak nije najgori, nego je najgori rastanak nežan i pun promišljenih obzira, jer su to rastanci dvaju ljubavnih račundžija koji neće jedan drugom da poklone ni časak svog nespokojstva. I tako gorku suzu zameni slatka reč.Ljubav se ne kazuje, nego se dokazuje. Ljubav je iznad reči, i nema potrebu od reči. Koliko se dvoje većma vole, utoliko manje umeju da govore o svojoj ljubavi.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...