Jump to content
IGNORED

Super-human 'soldier of the future'


iDemo

Recommended Posts

  • 3 months later...

" I've seen horrors...horrors that you've seen. But you have no right to call me a murderer. You have a right to kill me. You have a right to do that...But you have no right to judge me. It's impossible for words to describe what is necessary to those who do not know what horror means. Horror. Horror has a face...And you must make a friend of horror. Horror and moral terrorare your friends. If they are not then they are enemies to be feared. They are truly enemies. I remember when I was with Special Forces...Seems a thousand centuries ago...We went into a camp to innoculate the children. We left the camp after we had innoculated the children for Polio, and this old man came running after us and he was crying. He couldn't see. We went back there and they had come and hacked off every innoculated arm. There they were in a pile...A pile of little arms. And I remember...I...I...I cried... I wept like some grandmother. I wanted to tear my teeth out. I didn't know what I wanted to do. And I want to remember it. I never want to forget it. I never want to forget. And then I realized...like I was shot...Like I was shot with a diamond...a diamond bullet right through my forehead...And I thought: My God...the genius of that. The genius. The will to do that. Perfect, genuine, complete, crystalline, pure. And then I realized they were stronger than we. Because they could stand that these were not monsters...These were men...trained cadres...these men who fought with their hearts, who had families, who had children, who were filled with love...but they had the strength...the strength...to do that. If I had ten divisions of those men our troubles here would be over very quickly. You have to have men who are moral...and at the same time who are able to utilize their primordal instincts to kill without feeling...without passion... without judgement...without judgement. Because it's judgement that defeats us. "Kurtz…Imacete pravo da me ubijete. Da. Ali nemate pravo da mi sudite. Ne postoje reci da se opise uzas…. Uzas… Uzas ima lice i vi mu morate postati prijatelj. Uzas i moral unistavaju vase prijatelje. Oni ih terorisu…. Secam se kada sam bio u specijalnim snagama… Pre hiljadu vekova…. Stigli smo u selo i vakcinisali decu… Protiv decje paralize…. Na odlasku, sustigao nas je starac…. Plakao je…. Vratili smo se i videli…. Videli otsecene ruke dece koju smo vakcinisali…. Gomilu malih vakcinisanih ruku… Secam se…. Plakao sam…. Plakao kao starica…. Pamtim ... Ne zelim da ikada zaboravim …. I tada sam shvatio…. Kao pucanj, kao dijamantski bljesak u mojoj glavi…. Pomislio sam: Boze…u ovome je genije. Savrseni, potpuni, kristalno cist genije…. Shvatio sam to jace nego ikada…. Shvatio da to nisu uradila cudovista. To su bili ljudi…. vojnici… ljudi sa srcem, porodicama, decom…. Ljudi koji su znali sta je ljubav …. To je bila snaga. Strasna snaga…. Uraditi tako nesto… Kada bih ja imao deset divizija takvih ljudi nase nevolje ovde bi bile brzo gotove…. Ovako imamo ljude sa moralom…. a istovremeno ljude koji umeju da ubiju iskonskim instiktom, bez osecanja… bez strasti…. bez sudjenja…. bez sudjenja…. Zato sto je sudjenje nas neprijatelj…

vietcong1968.jpgpd2074176.jpgviet_cong.jpg5001.jpg

Link to comment

Teza bi mogla (ne kazem ni da je teza, ni da mora da bude) da ljudi koji budu umeli da naprave robote sposobne da ubijaju ljude (roboti su to vec sposobni, a robotom u sirem smislu mozete da smatrate i bespilotnu letilicu ili tenk bez posade), jednostavno nece biti zainteresovani – da takve masine (a roboti su ipak masine) uopste prave. Zvuci utopisticki, ali ili tako, ili nikako, bojim se, Ono, moze se doduse, napraviti robot-vojnik koji ce da identifikuje pogresne da ne kazem neprijateljske gene, ili koji ce da u glavi protivnika procita zlomisao… Moze, ali se zaboravlja da i jedno i drugo ljudi bolje rade. Nemam na umu Asimovljeve zakone robotike. Dovoljna je prosta vera u – inteligenciju robota. Za razliku od – ljudske.Bilo kako bilo, kada je vec dat slagvort za temu, vojna primena robota: nikada i nigde, od sada do vecnosti – robot nece biti, kao vojnik – nadmocan nad covekom. Prosirena, ova tvrdnja moze da se svede na onu, jednu od elementarnih u pricama na temu vojne vestine: boj ne bije svijetlo oruzje….Dakle, za pocetak:Valmy.Mesto u Sampanji, Champagne, karta ce malo da pomogne eventualno zainteresovanima, autoputevi kvare pejsaz, definitivno, ali neki geografski aksiomi ostaju.Francuska 1792.Ima tri armije, jednu, Severnu, pod Lafajetom koji ce tih dana da dezertira, i koga ce da zameni jedan iz drustva koje se okupljalo u Café de la Regence da beskonacno raspravlja o Revoluciji, politici, vojnim stvarima, i u kome je jedan mladi artiljerijski potporucnik pazljivo slusao, jos uvek se jedva usudjujuci da kaze neku, a i to kada ga pitaju – Charles Francois Dimuriez. Severna armija je rasporedjena izmedju Denkerka i Monmedija ima oko 50,000 ljudi i rasporedjena je u cetiri logora od kojih je najvazniji Sedan, sa oko 20,000 ljudi pa ga istoricari cesto izdvajaju kao posebnu armiju, cak i po imenu: Ardenska, Meska, Sedanska. Ima Centralnu armiju kojom komanduje Luckner, sa oko 17,000 ljudi, izmedju Monmedija i Mica. Ima Rajnsku armiju, izmedju Landaua i Porantrijija, pod komandom Birona, sa oko 15,000 za borbu sposobnih ljudi….Nema nikakvog ratnog plana, nema nicega, osim Revolucijom rastrzane Francuske koja ocekuje invaziju svih evropskih kraljeva, sopstvenih emigranata, svih koji u revoluciji opravdano vide opasnost po stari poredak.Evropa je slozna oko toga da ne postoje nikakve sanse da francuske armije zaustave ili makar zadrze vojske Pruske i Austrije – najbolje vojske sveta tog vremena. Ali – vojske sastavljene od profesionalnih vojnika, besprekorno uvezvanih u linijskoj taktici pesadije nekih vremena koja su vec prosla.Lekcija kojom je zapocela jedna od najvecih revolucija u istoriji ratovanja, u americkom Ratu za nezavisnost u Evropi nije ni zapazena, a kamoli ozbiljno shvacena: linijskoj pesadiji Engleske suprotstavili su se ljudi koji su reagovali – ljudski: niti obucavani, niti spremni niti sposobni da se linijskom poretku suprotstave linijskim poretkom, uradili su prostu stvar koju namece zdrav razum. Vicni oruzju (radi se o dobrovoljcima) jednostavno su, svako za sebe, zauzeli pogodan zaklon – i pobedili. Radi se i o domacinima koji za razliku od profesionalnih vojnika nemaju mnogo niti vremena niti volje da marsuju okolo mesecima, povecavajuci tako sanse da se dodje do plena. Prosto, oni su dosli da urade ono sto moraju. I da se sto pre – vrate kucama. Cekala se samo sistematizacija te pojave, uredjenje tako (samo)postavljenih pojedinaca u organizovane vojne jedinice, sposobne kako da se brane, tako i da napadaju.I – to se i dogodilo, a da niko nije primetio. Osim mozda najsposobnijih, a Revolucije imaju obicaj da takve izbacuju na povrsinu.Glede francuske armije Evropa se vara. Do 1792. godine ona se pretvorila iz kraljevske u revolucionarnu armiju. Naravno, nije ostala postedjena revolucionarnih trzaja – vojska je, uostalom uvek bila i uvek ce biti, slika i prilika drustva kome pripada. Da je revolucionarna dokazala je vec prilikom pokusaja kraljevog bekstva. Sada je uz novi rezim, spremna da se tuce, trpi i gine. Bataljoni bezgacnika iz 1791. su njeno jezgro, a komandanti tih bataljona, izabrani od strane sopstvenih vojnika ce dati vise od cetvtrine buducih komandanata divizija medju kojima cete tesko naci starijeg od 30 godina. Sedam od njih ce postati marsali Carstva.Prusi upadaju u Francusku pocetkom avgusta: prodiru, pobedjuju pojedine odrede Francuza, ali su i iznenadjeni: nasuprot uveravanjima emigranata da ce preci na stranu napadaca, vojnici Revolucije ginu sa uzvicima koji su obelezili epohu. Znamo ih svi. Profesionalna vojska se ponasa profesionalno, cak u toj meri da zgrazava i Getea koji se nalazi u pruskom stabu. Avgustovske vrucine naglo prestaju, vreme se pogorsalo, sto samo povecava i pogoduje pljacki.Niko, pa ni Gete ne uvidja: rat postaje narodni. Emigrante, plemstvo koje zeli da se vrati na svoje, niko ne docekuje rasirenih ruku, a raste broj napada na izolovane pruske vojnike ili grupe. Puca se kroz prozore, a Evropa se susrece sa jednom novom pojavom: zenom koja nosi pusku. I koja je – upotrebljava. Cak i paroh jednog malog sela puca na pruskog oficira koji ulazi u selo na celu svoje jedinice. Ipak, Prusi istrajavaju u veri da saka revolucionara terorise i vojsku i narod Francuske i da je dovoljno da se samo pojave pa da se sve srusi kao kula od karata. Nastavljajuci tradiciju nekih prethodnih vremena, pokusavaju da na svoju stranu privuku neke od francuskih komandanata. Bezuspesno jer svet se i po tom pitanju menja: nonsalantni prelazi oficira iz jedne vojske u drugu, cesto neprijateljsku su proslost. Ideologija je dosla po svoje, a galantnost proslih vremena ustupa pred ubedjenoscu u opravdanost ciljeva za koje se bori. Mozda poslednji iz te fele, Lafajet, je prebegao neprijatelju.U Sampanju stizu komesari Konventa. Stize i ministar rata Servan. Smenjuju stare, postavljaju nove ljude, Verden pada i put u srce Francuske je otvoren. Vojvoda od Braunsvajga koji predvodi koaliciju nije temperament sposoban da iskoristi mogucnosti koje mu Lafajetovo bekstvo i pad Verdena otvaraju. On, uostalom, i nema alata za to: spore, linijske armije jednostavno ne umeju, ne mogu da se krecu brzo. Revolucija to ume.Dimurije odustaje od upada u Belgiju i krece na jug. Od tog trenutka, Francuzi imaju samo jedan cilj: spojiti Dimurijeovu Severnu i Centralnu armiju. Na Argoni, Dimurije razvija nevidjenu aktivnost: priprema se, pise proglase, brine za snabdevanje. General Vesterman pise Dantonu da se interesima domovine ne moze bolje sluziti. Cesto se tvrdi da je odbrana Argone bila Servanova ideja. On o tome pise u nekoliko pisama napisanih krajem avgusta i u prvih par dana septembra. Istina je i to da je u vreme pisanja pisama Dimurije vec u pokretu. Ideja je dakle ‘u vazduhu’ a revolucionarni komandanti imaju nesto sto se u istoriji ratova retko susrece: danas e to zove jedinstvo pogleda ili doktrine. On se doduse, krece jos veoma sporo, ne znajuci da li ce saveznici prvo na Metz ili Pariz: potrebno mu je da do zadnjeg trenutka ostavi sebi mogucnost da reaguje. Braunsvajg zna da su Dimurije i Kelerman na putu da se ujedine: on bi da manevrise. Nije mu lako: kraljevi ga pritiskaju, emigranti ubedjuju da ce posao koji ga ceka biti lak, a mukli otpor stanovnistva raste pretvarajuci profesionalnim vojnicima setnju u tezak rad. Kraljevi, pored toga, zive jos u jucerasnjem svetu: upavsi u Francusku, oni bi vec da po neki deo i zadrze: emigranti se tome suprotstavljaju, napetost u redovima saveznika raste. 15. septembra Dimurije stavlja sve na kocku: napusta prilaze Parizu, ostavlja ih nebranjenim, i jednim smelim zaokretom, potezom veoma rizicnim koji vojsku za cas moze da pretvori u rulju i izlozi je katastrofi, zaskace neprijatelju iza ledja. Ipak, Braunsvajg ni na to ne reaguje: od 15 do 17. septembra je potpuno neaaktivan, a zatim krece uzvodno uz Enu ne bi li prinudio Francuze da se potpuno povuku iz Argone i odstupe cak iza Marne…. On ne ume drugacije: sanja o tome da izmanevrise protivnika u stilu 18. veka, veka koji je prosao da se nikada ne vrati.I – Valmi. Kada autoputem A4 idete od Reims-a ka Metzu, sa leve strane, na pola puta, otprilike, zamislite samo da autoputa nema. I Verden je tu, ispred, ali ma koliko vazan, on pripada jednom drugom ratu…Nocu 19 na 20. septembar Dimurije logoruje (stab mu je u Sainte-Menehouldu) i iznad svega mu je stalo, takticki i operativno, da zadrzi vezu sa Salonom. Njegovu prethodnicu odbacuju pruski husari. Spreman je, zna da da bitka neposredno predstoji….Ne slaze se sa Kelermanom, na kraju mora da ga moli da sutradan, ako bude bitke, ne napusta Valmi i raskrsnicu puteva koju Valmi tada predstavlja, cudnog imena Lune.Kelerman je ipak napusta, Valmi je zadrzao, pruska glavnina se postavlja frontom prema Valmiju.Kralj, Braunsvajg, svita, krecu u izvidjanje. Jutarnja magla se postepeno dize i Evropa je dozivela, ugledala jednu od slika koje cine njenu istoriju: umesto da ugledaju fukaru kako se neuredno povlaci, ova ih mirno docekuje u borbenom rasporedu. Zbunjenost saveznika je na vrhuncu: u pruskom stabu su jednodusni da treba napasti Valmi, Braunsvajg se koleba, on niposto ne bi da ide u bitku, da bi, najzad, kralj, podjednako zbunjen, naaredio da se tek oko jedan po podne krene u napad. Pruska artiljerija, oko 50 orudja, cini mi se, polukruzno rasporedjena oko francuskih polozaja, pocinje da puca. Borbeni poredak krece napred u savrsenom pruskom redu. Nebo se uskoro potpuno razvedrilo.Pojava cuvene pruske pesadije unosi nemir u neke fraancuske jedinice. Kelerman je miran, prestrojava svoje trupe u tri kolone (ovo ce postati kljucna rec): sirina svake nije sira od sirine fronta jednog bataljona. Na vrhu sablje dize sesir sa trobojnom trakom i vice: zivela nacija! Vojnici odgovaraju: zivala nacija, zivela Fraancuska. Ori se Ca Ira; i vojnici dizu svoje kape na bajonete nestrplivi da se ponesu sa Prusima.Na 1200 metara Prusi pocinju da se kolebaju: profesionalce je zapanjilo cvrsto i nepokolebljivo drzanje Francuza. Verovali su da ce ovi da see razbeze posle samo nekoliko topovskih hitaca i same njihove pojave. Umesto toga, francuski artiljerci, raspolazuci jednim od tehnoloski najsavremenijih artiljerijskih sistema, koga zanima neka potrazi pod Gribeauval, napustaju borbu sa pruskom artiljerijom i vatru prenose na prusku pesadiju. Prusi se kolebaju, Braunsvajg uvidja da od napada nema nista, uspeha jos manje, ipak, izvezbana pruska pesadija stoji na mestu trpeci velike gubitke. Kelermanov konj pada pod njim, jedna delegacija vojnika ga moli da se ne izlaze toliko, ali on zna da vojnici prate svaki njegov pokret. Bernonvil poziva vojnike da sednu i tako smanje cilj pruskoj artiljeriji, oni ga pitaju zasto on stoji.Predvece se sve utisalo, obe strane su ostale bez municije: Prusi su izmesani posle bitke i prava su slika poraza. Jos kada se sutradan proneo glas da su Francuzi zamalo oteli sve zalihe, celu komoru, sve zahvata sram – od vojnika do vrhovnog komandanta.Gubici nisu veliki, na obe strane: oko 300 Francuza i oko 200 Prusa. Takticki nedovrsena, ona ima resavajuci znacaj, predstavlja strategijsku prekretnicu: saveznici se povlace iz Francuske, Francuska je spasena.Ali, ona je i mnogo, mnogo vise od toga. Gete, upitan sutradan sta misli o Valmiju, odgovara: ‘na ovom mestu i od ovog dana, pocinje nova epoha svetske istorije’.

Link to comment
028.jpgRADAR.I TENK, recimo…Idemo, dakle, dalje: stereotip kaze da su Englezi imali radar, a Nemci ne i da je to jedan od kljucnih razloga zbog koga su izgubili Bitku za Britaniju – kako se popularno, a nimalo opravdano zove.Nista pogresnije: Nemci jesu imali radar, davno pre pocetka rata i tehnoloski bili sposobni da njime sa sasvim pristojne daljine lociraju objekt koji leti ili plovi. Neke od tih naprava su bile i postavljene na kapitalne brodove, Bismarck-a na primer i odgovarale svrsi onako kako su je Nemci videli: da upozori veliki povrsinski brod na priblizavanje, dakle potencijalnu pretnju, aviona ili brodova, odredi osnovne parametre kao sto je udaljenost na primer. Smatralo se, opravdano za ono vreme, da je to sasvim, ako ne i vise nego dovoljno: pracenje koje bi omogucilo procenu namera protivnika i reakcija konvencionalnih sredstava za odbranu: protivavionske artiljerije ili pripremu broda za borbu sa sebi slicnim protivnikom, u slucaju da se radilo o neprijateljskom brodu. Od napada na njega do – bekstva.Naprava, dakle, korisna da korisnija ne moze biti.Imala je samo jednu manu: nije bila deo sistema. I to je kljucna rec.Sistem.Sa druge strane, u Velikoj Britaniji, takodje su imali/napravili radar. Po mnogo cemu tehnicki inferioran u odnosu na nemacke. Samo, ovde je jedan mudar covek, tragicna figura vazdusne odbrane Britanije u to leto 1940. godine, Hugh Dowding, stvorio – sistem. dowding.jpgSistem ciji je samo jedan deo bio radar. Za njim je dosla mreza radarskih stanica, mreza komunikacija koja ih je povezivala sa centrom, sam centar u koji su se slivale informacije i u kome je neko, za to zaduzen, na osnovu njih donosio odluke, neko drugi ih je pretvarao u naredjenja, neko treci, opet mrezom komunikacija, ta naredjenja prosledjivao aerodromima na kojima su cekali lovci, protivavionskoj artiljeriji…. control-room.jpgNeko je davao naredjenje o davanju vazdusne uzbune. Stvar je postala stvar procene ne pojedinaca nego delova sistema, a najuzbudljivije i stresno najproduktivnije scene nisu se odigravale, ma sta filmovi i popularna literatura tvrdili, ispred radarskog zaslona, monitora ako se bas hoce, na kome neka promucurna dama napregnutog izraza lica ugleda one cuvene zelene tackice (BTW, tackica na britanskim radarima u to vreme nije bilo – bilo je nekih izlomljenih, testerastih linija), pobedonosnog izraza lica uzme telefon, javi pravo pilotima koji uzlete u nebeske visine i obracunaju se sa mrskim neprijateljem, nego u srcu sistema u kome je neko morao da – donese odluke. Pravo stavljanje jaja u procep se dogadjalo sa jajima i procepom nekog neuzbudljivog, nimalo seksepilnog sredovecnog oficira, koji je – eto, bio u smeni. Pri tom je bilo potpuno svejedno da li na aerodromima imate avione tipa x, z ili y… Dizali ste u vazduh, ratovali – kao i uvek otkako je sveta i veka – sa onim sto ste imali. Naravno da su takozvane takticko-tehnicke karakteristike aviona bile od znacaja, ali ni izbliza presudnog. Kao sto nisu ni danas. I naravno da su piloti bili vazni, ali ne toliko da ostane sakrivena cinjenica da se radi o obicnim – crncima. Nista manje ili nista vise vaznim od obicnog pesaka, intedanta, tenkiste…I – eto nas kod tenka.Za razliku od radara, tenk nije bio revolucionarna naprava. Pojavio se jos u prethodnom ratu, radio nesto, takozvani vojni krugovi su negde notirali njegov potencijal, neki ovako, neki onako, uglavnom pogresno kako se videlo kada je poceo rat koji je tenk obelezio. Vojske pobednice, cudna ali i razumljiva osobina pobednika da smatraju da ce ono sto je bilo dovoljno za pobedu prvi put, biti dovoljno i drugi, su problemu prisle konzervativno: Francuska jeste razvila i napravila masu tenkova, sve prvoklasnih konstrukcija, Velika Britanija, jos konzervativnija, a i kako bi drugacije moglo da bude, em ih je razvijala i pravila, em ih je delila na pesadijske, dakle one koji ce da se krecu brzinom pesaka, prate ga, tenkove za krstarenja, tenkove ovo, tenkove ono. Najvaznije od svega je da je nesto drugo, najvaznije pored sistema – doktrina – ostalo nepromenjeno: tenkovi su, ma koliko ih bilo ostali razbijeni, usitnjeni (treba imati na umu da za moderne vojske jedan tenk, bas kao i jedan vojnik ne znace bas nista) podeljeni odnosno organizaciono rasporedjeni, utopljeni bi bio najbolji izraz. Naravno, bilo je glasova usamljenih pojedinaca koji su se usudjivali da tvrde da ne treba tako, da mozda treba drugacije…. Glasova umereno glasnih, jer vojske su po defaultu glupe i inertne organizacije u kojima galamiti znaci ekstremno efikasno unistiti sopstvenu karijeru.Medjutim, postojale su druge strane. Strana (kome ovde padne na pamet da krene u prepucavanje zvano ideologija, komunjare, itd, itd – magarac je) koja nimalo nije bila konvencionalna, u kojoj je vecina generala tek presla tridesetu bila je itekako nekonvencionalna i orna da primeni sredstva kojima ce da izleci razloge tudjih i sopstvenih neuspeha u prethodnom ratu. Samopouzdana, orna za svaki eksperiment, od umetnosti do vojne vestine, ta generacija otkrila je glavnu i osnovnu prednost koju modernoj vojsci pruzaju tenkovi. Ne toliko pokretljivost koliko – koncentraciju. I – koncentrisala ih je. Toliko da je vec pocetkom tridesetih imala velike tenkovske jedinice. Dodala je tome ostale tehnicke u medjuvremenu izmisljene dzidza bidze kao sto su padobranci u kolicini vecoj od 100, avioni za precizno bombardovanje iz niskog leta… Sve je to izvela besprekorno i na divljenje i zavist svojih zapadnih pandana, samo je napravila jednu, prvu, gresku: pogresno je citala sopstvena i tudja iskustva iz Spanskog gradjanskog rata, malu i potpuno nekarakteristicnu ulogu koju su tenkovi u njemu igrali i, sledstveno tome, ukinula velike tenkovske jedinice, izvrsila razne reorganizacije, medju kojima i jednu koja u istoriji nosi naziv – cistka. Gro, velika vecina ljudi koji su zagovarali i sproveli novu i revolucionarnu doktrinu zavrsila je sa metkom u potiljku ili, u boljem po njih slucaju, u nekom od sibirskih logora. Neki su se i vratili. Ipak, i sa ostacima doktrine koju smo pomenuli jedan pacijent je, na ratistu koje je idealno zadovoljavalo uslove – dobio svoje. Japan u predvecerje rata, i to toliko da se mnogi slazu da je lose iskustvo koje je tom prilikom iskusio sa Crvenom armijom, odigralo veoma znacajnu ulogu u uzdrzljivosti koju je tokom rata pokazao glede severnog suseda. Buduci da je drzao ogromne delove Kine i u njima uglavnom zaludnu veliku vojsku. Druga strana, Nemci, nisu imali takvih problema: porazeni, vojske svedene na 100,000 ljudi, svesni da onako kako se u Prvom svetskom ratu radilo nije dobro, jer da je bilo dobro oni bi pobedili, krenuli su odmah, pokazalo se pravim putem.Schneller Heinz je novu doktrinu lapidarno sazeo u recenicu: Udariti pesnicom, a ne sakom. I, u toj recenici se krije tajna svih uspeha Nemacke, tajna Blitzkriega koji je Hitleru u manje od dve godine bacio Evropu pod noge. Nemacka je, prilikom napada na Francusku imala manje tenkova od Francuske. To se kosi sa slikom koju imamo svi da je Francuska (i ostali) pala pod gusenicama nepreglednih tenkovskih kolona. Jer, Wehrmacht je, recimo, imao, od svih evropskih vojski i najvise – konja. Ali, za razliku od nemackih konja koji su vukli topove ili provijant, konji druge strane su – komandovali. Rukovodeci se nacelima sa kojima su proslavljali primirje novembra 1918. godine.Dakle, udarac pesnicom, prenebregavanje nocne more svih komandanata jos otkako je Hanibal ‘izmislio’ krila – brige za ista, brige da ako krenete napred, uspete da probijete takozvani front protivnika, samim daljim napredovanjem izlazete svoje bokove/krila neprijatelju, ostavljajuci mu mogucnost da ih, po definiciji slaba, napadne, otkine i otsece, opkoli prednje delove. Komandanti nemackih tenkovskih kolona su doktrinu prihvatili dobro da bolje ne moze biti. Samo napred, ne obaziruci se na krila, o neprijateljskim napadima na njih ce se pobrinuti neko drugi, vazduhoplovstvo na primer. U praksi, da se posluzimo primerom Srbije posto njenu geografiju valjda svi znamo, to bi, otprilike, izgledalo ovako: zamislite da neki mrski neprijatelj sa linije Beograd – Sabac, preko Save napada Srbiju. I da je presao Savu. Nemacka doktrina kaze: prvi krak napred i samo napred pravcem Beograd – Nis, dakle sa sadasnjim autoputem kao osom, drugi to isto, samo sa Ibarskom magistralom kao osom. Dobijaju se klesta, omca, koja kada joj se krajevi spoje, negde kod Krusevca ili u Nisu recimo, sve sto imate izmedju ostavlja beskorisnim. I opkoljenim. Sta za vasu vojsku i stanovnistvo koji zive izmedju pomenuta dva kraka znaci vest da je neprijatelj vec u Nisu ne treba ni govoriti. Rezultat je, a to se nebrojeno puta pokazalo, dezorganizacija, panika, prekidi svih veza…. I – poraz. Ono izmedju se u Drugom svetskom ratu nazivalo kotao. I najcesce i ostavljalo sliku kotla sa sastojcima izmesanim do neprepoznatljivosti. Kotla iz koga su, po pravilu, kuljale – kolone bespomocnih zarobljenika. Naravno, Nemci su imali – losije tenkove. Ali su imali, za razliku od Francuza – samo dva tipa tenka.I – kakav bre kvalitet, kakve performanse, takticko-tehnicke karakteristike. Tenk je gomila celika, sa ugradjenim motorom i manje ili vise uvezbanom posadom. Uvezbanom do nivoa bageriste ili malo boljeg ili goreg tobdzije.Mnogo je, pokazalo se, bilo i ostalo vazno, najvaznije – kako i na koji nacin oni razmisljaju. Jedan od velikih primenjivaca doktrine ‘pesnicom, a ne sakom’ – Erich von Manstein opisuje jedan svoj dozivljaj tokom borbi u Francuskoj. Prica kako je, kao komandant divizije ili cega vec, mrzi me da proveravam, morao da ode licno i vidi sta skripi na jednom od prelaza preko Loire. Naime, neka izolovana grupa Francuza, vestije ili energivnije vodjena neka od onih jedinica iz pomenutog kotla je pravila probleme. Prisao je, kaze, prvim linijama na obali reke, dopuzao tacnije (radnja koju generali svih fela i pedigrea veoma nerado preduzimaju, lose utice na dignitet profesije, kazu, autoritet kako ga shvataju oficiri od zanata takodje) porazgovarao nekoliko minuta sa porucnikom, komandantom cete koja je imala zadatak da predje reku i uverio se da ce za par sati sve biti kako treba. Ali, kaze on dalje, tada sam ja morao da narednih duze od pola sata odgovaram porucniku na – njegova pitanja. O opstoj situaciji, izgledima, svemu. Mladi porucnik, izdanak Hitlerjugenda, svidjalo se to nekome ili ne, izdanak generacije u kojoj je Hitler probudio neke nove nade i pregnuca, nije bio robot, kao sto se obicno misli za pripadnike Wehrmachta koje, po pravilu, zamisljamo samo kao delove besprekorno marsirajuce ratne masine. Ono sto je njemu i njegovim vrsnjacima usadjivano u glavu bila je inicijativa, duh samostalnosti, spremnost da se preuzme rizik i spremnost da se ne poziva takozvana visa komanda ne bi li odobrila svaki pokret. Kada imate hiljade koje razmisljaju u istom duhu imate nesto sto je u ratu najvaznije – jedinstvo doktrine. Koje vredi vise nego sve masine, ma koliko savrsene bile.I tako: masine su masine, roboti su – dok ne postanu nesto drugo, nesto cemu jos ne znamo ime – takodje masine, a radar kao naprava, sam za sebe je – samo radar. Koji vas nece spasti od katastrofalnog poraza cak i ako ga vi imate, a druga strana ne.To su, jedne noci u novembru 1942. godine, iskusili niko drugi nego Amerikanci, u pomorskoj bici kod Solomonskih ostrva koja je dobila ime po obliznjem rtu. Tassafaronga.Kolonu pretovarenih japanskih razaraca (naprave izuzetno nepogodne za prevoz bilo kakvog tereta), paluba zatrpanih hranom za beznadezno izolovene japanske snage na Gvadalkanalu, je, dok se prikradala kroz noc, na svojim radarima mirno i sa uzivanjem posmatrala visestruko premocna americka eskadra. Kada je neko ko se pita na americkim brodovima protrljao ruke i izdao naredjenje da se na Japance pripuca dogodilo se nesto sto i dandanas iznenadjuje istoricare: eksplozije americkih topova su Japance iznenadile ali im i pokazale gde se ovi nalaze: ostalo spada u mozda najsavrsenije primere jedinstva doktrine i rezultata koje donosi sistem koji se oslanja na jedini na sta se mozete bez ostatka osloniti – na ljude. Jeste da je Japancima te noci komandovao jedan genije po imenu Tanaka. Tanaka.jpgJeste da se radilo o jedinici, flotili mozda najboljih razaraca svog vremena, i jos podosta toga, ali – na tim brodovima su bili – zivi ljudi. Koji su tacno znali sta treba da rade i uradili to savrsenije nego sto ce ijedan robot ikada moci. Ne mislim na tehnicke gluposti kao sto je preciznost itd…. Mislim na procenu, pravilnu, i na reakciju: razaraci su svi kao jedan, okrenuli ka neprijatelju, svi kao jedan, bez da je izdato ijedno naredjenje (ili, ako su izdavana, stizala su kada je njihovo izvrsenje vec bilo u toku i to poodmaklo) ispalili torpeda ka neprijatelju pravilno (samo jedna od pravilnih procena te noci) da ce jedan pogodjeni japanski razarac u plamenu biti primamljiv cilj za americke artiljerijske oficire. Torpeda su pogodila, itekako, i na popristu je ostalo mnogo vise americkih brodova, tonucih i u plamenu, vrednijih nesrazmerno i u svakom pogledu od onog jednog japanskog.Pokazalo se da je dalek put od imati radar do toga videti sta i kako sa podacima koje vam on omoguci da dobijete. Osim sto je te noci bio zabava za nekolicinu americkih posluzilaca (video igrice jos nisu bile izmisljene, ali je sve sto je za njih potrebno vec bilo tu) – radar nije bio nista vise. Nije bio deo – sistema.
Link to comment

Da vidimo sta kaze dalje, po pitanju mega-giga-tera-extra-super-hiper vojnika, ratnika, robota i ostalih gluposti vezanih za ljudsku delatnost zvanu vestina uzajamnog istrebljivanja.Specijalci. Meni najodvratnija rec iz ove oblasti, novokomponovana, moze da joj konkurise jos samo jedna, slicna – operativci – rec koja u sebi sadrzi toliko devalvirajuceg, koja je toliko devalvirala, zloupotrebljavana, koriscena da izgovori punim ustima, sa obaveznim macho prizvukom/notom/tonom.Te oni obucavani ovako, te onako, te gde oni prodju tu trava ne raste, te – da se osvrnem malo na lokalne prilike – da njihove dobre volje ne bese ode mast u propast, mislim naravno na cuuuveni 5. oktobar i puzanje specijalaca, ljubljenje ruku svakoga ko je nosio crno odelo, a ne samo svestenim licima.Dakle – specijalci. Najbeskorisnija fela koja se moze zamisliti, dusu dala za nekontrolisano trosenje para, narocito u sistemima koji ne boluju od prevelike transparentnosti.Mozda najbolja definicija takozvanih specijalaca je data davnih tridesetih godina 19. veka kada je osnovana formacija koja im, po imageu i sire u neku ruku prethodi: francuska Legija stranaca. Kada je jedno raskomoceno drustvo shvatilo da mu se vise isplati da svoje kolonijalne ratove vodi uz pomoc olosa sakupljenog sa koca i konopca, od loseg oca i gore majke, nego da u daleke krajeve salje regularnu vojsku sastavljenu od svojih gradjana, rodila se ideja o modernim, uslovno, specijalcima. A definicija istih se nasla tu, odmah, na licu mesta takoreci: vojska koja nikada nije dobila nijednu bitku… Da sad ne pisem u originalu, taj motto je, u skladu sa politickom korektnoscu i nekim novim strujanjima, politickim naravno, skinut sa sluzbenih insignija legije stranaca pre par decenija. I – legija je dobijala batine svuda gde je to trebalo: od Meksika do Vijetnama. Kod jednog malog seoceta imenom Dijen Bijen Fu, pocetkom pedesetih, popunjena pretezno otpadom (ali vojnicki odlicnim materijalom) – bivsim pripadnicima SS-a i Wehrmachta koji (Drugi svetski rat se zavrsio tek nedavno) su u legiji nasli uhljebljenje u jedinom poslu koji su znali da rade – ratovanju, pale su nevidjene batine. Od strane malih zutih ljudi obucenih u crne pidzame i obuvenih u sandale nacinjene od spoljasnjih automobilskih guma. Sledili su i drugi, da bi kraj 20. veka doneo mnozenje, kao prostom celijskom deobom jebo te, svih mogucih specijalnih jedinica, ciji priadnici, jel, ubijaju samo pogledom za slucaj da ih mrzi da potezu oruzje.Poneko je umeo da zadrzi low profile: na prvom mestu ko drugi nego Englezi, zatim Izrael ciji su sayaret timovi bili zaista uspesni sve dok se nisu upisali u specijalce, Nemci, i tu se bojim se, spisak zavrsava.Nekima ta vrsta operacija jednostavno – ne lezi. Nauceni da u akciju krecu snabdeveni svim i svacim, Amerikanci su jednostavno, kada god bi pokusali nesto iz specijalisticke oblasti – neslavno propadali: od pokusaja oslobadjanja zarobljenih pilota u Severnom Vijetnamu do pateticno neuspelog pokusaja oslobadjanja talaca iz americke ambasade u Teheranu, tamo negde…. Ipak, svako je dobio sto je trazio: notorno neuspesni Charlie Beckwith je postao medijska zvezda, mule u Teheranu potvrdu da nema razloga da se boje neposredne americke vojne akcije (akciju ce vec da preduzme neki Sadam), itd, itd….Tacku na i je stavila serija i takozvanoj sirokoj publici nasiroko prodavana teza o oslobodjenim kriminalcima koji je, jel’ kao cenu za svoje oslobodjenje, da odu i urade nesto opasno da opasnije ne moze biti. Kao, nema nista od akcije dok je ne sprovedu nestasni momci: poceo je da nastaje mit o momcima sa ovakvog ili onakvog – uzarenog obavezno – asfalta. Pri tom se zaboravljalo da od kriminalca vajde nema. Da nesto vredi i zna em ne bi bio kriminalac, em ne bi bio u zatvoru. Obaska sto se radi o ljudima koji su, a to je medicinska cinjenica, pa, najblaze receno – nepouzdani. U svakom pogledu. Labilni, mnogo vole svoje mame/keve itd, itd…Sve je to smuti pa prospi da nije jedne, bitne doduse, razlike: ja ovde govorim o vojnickom materijalu. Ne govorim o pravom, ljudskom materijalu, jedinom materijalu od koga zaista, od kako je sveta i veka postaju pravi i najbolji vojnici. Za razliku od specijalaca (bljak) koji su, kako sada stvari stoje, najblizi onome sto zamisljamo da bi roboti trebali i/ili mogli da rade. Dok mi sedimo i gledamo televiziju.Sto ce reci: kada su se pojavile, nastale, jedinice sastavljene od ljudi kojima je iz nekih razloga trebalo poveravati zadatke koji nisu bas za takozvanu obicnu vojsku, pokazalo se da boljih specijalaca od sluzbenika, apotekarskih pomocnika, berzanskih senzala i slicnih extra prozaicnih profesija – naprosto nema. Niti moze biti. Rodonacelnici ove vrste ljudi pod oruzjem – Britanci, sa svojim komandosima su to pokazali. I dokazali. Pokazalo se da motivaciji jednog takvog coveka ne moze da se suprotstavi – niko.Interesantno je da su takve i slicne jedinice jedini nacin na koji je takozvana regularna i velika vojska sposobna da imitira one koji u neregularnim da ne kazem specijalnim uslovima zive i bore se kao riba u vodi – gerilskim pokretima svih vrsta. Nisam rekao da se suprotstavi, to je vec malo teze, nego da pokusa da nekonvencionalnim sredstvima postigne neki znacajni vojni cilj. Tu lezi objasnjenje za notornu odbojnost koju konvencionalni i od tradicije zaviseci regularni vojnici gaje prema pripadnicima jedinica za specijalne operacije. Treba samo pogledati fotografije sa severnoafrickog ratista koje prikazuju neke od clanova pustinjskih grupa za dejstva u neprijateljskoj pozadini, pa razumeti odvratnost koju su pravi vojnici mogli da gaje prema njima.2660113.jpgI tako, dodjosmo do paradigme, apsurdne naravno, specijalizacije kao vojno robotske aktivnosti: interesantno je koliko za vrema ratova u zemljama bivse Jugoslavije takozvane specijalne jedinice nisu radile ono radi cega su napravljene. Od netaknute RTV Lubljana do Kosova. Razni SAJ-evi jesu cistili teren, znamo i kako, ali ono sto im je bila prava namena, napadi na vazne neprijateljske ciljeve, stabove na primer – nisu.. Svi neprijateljski stabovi i njihovi clanovi su mirno i neuznemiravano radili i uradili svoj posao. Ali su specijalci zato radili po sopstvenoj zemlji, streljali predsednike vlade, nepocudne novinare, konkurenciju u raznim biznisima, reketirali….Demonstrirali jednom recju sve sto specijalci postanu ako ih pravite od cega ih se vec pravilo, a ne od ljudi motivisanih da urade nesto vazno i vrate se svojim kucama i zanimanjima. To vazi za sve zemlje i sve sisteme. Pitanje je samo na koliko kratkom konopcu ih sistem drzi. oni-su-hapsili-v.jpgoni-su-hapsili-x.jpgA, evo, pade mi saka clanak iz nekih novina – pravih specijalaca. Da ponovim: nema politicko ideoloskih rasprava niti iznosenja stavova: ljudi koji su, visoko motivisani (za raspravu o motivima postoje drugi pdf-ovi) uzeli i uradili nesto. Nesto sto nikada ne bi mogli da urade vojnici, a ni roboti, motivisani takozvanim materijalnim stimulansima – od plate ili drugih beneficija do – kvalitetnih baterija.

Link to comment

Da vidimo dalje…. Kortrijk, Courtrai, Flandrija, reka se jos uvek zove Leie, otprilike 25 km severoistocno od Lille-a i 40-ak jugoistocno od Ghent-a…. Mesto cete uzalud da trazite, mozda ako se date u pesacenje nazrete obrise nekadasnjeg terena, najpre po toku reke, sve je to sada cini mi se Eurodistrict Urban Area ili tako nekako, kako sada stoji sa oznakama koje upucuju/podsecaju na dogadjaj, ne znam.Guldensporenslag, Bitka zlatnih mamuza.Jul 1302. godine.Opet i opet, po ko zna koji put, tehnika, najsavremenija svog vremena, sa jedne, i ljudi sa suprotne strane.Samo, ovog puta to nisu bili pobunjeni seljaci, nije bila ni suprostavljena vojska, pa ma i tehnicki inferiornija. Na pozornicu izlaze gradjani, burzuji, njihov istorijski rudiment takoreci. Zive u gradu, ali ovog puta od gradskih zidina ne mogu niti zele da ocekuju ma kakvu zastitu. Zastita samima sebi mogu da budu samo oni sami. Svuda okolo je svet oholog i bahatog plemstva, robotizovanog na turnirima, robotizovanog mentalitetom i vaspitanjem, od malih nogu generacijama ucena da je rukovanje macem jedina zabava i vestina dostojna ljudskog bica (ostali to nisu, osim u popovskim propovedima), a rat i lov jedina coveka dostojna zanimanja. Uostalom, njihovim zilama tece plava krv.Ipak, sirom Evrope se zadnjih par decenija nesto cudno desava sa krvlju te boje. Sve cesce, na raznim krajevima Evrope, bez medjusobne povezanosti i uticaja, proliva se ta krv i fukara se svojim ocima uverava da ona nije uopste plava, da oni koji se njome ponose nisu neranjivi, da ih je itekako moguce dobro – isprasiti.Od gudura Svajcarske, iz kojih su se pojavili poludivlji brdjani i razneli mit o nepobedivosti sjajnih oklopnika, do gradova Zapadne Evrope – pesadija se ponovo radja. Posle medjuigre sa vitezovima, sjajnim oklopima, kodeksima koji su vazili – ako su ikada vazili – samo u medjusobnim borbama i na turnirima, na bojiste se vraca covek koji sa obe noge stoji na zemlji. Ne samo takticko tehnicki sto bi se reklo, nego i u smislu koji se toj frazi obicno pridaje i danas. Flandrija, bogata i za svaku vrstu sticanja bogatstva zgodna zemlja dugo je manje ili vise samostalna u okvirima francuske feudalne drzave: apsolutizam se polako siri i Filip IV (onaj sa zvanicnim nadimkom Lepi) zbaci i zatvara njenog grofa i zemlju prikljucuje kruni. Bez posrednika. Nova uprava ne odgovara nikome, gradovi Flandrije se, jedan za drugim dizu, pridruzuju se i seljaci, a bogami i po neki feudalac. Pobunjeni Flamanci opsedaju Kurtre i Kasel u kojima se nalaze francuske posade. U pomoc Francuzima stize velika za ono vreme kaznena ekspedicija koju vodi grof od Artoa i Flamanci napustaju opsadu Kasela i prikupljaju se kod Kurtrea. Glavninu njihovih snaga cine Brizani ojacani gradjanima Genta, Ipra i drugih, manjih mesta. Vode ih sin i unuk zatocenog flandrijskog grofa.Podaci o snazi odnosno brojnosti snaga su, kao i svi izvori – samo izvori. Savremene hronike broj Francuza procenjuju od 6 (Velthem) do 30,000 vitezova, pored strelaca i kopljanika. Prednost treba nesumnjivo dati Velthemovoj proceni: em je realnija, em on jedini nabraja koliko je koji feudalac poveo sa sobom ljudstva. Brojnost Flamanaca Velthem ceni na oko 13,000 dok gentski letopisi kazu da je gradjana bilo 60,000 (ocigledno je da moda upisivanja u prvoborce nije izmisljena u 20. veku: gradjanima je itekako bilo stalo da ih se pise kao ucesnike, naravno posle). Ako se pogleda i proceni prostor na kome se bitka odigrala i broj od 13,000 se cini prevelikim. Ipak, Wodsack u Die Schlacht bei Kortryk (Berlin, 1905) prihvata Velthemovu procenu.Kortrijk u to doba lezi na desnoj obali Liese, kako dolikuje zasticen je rovom ispunjenim vodom i ima poseban utvrdjeni zamak/citadelu. Istocno od grada ravnicom se proteze potok Groninge koji se nizvodno uliva u Liese i bitka ce se odigrati u tom medjuprostoru.Kurtre_brza_brzina.jpgFlamanci znaju: mora se izaci na megdan ako se zeli sacuvati svoja zemlja. Povlacenje bi donelo rasulo vojske (gradjani bi jednostavno otisli kucama) i tada niko ne bi mogao da spreci Francuze da pljackaju i pale do mile volje. Resenost Flamanaca da stave sve na kocku, izginu ili pobede, pokazuje i izbor polozaja: postavljaju se u ugao izmedju reke i potoka. Sa takvog polozaja nema povlacenja: izgube li podavice se u reci.Postrojavaju se prosto, slicno falangi, u front sirine oko 600 metara, mozda nesto vise. Ono malo strelaca koje imaju stavljaju ispred sebe, a zapovednik i jos manje vitezova-konjanika sjahuju za borbu pesice i staju u falangu. Glavna masa gradjana naoruzana je kopljem i lokalnim izdanjem helebarde nazvanim dobardan (goedendag). Vrlo mali broj ih je opremljen ma kakvom zastitom, oklopom za grudi, kosuljom… Odvajaju i malu rezervu iza glave mase, a Iprani se postavljaju tako da sprece moguci ispad opsadjenog francuskog garnizona, nekih 300 ljudi, u zamku Kurtrea, kojim bi ovaj mogao da u kriticnom momentu pokusa da pritekne u pomoc svojima koji su, konacno, dosli da ga oslobode.Potok ispred fronta jeste znacajna prepreka: savremeni izvori ga opisuju kao dubokog do 2 metra i sirokog oko 3 – 3.5 metara. Gazan je svuda, pa Flamanci prave zaseke na delovima obale sa blazim nagibom i kopaju vucje jame.Grof od Artoa nije sminker. To je iskusan borac i komandant. Uvidja jacinu neprijateljskog polozaja, staje na nekoliko kilometara od grada i premislja se nekoliko dana. Ima dve alternative: prvu, da krene na nezasticene flamanske gradove usput pustosi, cime bi verovatno povukao za sobom Flamance i navukao ih na borbu na po njih manje povoljnom mestu, i drugu – feudalni, ne znam kako drugacije da ga nazovem nego kompleks nadmocnosti nad gradjanima koje preziru. Oficirska tupost pobedjuje i Francuzi se opredeljuju za drugu alternativu. Istina je doduse i da su svesni da ce, pobede li kod Kurtrea, resiti problem Flandrije. U pobedu ne sumnjaju: ko je jos video da ducandzije i zanatlije tuku sjajne vitezove.Bitku pocinju djenovljanski samostrelci i spanski bacaci kopalja. Nadmocni, a oni su uostalom vojnicka elita svog doba, brzo su oterali malobrojne flamanske strelce i pocinju da gadjaju flamanski poredak koji se zbog toga malo udaljava od potoka. Strelci preko potoka niti mogu niti smeju: tamo bi ih lako pocistili. Napad se dakle moze da nastavi samo ulaskom vitezova-konjanika u borbu. Vitezovi u savrsenom redu krecu da predju potok i tada se na njih, dok prelaze, bacaju Flamanci udarajuci kopljima i helebardama. Samo u centru uspevaju da predju i da potisnu deo falange koji je pred njima, ali rezerva lako izlazi na kraj sa tom grupom: pobijeni su svi do jednog. Ispad Francuza iz zamka Iprani sprecavaju bez vecih problema. Opet izvori. Nepouzdani kao i obicno: gubitke francuskog visokog plemstva, raznih grofova i barona, cene na od 54 do 75, poimence. Gubitke vitezova na 900 – 1000, broj koji ima smisla ako se u njega ubroje svi konjanici. Nepouzdan je i broj zaplenjenih zlatnih mamuza, po kojima je bitka i dobila ime: 500 – 700.Za obicne borce, procene se, kao sto je obicaj u to vreme, a i kasnije, gubici procenjuju od 5,000, preko 20,000 do ‘bezbroj’.Podaci o flamanskim gubicima su tek zbunjujuci: Velthem govori o 20 mrtvih, gentske hronike (opet onaj prvoboracki sindrom) o 100. Ipak, vise je nego sigurno da su francuski gubici neuporedivo veci nego flamanski: Francuzi su, ustvari najvise nastradali kada su – prestali da se biju. I sam grof od Artoa izgubio je glavu kada je hteo da se preda: kao bajagi ga nisu – razumeli. Nema vise svecanog predavanja maca, izjava tipa ‘vise srece iduci put’….Kao i svaki slican dogadjaj i ovaj, sutradan takoreci, radja dve sopstvene verzije: prva, flamanska, pobedu tumaci sopstvenom hrabroscu, druga, francuska, poraz objasnjava podmukoscu i zlobom Flamanaca. Kasnije francuske hronike optuzuju Flamance zato sto su iskopali vucje jame u koje su upadali konjanici (BTW, postupak se ni tada nije smatrao perfidijom, a vucje jame bi bile perfidne na viteskom turniru, recimo). Obrazac je poznat i jos uvek je na snazi: jedna strana, jaca, bi da nametne svoja pravila. Zvuci poznato? Mislim ovo, da su ONI kukavice, teroristi, neljudi...Opet, a to je vise nego sigurno, takodje, da su Francuzi pobedili, oni bi svoje protivnike prosto naprosto i na licu mesta – poklali. Flamanci su znali, i to je veoma vazan cinilac koji je itekako uticao na tok bitke, da se milosti od francuske gospode ne mogu nadati….

Link to comment
  • 3 weeks later...

Sada da pogledamo robotizaciju u jednoj oblasti koja samo na prvi pogled ima malo ili nimalo veze sa istom. Diplomatija. Zovu je jos i vestina moguceg, vestina i sposobnost da se prave kompromisi, a iznad svega - sticanje toliko retkog i dragocenog saznanja da su i dijametralno, ekstremno suprotstavljena misljenja i stavovi - legitimni. Da ljudi i njihovom pamecu stvorene institucije mogu i moraju da razgovaraju cak i ako imaju potpuno suprotna misljenja ili interese. Pre svega da - razgovaraju.Opet random izbor: Evropa i svet tridesetih godina 20. veka, u predvecerje Drugog svetskog rata. Background je velika ekonomska kriza.Nemacka se budi. Budi se doduse pod dirigentskom palicom jednog coveka, jednog rezima i jedne ideologije koji ce do apsurda dovesti u pitanje sva dostignuca ljudske civilizacije. Budi se tako da svako ko hoce da vidi zna da takvo budjenje moze i mora da ima samo jedan ishod: rat. I eticki i ekonomski: rat ili bankrot i pad rezima - buter se preliva u topove, omladina se vaspitava u duhu koji uci da je za pravog muskarca, arijevca, vrhunac srece smrt za domovinu sa gelerom u stomaku, a za pravu zenu, arijevku, radjati i samo radjati nove arijevce. Ceo jedan narod preko noci usvaja misao da negde, pocev od komsiluka do dalekih prostranstava Rusije zive ljudi nizeg reda, stvoreni samo da sluze. I to ako imaju srece. Oni koji je nemaju osudjeni su na istrebljenje. Jevreji, Cigani.... Milioni obojenih se cak i ne racunaju.Ostatak Evrope, onaj takozvani veliki, vida rane proslog rata, rata u kome je izgubio bioloski cvet, pobedivsi doduse. U ratu za okoncanje svih ratova. A nisu okoncani: samo su sacuvane kolonijalne imperije, a Evropu vidi ocima politicara viktorijanskog doba: jaku Nemacku kao glavnu pretnju i na tom strategijskom postulatu gradi svoju buducnost. Postici da Nemacka, kao i u zadnjem ratu, pre svega zazire od rata na dva fronta, za sta je potreban i istocni saveznik - Rusija.Samo, Rusija vise nije Rusija. To je sada Sovjetski Savez, njegov background nije ekonomska kriza, background su neke druge krize, jos krvavije i bolnije, ali se, krajem tridesetih na istoku Evrope budi jedan dzin, dzin koji je uz nepojamne ljudske zrtve milione muzika fizicki satro, milione kataklizmicki posadio za volane traktora ili komande strugova. To vise nije ona stara Rusija, rezervoar topovskog mesa za Antantu, oslonac Francuske. To je nova Rusija, i sto je najgore, ona je, takva kakva je nada i obecanje milionima sirom sveta: od vrhunskih mislilaca Zapada do takozvanih obicnih ljudi. Obecanje novog sveta, koje je, samim svojim postojanjem nateralo klasicni kapitalizam u nepojamne ustupke. I strah od Revolucije.To je samo dodatak onom strateskom postulatu koji smo pomenuli: klasicna zapadnoevropska diplomatija je napravila samo mali pomak, dodatak: idealan slucaj bi bio da se dva rezima dohvate medjusobno. Dobici bi bili nemerljivi: otklonjena pretnja i iscrpljivanje Nemacke i unistenje crvene opasnosti. I mir na sopstvenim granicama, naravno.Amerika lize rane koje joj je nanela kriza, polako postaje svesna sveta oko sebe, odrasta. Kina se budi, pritiskana od jedne male ostrvske zemlje koja je otkrila nacin da resi problem svog beznadeznog siromastva u svemu osim u ljudima sposobnim za najveca pregnuca: ekspanzija, ekspanzija i samo ekspanzija. Alternative nema ili je tadasnji upravljaci Japana ne vide.Male zemlje Evrope, temeljno istumbane posle Prvog svetskog rata, svaka za sebe. Sklapaju se i ruse prijateljstva svecano overavana paktovima, geografija i strategija namecu svoje imperative, pa se novouspostavljene i pune nade zemlje nastale na rusevinama jednog carstva koga vise nema - Austrougarskog - okupljaju oko pokusaja da se odupru glavnoj opasnosti: nemackom revansizmu i ekspanzionizmu. Prosperitetne demokratije kao sto je Cehoslovacka (poredjenje sa danasnjom Svedskom se nekako namece samo po sebi) nalaze zajednicki jezik sa jos uvek sirovom, rovitom i problemima bremenitom Jugoslavijom, Poljska se drzi po strani, ona je prikljestena izmedju najnezgodnijih komsija koje se mogu zamisliti: Nemacke i Rusije. Pri tom, svi, ama bas svi, u sanitarnim kordonima okrenutim zastiti od crvene opasnosti, previdjaju glavnu opasnost - Nemacku i njenog diktatora koji pocinje sa svojom cuvenom mantrom: ovo je moj poslednji teritorijalni zahtev....Jos mu se veruje. Ili - zeli da veruje.Pada Rurska oblast. Nemacka je, prstom u oko silama pobednicama, vraca pod svoju vlast. Jos uvek je dovoljna samo malo jaca policijska akcija da je u tome spreci.Pada Cehoslovacka, komad po komad. Biva prodata za dzabe, za koji mesec mira duze, napustena od strane onih koji su je napravili.Istovremeno, u zapecku Evrope, Spaniji, odvija se generalna proba. Suceljavanje u kome, igrajuci na ideologiju i strah od crvene opasnosti Hitler dobija igru. Sovjetski Savez jos uvek trazi sebe: od potrebe da ostane na liniji i podrzi komuniste do kudikamo prece potrebe da se ponasa kao velika sila, nezavisno od ideoloske boje. Ipak, lekcija je naucena. I lekcija o saradnji sa neistomisljenicima i lekcija o potrebi borbe protiv narastajuceg fasizma. Nizu se greske, nista manje od onih koje pravi Zapad: nemackim komunistima, nimalo zanemarljivoj politickoj snazi se sugerise, oni se guraju u borbu sa nemackom socijaldemokratijom kao precim neprijateljem od nacista, sve dok i jedni i drugi, i komunisti i socijaldemokrate ne zavrse u nekom od koncentracionih logora. Ipak, u Zenevi, sedistu Drustva naroda, Sovjetski Savez je najglasniji: poziva neumorno na zajednicko suprotstavljanje fasizmu. U tome ima takve saveznike kakvi se samo zamisliti mogu: notorne antikomuniste, ali antikomuniste od formata, drzavnike kao sto je jedan Vinston Cercil, trenutno bez vlasti. On i Sovjeti nemaju dileme: da djavo sutra postane Hitlerov neprijatelj, ja bih u Donjem domu vec nasao neku lepu rec za njega, kaze Cercil iskazujuci na taj nacin sustinu problema sa kojim suocavanje ne moze da se izbegne.Leto 1939. godine. Avgust.Diplomatija.Sovjetskom Savezu i sada vec vlastodrscima u Kremlju je jasno: od akcije u Ligi naroda, antifasistickih pokreta podrzavanih u gotovo svim evropskim zemljama - nema nista. Popustanje Zapada Hitleru za njih znaci samo jedno: pokusaje da se ovaj usmeri ka Istoku. Sto je najgore, to je istina. Cemberlen i Daladje, dve bezbojne figure, to skoro i da ne kriju. Od otvorenog iznosenja te ideje pred sopstvenu javnost sprecavaju ih samo jake simpatije za prvu zemlju socijalizma, kako se tada govorilo, i nadu koju samo njeno postojanje budi u masama koje jos osecaju posledice krize.Diplomatija. I diplomatski potez kakvom je malo ravnih u istoriji diplomatije. Signal. Smena Litvinova, narodnog komesara za inostrane poslove, ministra, sofisticiranog i kultivisanog graditelja strategije suprotstavljanja Hitleru u Drustvu naroda. I dovodjenje na njegovo mesto sirovog i do tada relativno nepoznatog, neeksponiranog i sirovog Molotova. Signal je shvacen, uhvacen u letu. Tamo gde je i upucen. U Berhtesgadenu. Kao da me je sunce obasjalo kada sam cuo vest o smeni Litvinova, ili tako nekako, kaze Hitler. Ipak, pada jos jedan, poslednji pokusaj: poziv britansko-francuskoj vojnoj misiji da dodje u Moskvu i radi na detaljima vojnog obuzdavanja Hitlera. Jer, napad na Poljsku visi u vazduhu i vremena vise nema. Odgovor na poziv je toliko kilav da samo ucvrscuje kremaljske satrape u uverenju da Zapad jos uvek gaji nade da ce uspeti da Nemacku ustupcima okrene ka Istoku. U vreme kad 70+ premijer Britanije, Cemberlen, jednom nedeljno leti na noge Hitleru, noseci mu svaki put po parce neke zemlje, misija u Rusiju krece - obicnim trgovackim brodom kome do Lenjingrada treba nedelju dana. Vodi je, na razgovore sa najvisim oficirima vojske koja u slucaju rata moze da mobilise oko 10 miliona vojnika i ima najveci broj tenkova na svetu - oficir u cinu majora. Treba li Moskvi bolji dokaz da Zapad ne misli ozbiljno, da zavlaci glavu u pesak i da, kao i toliko puta do tada, pokusava da kupi vreme.Za razliku od zapadnih, nemacki zvanicnici - lete. Mir sa Sovjetskim Savezom im cuva ledja u slucaju konflikta na Zapadu, ostavlja im Poljsku na milost i nemilost, obezbedjuje snabdevanje sirovinama iz sirovinama bogatog Sovjetskog Saveza. Ovome pak, omogucava predah, dobijatak na vremenu za konsolidaciju cistkama desetkovane Crvene armije, omogucava dalje jacanje industrije, zapocetu vojnu reorganizaciju i vreme za otklanjanje bolnih nedostataka pokazanih u ratu sa Finskom.Znaju, i jedni i drugi, da medju njima mira nema niti moze biti, ali dostizu diplomatske vrhunce i jedni i drugi: mireci nepomirljivo, drzeci sipak u dzepu...Cudno je da Rusiju, kao veliku silu, ideologija na stranu, optuzuju za takozvanu nemoralnost takozvanog pakta Molotov - Ribentrop upravo oni koji bi bili ne samo srecni, nego su i svim silama radili na tome da se Nemacka i Sovjetski Savez okrenu jedan protiv drugog. Oni koji su prodali ili, jos gore, u svojoj kratkovidosti poklonili Hitleru i male zemlje Evrope i vreme da se naoruza.Pakt ima i tajne klauzule, u najboljoj tradiciji evropske klasicne diplomatije. Ono malo ideoloskih cistunaca koji pamte Revoluciju i njeno objavljivanje tajnih sporazuma iz prethodnog rata ili cute ili su, najvecim delom, pobijeni u cistkama ili zaglavili u nekom od sibirskih logora.Poljska je jedna od tajnih klauzula. I nju prebacuju ruskoj diplomatiji: kao da ona, bas kao i oni, nema iskustava i iskustava u po ko zna kojoj deobi Poljske. Sama Poljska, drcna kao vecina mladih drzava, zaboravlja da je deo koji joj se Rusija sprema da otme - otela od te iste Rusije, iskrvavljene i oslabljene Revolucijom. Bas kao sto zaboravlja da se posle rata koji je usledio, na sovjetskim bajonetima pomerila daleko na zapad, vise nego nadoknadivsi teritorije koje je izgubila na istoku. Uostalom, Peredelkino, sovjetsko - poljski granicni prelaz, jos od Revolucije opominje, ostavsi upisan kao jedan od najuspesnijih propagandnih (danas bi se reklo marketinskih) poteza 20. veka: na poljskoj strani to je od mermera i granita napravljen takozvani objekat, napravljen da - traje. I svima pokazuje da je Poljska dotle. Ceznjivi pogledi ka Kijevu su trenutno u drugom planu. Na sovjetskoj strani, to je gomila neuglednih baraka koje ne kao da kazu, nego upravo imaju zadatak da celom svetu objave da su tu samo privremeno. Samo dok Imperija, bili joj na celu carevi ili boljsevici staljinskog kova, ne ojaca. Poljska, nesrecna Poljska, poruku ne shvata i do zadnjeg trenutka gleda u pogresnom pravcu: na Rusiju kao na veceg neprijatelja od Nemacke i na Zapad kao pomoc. 25. avgusta je kasno: kulise su postavljene, glavni glumci i njihove milionske armije su zauzeli svoja mesta, ona puska iz prvog cina, koja visi na zidu, samo sto nije opalila. Zapad vise ne moze da pomogne nikome, pa ni samom sebi, Hitler i Staljin, Rusija i Nemacka, njihove diplomatije, su postigle ono sto im je bio posao: pomirile nepomirljivo i dale svakom ono sto je zeleo, u okvirima kompromisa kome diktatori inace, po defaultu nisu skloni.Predstava je mogla da pocne.Da li se neko od britanskih i francuskih politicara setio, 10. maja iduce godine, kada su kolone nemackih tenkova pojurile preko belgijske i francuske granice, onog nepreglednog ljudskog mora iza Buga, mogucih i toliko potrebnih saveznika koji bi, samim svojim postojanjem primorali Nemacku da prepolovi snage angazovane na Zapadu, da li se neko u Moskvi, 22. juna setio da je potpisujuci pakt sa Hitlerom izgubio onaj drugi front za kojim ce poceti da vapi promptno?Verovatno nije, a i zasto bi: dolazilo je vreme neke druge diplomatije, diplomatije koja je takodje imala zadatak da pomiri nepomirljivo: samo, ovog puta se - letelo. Ili, jos bolje – trcalo. Petama u dupe, sto kaze narod.

Link to comment
Sada da pogledamo robotizaciju u jednoj oblasti koja samo na prvi pogled ima malo ili nimalo veze sa istom. Diplomatija.
Свака част, маестро - него, питам се на шта би све то личило да су имали роботе. Какве такве борбене машине без посаде које би се дале послати напред, макар на даљински, ако не и полуинтелигентне.Свеједно... настави са овим. Које су све стране у ЊЊИИ приказале роботски ум?
Link to comment

Ne znam. Videcemo u kom pravcu ce ovo da ode. Mislim na topik.Mozda jos Pavija, ili Novara, ali na pocetku sam nedvosmisleno da nedvosmislenije biti ne moze, dao neku vrstu slagvorta, backgrounda.Ovako kako ih danas vidimo ili zamisljamo, pa i pravimo, oni, roboti, su jednostavno previse optereceni antropoloskim uglom posmatranja celog problema, da tako kazem.Znam da su oruzje i ljudski sukobi teme koje mnogima ne izgledaju kljucne za razvoj robotike, narocito ako se da gas po novokomponovanom pacifizmu, ali cinjenica je da, kao i tolika druga ljudska dostignuca, oni upravo tu (ili mozda samo tu) prave i napravice sustinski proboj. I tehnoloski i psiholoski.Ali: ono antropolosko gledanje na robote, bas u toj oblasti iskazuje i svoju osnovnu slabost: tako posmatran – robot je samo jos jedno oruzje, protiv koga ce se, kad tad, pojaviti odgovarajuce protivoruzje. Sve dok na robote gledamo kao na par Festo ruku, nekoliko servomotora i procesora.Tako to ide sa oruzjem, odnosno gvozdjurijom koju ljudi koriste da bi se uzajamno istrebljivali. Od kada ih je.Jer – svako oruzje, pa i najsofisticiranije (ovo je budalastina) je – samo gomila gvozdja.Ima nesto drugo, i pocinjem da sumnjam da tu mozda lezi odgovor: onako kako ih zamisljamo, od SF-a do ozbiljnih radova – roboti, na primer, ne bi mogli da vode jednu Bitku na Somi, recimo. Ne bi, po defaultu, stotine hiljade robota, zivelo danima u blatu i hladnoci, da bi izaslo i snopovima, na desetine hiljada bivalo pokoseno. Prosto. Ni stoka, goveda se na to ne bi dala naterati.Problem sa ljudima i njihovom istorijom je upavo u tome sto ponekad moraju, svesno, da budu na Somi. I rade tacno ono sto su radili. Racionalni robot (ne mislim na konvencionalno znacenje ove reci, govoriti o inteligenciji je ovde naprosto smesno - mi, kao vrsta, jos uvek ne znamo sta je i kako je sa nasom inteligencijom, osim sto je besomucno precenjujemo) ne bi uradio to sto ljudi rade. Sto su radili. Ili ce, sva je prilika, da rade ponovo. Ovde ili onde.I – tu se gube sve mogucnosti da robota-ratnika ljudska vrsta uopste upotrebi. Masovno, naravno. Kao gadget za pojedinacne primene – mozda. Ali u krajnje ogranicenom obimu.Ostaje jedan, mracan i neistrazen deo cele stvari: kiborgizacija. Ali – ona se vec sprovodi. Ne hardverska nego, da tako kazem, softverska. Jer, sta je drugo, takozvani specijalac danasnjice, nego zacetak kiborga, rudimentaran doduse, ali od neceg se mora poceti.I – ima jedan citat iz Rata i mira, scena u kojoj knez Andreja Bolkonski i Pjer Bezuhov igraju sah, dok Pjer zapitkuje o – ratu.Razgovor Bolkonskog i Bezuhova o ratu, po secanju:Da, odgovorio je princ Andreja, samo s tom malom razlikom (Pjer je prethodno napomenuo da je rat slican igranju saha) sto u sahu mozes da o svakom potezu razmisljas koliko ti je volja, niko ti ne ogranicava vreme, sto je lovac uvek jaci od pesaka, a dva pesaka uvek jaca od jednog, dok je u ratu ponekad bataljon jaci od divizije, a ponekad slabiji od cete. Taj odnos, ta relativna snaga nikada nece biti poznata nikome...

Link to comment

ma da, ima i ono kada kod austerlica nemci pišu die erste kolone marschiert...a kutuzov leži na peći i čeka kako će se završiti haos.inače, litvinov je valjda bio jevrejin, zato se hitler smesta onoliko obradovao...

Link to comment
ma da, ima i ono kada kod austerlica nemci pišu die erste kolone marschiert...a kutuzov leži na peći i čeka kako će se završiti haos.inače, litvinov je valjda bio jevrejin, zato se hitler smesta onoliko obradovao...
Ima. I na mestu je kao ilustracija, takodje.Sto se Litvinova tice, jeste bio Jevrejin, ali sumnjam da je to Adolfu tog trenutka uopste palo na pamet: signal se sastojao u tome da je maknut glavni arhitekta politike suprotstavljanja fasizmu u Ligi naroda, da je CCCP okrenuo drugi list i da je spreman da pregovara na sasvim drugim osnovama.Note: u ovoj 'fazi' koju pominjemo nema mesta uporedjivanju antisemitizama jednog i drugog diktatora. Ili da iz njih izvlacimo bilo kakve dubokoumne zakljucke. Em se hronoloski ne podudaraju, ishodista im nisu ista, em nije tema :)
Link to comment
  • 2 weeks later...
Ovako kako ih danas vidimo ili zamisljamo, pa i pravimo, oni, roboti, su jednostavno previse optereceni antropoloskim uglom posmatranja celog problema, da tako kazem.
Својевремено ме опчињавао флипер, као машина са којом се комуницира. Играо сам и посматрао друге како играју, и извлачио као неке дубокомислене закључке (и синопсис за филмче које никад нисам снимио).Јер јесте то робот, врло ограничен и у суштини јако једноставан, софтвер му се састоји од појединачних реакција на догађаје, од којих ретко која има више од три корака - но, свеједно је робот.Сад у кући имамо нешто много развијеније, шиваћу машину за аутоматски вез. Госпоја га програмира (строго графички, нацртај ми то и то и да се уради овим или оним бодом) на лептопу. То је већ веома интелигентан робот... али у суштини строго наменска машина.
Znam da su oruzje i ljudski sukobi teme koje mnogima ne izgledaju kljucne za razvoj robotike, narocito ako se da gas po novokomponovanom pacifizmu, ali cinjenica je da, kao i tolika druga ljudska dostignuca, oni upravo tu (ili mozda samo tu) prave i napravice sustinski proboj. I tehnoloski i psiholoski.Ali: ono antropolosko gledanje na robote, bas u toj oblasti iskazuje i svoju osnovnu slabost: tako posmatran – robot je samo jos jedno oruzje, protiv koga ce se, kad tad, pojaviti odgovarajuce protivoruzje. Sve dok na robote gledamo kao na par Festo ruku, nekoliko servomotora i procesora.
Ту је занимљиво размишљање Френка Херберта у Дини. Пошавши од претпоставке да је владавина робота већ била и прошла, он оставља нешто мало тих машина, врло ограничених, као симулаторе за обуку ратника. Зато са друге стране развија посебне сојеве људи способне да замене машине - људе рачунаре, мачеваоце, књиговође, лекаре и друге, и њих ставља у улогу борбених робота. Фина инверзија, и ту такође из књиге у књигу прати како се за свако такво оружје временом развија противсредство.
I – tu se gube sve mogucnosti da robota-ratnika ljudska vrsta uopste upotrebi. Masovno, naravno. Kao gadget za pojedinacne primene – mozda. Ali u krajnje ogranicenom obimu.
Да. Као полуинтелигентна клопка, нешто што неће моћи да се открије, јер мирује са минимумом струје (или чак без струје) док га нешто не активира. И сваки појединачни модел ће да ради док противна страна не нађе слабе тачке и нађе начин да их онеспособи (или исхакује па окрене против власника), па онда следећи модел.Ту је и мало већи проблем са аутономним машинама - што могу да остану аутономне и после битке, па након што скембече противника, постају опасне по своју страну, осим ако имају ненађебиву контролу којом се дају искључити. Ако се та контрола поквари, или противник нађе како да је употреби, ето белаја.
Ostaje jedan, mracan i neistrazen deo cele stvari: kiborgizacija. Ali – ona se vec sprovodi. Ne hardverska nego, da tako kazem, softverska. Jer, sta je drugo, takozvani specijalac danasnjice, nego zacetak kiborga, rudimentaran doduse, ali od neceg se mora poceti.
Мислим да је Херберт управо од тога кренуо, и указао одмах и на сва ограничења. Јер као и сваки софтвер, они ће одлично да раде оно за шта су направљени (без обзира да ли је то хардвером, софтвером или обуком), међутим има да падну кад им се подметне нешто ван тога, с чим не знају шта би.
Da, odgovorio je princ Andreja, samo s tom malom razlikom (Pjer je prethodno napomenuo da je rat slican igranju saha) sto u sahu mozes da o svakom potezu razmisljas koliko ti je volja, niko ti ne ogranicava vreme, sto je lovac uvek jaci od pesaka, a dva pesaka uvek jaca od jednog, dok je u ratu ponekad bataljon jaci od divizije, a ponekad slabiji od cete. Taj odnos, ta relativna snaga nikada nece biti poznata nikome...
Односно, лудаци носе шњур (по Дагласу Адамсу):
"The point is," he said, "that people like you and me, Slartibartfast, and Arthur - particularly and especially Arthur - are just dilletantes, eccentrics, layabouts, fartarounds if you like." Slartibartfast frowned, partly in puzzlement and partly in umbrage. He started to speak. "- ..." is as far as he got. "We're not obsessed by anything, you see," insisted Ford. "..." "And that's the deciding factor. We can't win against obsession. They care, we don't. They win." "I care about lots of things," said Slartibartfast, his voice trembling partly with annoyance, but partly also with uncertainty. "Such as?" "Well," said the old man, "life, the Universe. Everything, really. Fjords." "Would you die for them?" "Fjords?" blinked Slartibartfast in surprise. "No." "Well then."
Link to comment

Ja ne bih isao u SF: nema potrebe, evo nam tu, ispred nosa – modernog sporta.I svega onog sto kiborgizacija/robotizacija nose. Ili mogu da donesu. Takozvani vrhunski sport je ljudska delatnost koja je najdalje odmakla u pomaganju majci prirodi (ili varanju mame, sto se nikada nije dobro zavrsilo) ili stimulisanju nekih od prirode datih osobina pojedinca. Da nema, jos uvek, onoga sto zovemo talenat, moderan vrhunski sportista bi bio, ako vec nije, kiborg u poodmaklom stepenu.Da vidimo: covek moze da trci 100 metara za 8 sekundi, moze i za 7, 6, 5, 4, 3….Sta je cilj: 0 sekundi? – 1? Teleportacija bi bila nova disciplina? Ili bi se i ona ubrajala u rekorde?Opet, robot ce uvek moci da trci brze, ubaci loptu u kos sa 100% verovatnoce....Zivimo u civilizaciji koja klinca koji ume dobro da sutne loptu ili je ubaci u kos placa desetine miliona dolara. Ovde veliki stop socrealistickim primedbama tipa ‘aha, a dobar hirurg nije ni izbliza toliko placen’, poslovicne rudare da ne pominjemo. Nije stvar u tome, naravno, neki kazu da je stvar u – zabavi.U redu, hajde onda sa uslovne tacke gledista robotizacije pogledamo sta je to sto se zove moderni sport.Igra.Igra kojoj su dodata pravila koja imaju svrhu da je sa jedne strane ucine tezom, a sa druge omoguce njeno odvijanje, institucionalizuju je na neki nacin.Ali: sport predstavlja i fizicku aktivnost preko potrebnu takozvanom modernom coveku, koji se malo krece, itd, itd. Cija je sustina da bude dostupan, da se njime bavi sto veci broj ljudi od kojih se ne ocekuju nikakvi rezultati. Ne ocekuje se nista osim drevnog zadovoljstva u igri pre svega i dobro, ‘ajde, zadovoljavanje teznje za pobedom, takmicenjem, mada to isto postoji i u igri kartama, sahu….Postoji i sire – dobar deo moderne civilizacije se zasniva na pravilima koja stimulisu ili generisu, svejedno, pobedu, takmicenje, s tim povezanu (kontrolisanu i drustveno prihvatljivu) agresivnost, i to u oblastima kao sto su moderna privreda, obrazovanje…Tesko da ove zahteve ispunjava bavljenje sportom koje se manifestuje sedenjem na tribinama ili ispred televizora. Isto kao sto bavljenje sportom velikog broja ljudi ne zahteva, pojavom ili ulaskom u modu nekog sporta pojavu citavih industrija koje proizvode gomilu stvari sancim neophodnih da se vozi bicikl, trci… Naime, bicikl moze odlicno da se vozi i u pocepanim starim farmerkama, bas kao sto i basket moze da se sasvim dobro, odlicno, igra u ofucanom sorcu i jos ofucanijoj majici….Moderni sport je u corsokaku: ubijen je, nestao, ideal ljudskog tela, sistem zvezda ga je ekstremno promaseno indivudualizovao, a takozvani ekstremni sportovi (nova izmisljotina) su klinicka smrt sporta kakav poznajemo. Bankrot samog koncepta sporta od antike do danas. Jer, ako dovedemo problem do logicnog zavrsetka, gladijatorske igre su jedino moguce ishodiste. Macem ili automatskom puskom u simulaciji dzungle ili takozvanog reality show – svejedno. Pored pitanja ekstremistima zasto ne idu na neko od mesta, a ima ih koliko hoces, na kojima bi njihove vestine mogle da budu iskoriscene na praviji nacin, s tim sto bi cena bila nepovratno nepovratna. Ovo se mozda jos bolje da videti u, nazvacu ih uslovno, tehnickim sportovima, automobilizmu pre svega. Danasnja F1 je primer cist, da cistiji ne moze biti: dovedena do apsurda, sa vozacima koji, negde od pokojnog Sene otprilike, kao da nemaju vise ni jednu ljudsku crtu. Stavljena u besmislena tehnicka ogranicenja, danasnja F1 ubija samu srz sopstvenog postojanja: interakciju coveka i masine, njihovu pobedu nad samim sobom (svaki sport je, izmedju ostalog, i to), prirodnim ogranicenjima i tehnickom perfekcijom.Krajnosti su ove: sezona u kojoj, recimo, Ferrari da 20 identicnih automobila koje voze razliciti vozaci. Ili – 20 uzastopnih trka/sezona u kojima razlicite automobile vozi isti vozac. Ovo, naravno, samo zbog toga sto je osnovno pitanje: sta je cilj? Da se utvrdi koji automobil je brzi/bolji? Ili koji vozac brze/bolje vozi?Setih se price o onom davnom persijskom sahu koga nikako nisu mogli da nateraju da ode i pogleda konjske trke. Kada su mu dosadili sa molbama, odgovorio je: ‘Zasto da idem da posmatram trke? Pa ja znam da jedan konj moze da trci brze od drugoga. A koji, svejedno mi je…’Tako i moderna trkacka grla koja voze moderne trkacke automobile ne dokazuju bas nista: price o tehnicikim resenjima koja se, jel’ ne mogu isprobati nigde drugde nego na trkama su – samo price. Robot ce sutra, bude li potrebno, svaku stazu da preveze brze nego bilo koji vozac, sa nemerljivo boljim (sta god to znacilo) rezultatima – zar sam automobil nije, onako nakrcan elektronikom samo robot kome je dodat vozac – bilbord na dve noge?Preterujem, naravno, ali samo, sto bi politicari rekli, u ovoj fazi. Obaska sto je i sam vozac na najboljem putu da postane robot.Nekada je postojala, postoji i danas, trka poznata kao 24 sata Le Mana. Danas je to smuti pa prospi mesavina nepostojanja tehnickog koncepta, brige za vozaca i cega sve ne. Nekada je bila proba ljudi i masina: pocev od cuvenog Le Man starta u kome su vozaci na znak – trcali do automobila i startovali ih, da bi evoluirala u start sa vozacem u kokpitu, ali ugasenog motora koji je trebalo startovati.Pod plastom brige za bezbednost, u Le Man je uveden i treci vozac, ukinute su cuvene trke kakva je bila Mile Miglia, staze formule 1 su dobile svu silu dodataka koji imaju za cilj da obezbede vozace i publiku….U medjuvremenu svi licemerno izbegavaju odgovor na pitanje: sta ce uopste publika na trkama formule 1? Ili na bilo kojoj fudbalskoj utakmici, doduse.Civilizacija koja se upinje da vodi ratove bez da izgubi i jednog coveka, da vozi auto trke bez da pogine vozac laze samu sebe, ima bag u samom konceptu: ako ne ginu vasi, morace da ginu neki drugi koje cete morati negde da svrstate, klasifikujete. Kao lose momke, manje vredne, predlozaka ima koliko ti srcu drago, pa i takvih koji najrazvijenijoj demokratiji sveta dozvole da fingira samu sebe i sopstvene zakone proglasava nevazecim, suspendovanim, za neke druge ljude, i to gle cuda – eksteritorijalno. Virtuelno bezmalo. Ogoljujuci na taj (i ne samo na taj) nacin svu ispraznost samog pojma ’virtuelno’. U civilizaciji robota taj pojam ne da nece postojati, nego ce izgubiti svaki smisao. Ako ga uopste ima. Obaska sto su droge jeftinije. Mozemo, na primer da zamislimo robota, svog dvojnika sa zadatkom da za nas pomera granicu bola, moguceg, penje se na Mont Everest i pri tom mu se smrzavaju noge i otpadaju prsti na njima; mozemo sve to da sve to dozivljavamo u svojoj dnevnoj sobi. Pitanje je gde je granica drogiranja na taj nacin. Svrhu necu ni da pominjem. Paradoks je da cemo, izgleda, prve robote sazdane na nasu sliku i priliku – dobiti ne iz fabrike, nego od zivih ljudi.A da cemo da bismo dosli do robota, onih ’pravih’, za koje jos kao vrsta ne posedujemo ni jezicki ni misaoni aparat – morati itekako da se pomucimo.

Link to comment
  • 2 weeks later...

Prici o robotima je kraj. Smuti pa prospi - sve dok su na ljudsku sliku i priliku - nista od njih. Oni roboti ili takozvani roboti koji ce, sancim, da po kuci peru, usisavaju, kuvaju i nisu neki roboti. Nece ni biti sve dok se za neuporedivo manje para moze da nabavi ljudsko bice koje ce to isto da radi. Obaska sto robot, ma kako savrsen bio, nikada nece moci da bude poslovicna francuska sobarica. Bas kao sto ce i ljudsko bice koje TO bude ocekivalo od robota imati razloga da se zapita o mnogim stvarima. I postupcima.Stvar oko pravih robota se (Capek na stranu, on je bio samo kum) zakuvala u Djenovi, negde u 14. veku kada je neki promucurni pisar na sluzbi kod nekog trgovca na parcetu papira ili cega vec, izvukao dve vertikalne kolone i jednu nazvao duguje, a drugu potrazuje. Covecanstvo je izmislilo dvojno knjigovodstvo i zakoracilo u eru automatske obrade podataka. Ostavsi u podrucju tehnickog i matematickog kurioziteta, i pored ljudi kao sto je jedan Charles Babagge, masine za racunanje su tavorile nekoliko vekova dok se razvoj programabilnih masina odvijao negde drugde - u tekstilnoj industriji, odnosno masinskim razbojima na primer.Kako to vec biva, umesao se rat: i to ne neki od ratova 19. i prethodnih vekova, vec moderni ratovi, na celu sa 2. svetskim, kada se pojavio problem koji je trebalo resiti u sprezi kakva do tada nije niti postojala, a tesko da je bila i zamisliva: problem susreta aviona koji se brzo i sve brze kretao sa zrnom koje je trebalo da ga susretne i, po mogucnosti - srusi ili barem osteti do neupotrebljivosti. Jednom resen, problem je rodio - kibernetiku. Nauku danas pomalo zaboravljenu utoliko sto moderne razvijene civilizacije radije iz nekog (ne slucajnog) razloga besomucno nalaze sve nove i nove izraze za stvari i pojave koje davno imaju imena. Zaboravljen je i jedan pripadajuci genije - Norbert Wiener - tata kibernetike kakvu je danas znamo.Medjutim, uporedo sa razvojem elektronskih mozgova, pocele su da se dogadjaju cudne stvari: nije bio problem da oni preuzmu tehnicke proracune, od masinogradnje do astronomije, onosno svuda gde je matematika bila svedena na matematiku. Problemi su poceli da se mnoze i komplikuju kada je elektronskim mozgovima pocelo da se prepusta, tacnije da ih se gura, u oblasti u kojima je socijalno, antropolosko, ljudsko jednom reci, bilo element proracuna.Ljudi k'o ljudi: brzo su otisli u krajnost, ocekujuci da kompjuteri odluce kako o ljudskim akcijama tako i da procene njihove posledice.Sjajna generacija tehnokrata okupljenih oko Kenedija, sa nekoliko zaista izuzetnih umova kao sto je bio Robert McNamara, je, poneta odusevljenjem za mogucnosti kompjutera uvela svet u - kompjuterski proigravanu i, nazalost, vodjenu politiku.U vitalnim stvarima kompjuter je bio nepogresiv: brzo je izracunao i obavestio zainteresovane da u nuklearnom ratu pobednika ne moze biti. Kao od sale je obracunavao broj mrtvih u prvom ili uzvratnom udaru, mogucnosti multiplikovanog uzajamnog unistenja, itd, itd. Doprineo je da se rat spusti na, uslovno, nize nivoe: ondasnja terminologija ih je nazvala ogranicenim ratovima. Amerika je usla u Vijetnamski rat, analiza zvana 'cena-korist' je postala mantra tehnokrata u Vasingtonu i Moskvi (koja iz ideoloskih razloga nije priznavala ni samo postojanje kibernetike, bas kao ni psihoanalize svojevremeno), a kompjuteri su kompjuterizovali ne obicne vojnike i njima poverenu gvozdjuriju, nego - politicke vodje.Svet je, sa mogucnostima koje su kompjuteri otvorili i tehnologijama koje su taj razvoj pratile postao realan, a potreba reakcije u takozvanom realnom vremenu svakodnevna aktivnost modernih politickih vodja.Pocetkom 20. veka pojava neke topovnjace ispred obale na kojoj je neko drugi imao interese je bila ili mogla da bude potencijalna kriza. Nije bilo frke: topovnjaca je tu bila ili morala da ostane 'ladno citavu sedmicu, dajuci vremena za reakciju, smisljenu u miru i tisini kabineta, ostavljajuci vremena za promisljanje, savetovanja, analizu pa i reakciju. Bilo je cak i vremena da se odluci, zavisno od potrebe, hoce li se kriza uopste praviti ili ne. Procena sopstvenih interesa je bila laka, a njihova zastita ogranicena samo uzajamnim odnosom snaga zainteresovanih strana.Vijetnam je doneo nesto novo: mogao je kompjuter da preporuci pojacavanje bombardovanja ciljeva u Severnom Vijetnamu, mogao je da bez greske odredi pozeljne ciljeve i stetu po neprijatelja nastalu njihovim unistenjem. Ono sto nije mogao, to je da nije nikako mogao da predvidi reakciju, na primer, tvrde struje u Moskvi i/ili Pekingu, konsekvence njenog eventualnog ojacavanja pojacanim bombardovanjem (plus stotinak drugih pratecih ali nimalo nevaznih posledica - od ojacavanja antiratnih pokreta u samoj Americi, do reakcije sopstvenih saveznika): to je ostalo na politickim vodjama, a zbog vaznosti i osetljivosti teme fokusiralo se na jednom coveku. Izabranom klasicnim demokratskim metodama, nepripremljenom za vrstu odluka koje su se od njega ocekivale, u godinama koje nisu bas pogodne za izlaganje stresu nekoliko puta na dan, zdravstvenog stanja koje ni izdaleka nije poboljsavalo sanse za pravilnu odluku. Ostalo je na glasinama, ali nije tajna da je politicki vodja kraja 20. veka bio, morao da bude, kljukan hemijom koja ga je cinila mnogo blizim kiborgu nego ijedna tehnicka zezalica koju ste mogli da poverite obicnom vojniku. Savetnici pri tom nisu mnogo znacili: odluku je mogao da donese samo jedan covek i nije bilo te sile, ljudske ili bozje, koja je taj teret mogla da prenese na nekog drugog. Svako se seca dementnih, u konfekcijska odela obucenih sovjetskih najvisih rukovodilaca (Politbiro je retko silazio ispod prosecne starosti od 70 godina), a sam Gensek je bio neretko bukvalno nosen ili barem diskretno pridrzavan od strane pratilaca. Linijom manjeg otpora kibernetiku je na neki nacin zamenila - informatika: glad za informacijama, razvijanje sredstava za njihovo sakupljanje i obradu je, kao najvazniju posledicu imalo samo jednu: toliku kolicinu informacija koja je jednostavno postala neprobavljiva, pa samim tim i neupotrebljiva. Jer, i uz obilje informacija i njihovu nikada dostignutu besprekornu analizu i filtriranje, jedno je uvek nedostajalo: vreme za odluku. Njega je bilo sve manje, a bacanje novcica u vis i donosenje odluke na taj nacin jednako vredno kao i najpromisljenija odluka. Ako ne i vrednije: sa novcicem su sanse bile 50-50. Brzinu kojom se do odluke dolazi i da ne pominjemo. Promisljanje i na brzinu doneta odluka je bila samo - ljudska, a ulog preveliki da bi mogao ili smeo da bude poveren intuiciji politickog vodje. Onoj istoj intuiciji koja je od politicara umela da napravi - drzavnike.Hazard ili impuls, ponekad tako delotvoran u politici nekog jucerasnjeg sveta, ustupio je mesto, ustuknuo, pred malim birokratom, pred procedurom, pred vremenom potrebnim da se donese i u delo sprovede neka neodlozna odluka.Pomoc ugrozenima u nekoj lokalnoj krizi je ugovarana i razradjivana danima, dok su ugrozeni stradali nesmanjenim tempom: od Bosne do Ruande.Politika jucerasnjeg sveta, podrzana tehnologijom sutrasnjice je - produzila krize. I multiplikovala njihove katastrofalne posledice.A robota nigde.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...