Jump to content
IGNORED

Staljin 60 godina nakon smrti


Yoda

Recommended Posts

Mass Grave in Moscow Suburbs is Among Russia's Holiest Sites

5365-16a-butovo-cross.jpg

Alexander Annin / For MTThe commemorative church and crosses built on the former Butovo Shooting Range are now visited by large numbers of Orthodox pilgrims every year.

 

 

On May 10, the Russian Orthodox Church will hold its annual special service in the Church of New Martyrs and Confessors in Butovo, a little-known site that is home to Russia's largest collection of holy relics.

 

In the forest near old Butovo, about 5 kilometers south of the Moscow Ring Roas, lies the largest burial place for victims of Stalin's purges in the whole Moscow region, a site of mass executions. At the small plot of land known as the Butovsky Shooting Range or "Butovsky Poligon," about 20,760 people were executed between August 1937 and October 1938. Among this were men and women, the old and the young, people from 70 different nationalities and many faiths and social classes.

 

Seventy-seven years ago, in August 1937, the head of the NKVD ordered a high fence be erected around a remote five-hectare patch of oak forest glade. The construction was largely ignored by locals, who were told the site would be a shooting range, a rumor that frequent gunfire seemed to verify.

 

More than 20,000 people were executed at the site in a little more than a year — an average of about 50 people per day. The diversity of those executed was stunning, including South African communists, Polish nationalists, Germans, Hindus, Chinese, Tatars and Jews. However, the site "specialized" in executions of Orthodox Christian clergy, targeted by the Soviet Union as supposedly counter-revolutionary elements in their atheist state.

 

About 1,000 of the victims were clergy from the Russian Orthodox Church, and about 300 people from that number have since been beatified as saints. After the collapse of the Soviet Union, the Russian Orthodox Church began commemorating the site, establishing a small wooden church on the site in 1996 and a larger church that has been active since 2007. Since the year 2000, the patriarch has led an annual service in the church of the martyrs to commemorate those killed in Butovo.

 

The most famous person killed at Butovo was Serafim, the Metropolitan of St. Petersburg. Known as Leonid Mikhailovich Chichagov prior to entering the church, in the 19th century he was considered one of Russia's greatest religious writers, best known for his extensive research on the life of Saint Serafim Sarovsky. Chichagov was also known for his secular social literature works, authoring the book "The Glorious Deeds of the Russian Warriors" in memory of the Russian-Turkish war of 1877 to 1878, in which Chichagov served as an artilleryman.

 

By the time of his execution, Chichagov was an infirm man of 82 living privately in Malakhovka and ill with dropsy. When the NKVD arrested him, it became clear that the old man could not withstand interrogation at the Taganka prison, and so he quickly taken to the Butovo range and shot.

 

 

 

5365-16a-butovo-Seraphim_Chichagov_in_pr

Public Domain

Metropolitan Serafim Chichagov shortly prior to his execution in 1937.

 

 

According to the archives, many high-ranking members of tsarist society were executed at Butovo, apart from the religious figures. Some of those shot at Butovo include Vladimir Dzhunkovsky, governor-general of Moscow; Fyodor Golovin, the chairman of the Second State Duma; Nikolai Danilevsky, the first Russian aviator; Otto Shmidt, an arctic explorer; Mikhail Khitrovo-Kramskoi, a composer; five tsarist generals and representatives of Russian noble families such as the Rostopchins, the Tuchkovs, the Gagarins, the Obolenskys, the Olsufiyevs, the Bibikovs.

 

The first church constructed on the site was built by a descendant of one of those executed at Butovo: architect Dmitry Shakhovskoi is directly descended from Prince Dmitry Shakhovskoi, the founder of the Party of Constitutional Democracy of the Russian Empire, who was executed in late 1937.

 

Father Kirill Kaleda, prior of the Church of New Martyrs and Confessors, has worked in this grim place since 1995, when excavations of the burial site were first begun.

 

The shooting range was kept secret until 1995, and a KGB officer was permanently stationed at the site. "What did he guard? Bones … In case if someone digs up any by chance," Father Kirill said. After the site ceased to be used for executions, apple trees were planted on the shooting range and mass graves, and locals used to break in here. Locals say that for half of a century people kept trying to get in despite the danger — trespassers could be shot — because there was no other place where they could get such sweet red apples.

 

When the secret archives of the NKVD were finally declassified, the true nature of the Butovo range was finally revealed.

Fundraisers for building a wooden church on the Butovo range were held in many Moscow churches, access to the site was improved, and a shuttle bus now runs from the Bulvar Dmitria Donskogo metro station. Also, memorial plaques with the names of the murdered priests were installed around the chapel.

 

Since 2000 the Russian Orthodox Church canonized more than 300 martyrs who were shot and buried on the Butovo range. There is no other place in Russia or the former U.S.S.R where there are so many holy relics — even the famous Monastery of the Caves in Kiev holds only about 150 saints' relics. The new saints have attracted many new donations, allowing for the construction of a much larger new stone church, where children and grandchildren of the newly canonized saints can be seen praying before icons of their fathers and grandfathers.

 

In an ironic twist of fate, many of the same NKVD staff who worked at the site were later targeted by purges and found themselves executed at the same shooting range — they now lie with their erstwhile victims in mass graves, and their remains are now indistinguishable.

 

inače, igrom slučaja sam bio ovde pre više od 15 godina. moj otac je adaptirao neki stan u južnom butovu, bloku zgrada na par kilometara od ovog mesta, pa nas je vlasnik stana doveo ovde kad je čuo da planiram da upišem istoriju, smatrao je bitnim da vidim to. 

Link to comment
  • 9 months later...

može na više tema ali je vezano za druga džugašvilija iako je reč o akademskoj praksi:
 

Why Is a French Library Refusing to Carry a History of Stalin’s Russia?
tags: France, books, Russia, Stalin

 
by Michael Dwyer
Dr. Michael Dwyer is a lecturer and colleague of Professor Geoffrey Roberts at the School of History, University College Cork, Ireland. He is a colleague of Geoffrey Roberts, the subject of this article. 
 

158543-stwaa.jpg

Related Link  Stalin’s Wars: An Interview with 
Professor Geoffrey Roberts By Aaron Leonard

 
In December 2014, Godefroy Clair, a researcher, teacher and user of the Sorbonne University’s Pierre Mendés Library, proposed that the library should acquire the French edition of Stalin’s Wars: From World War to Cold War, 1939-1953 by Geoffrey Roberts.
158543-stwaj.jpg
 
A professor of History and International Relations at University College Cork, Roberts, is a distinguished Sovietologist, one of the leading historians on the Soviet Union and World War II and a Fellow of the Royal Historical Society. The work in question was originally published by Yale University Press in 2006 and was chosen as an outstanding title by the 2007 University Press Books Committee. It has been translated into Chinese, Czech, German, Polish and Russian and a French edition was published as Les Guerres de Staline by Editions Delga in 2014.

Roberts’ monograph argues strongly that Stalin was an effective war leader who played a decisive role in the defeat of Hitler and the wide acclaim that the work has received confirms that this work of scholarship is based on all available evidence and careful weighing of different arguments. It is for those same reasons that Clair proposed that the French edition of Roberts monograph on Stalin would be a valuable addition to the bachelor’s degree library of the prestigious university but was surprised to receive the following response:
The proposed work, although it was written by a university professor, does not in principle seem to us to display the historical and scientific neutrality required for it to be included on our shelves. Nor do the other books published by the same publishing house.’

When requests to clarify the response was met with what Clair describes as ‘a series of evasive answers’ he took it upon himself to visit the library shelves devoted to the history of Soviet Russia and the USSR to ascertain which publications had been deemed suitable historical material. Clare asserts that what he found was a canon of work which amounted to little more than what he considers to be ‘unprofessional journalism’.

In fact Clair makes the serious charge that over the past fifteen-years directors at the Pierre Mendés Library have engaged in systematic ‘McCarthyist censorship’ in a bid to stock publications imbued with ‘anti-Soviet propaganda’. Clare observed that controversial publications by Bernard-Henri Levy and André Gluckmann, as well as ‘outright holocaust-denying books such as those by Ernst Nolte’ were chosen to populate library shelves ahead of ‘important scholarly works published in French during the same period’ such as those by Arno Mayer, Michael Carley and Alexander Werth whose Russia at War 1941-1945 ‘remains absent’.

Clair asserts that this academic censorship is taking place in a particular context and points to a number of recent dubious claims made by some high profile European parliamentarians including the recent claim by Polish Foreign Minister, Grzegorz Schetyna, who on the 70th anniversary of the liberation of Auschwitz, asserted that ‘it was the Ukrainians and not the Soviet army who liberated the concentration camp’, and an equally decontextualized statement made by the Ukrainian Prime Minister, Arseniy Yatsenyuk, who claimed ‘that the Soviet Union had invaded Germany in June 1941’.

Clair is adamant that these ‘gross falsehoods’ have not received any official reaction because of a passivity which is made possible by ‘the lack of historical knowledge within public opinion partly because of the censorship which has extended into the university’. He stated:
‘While this censorship lay tacit and insidious for a long time, it has now attained such a level that the Sorbonne University library no longer attempts to dissimulate it, in its prohibition of a well-known university professor and the entire catalogue of a progressive publisher’.

Commenting on the controversial decision by the directors of the Pierre Mendés Library to ban Stalin’s Wars a bemused Professor Roberts stated:
Stalin’s Wars has been extensively reviewed but not even its worst critics have questioned its scholarly integrity. My most recent book -- Stalin’s General: The Life of Georgy Zhukov --won the Society of Military History’s Distinguished Book Award. My articles have been published in some of the world’s top International Relations journals. All my books may be found in university libraries across the world. There can be no reason for an academic library to prohibit the purchase of Les Guerres de Staline, except political prejudice’.

Clair agrees that the decision to ban Stalin’s Wars by the prestigious French university is politically motivated and he has launched an international petition against the banning of Geoffrey Roberts book. He has gained the support of the influential French historian, Annie Lacroix-Riz, professor emeritus of contemporary history at Université Paris 7 and Aymeric Monville, editor-in-chief of Editions Delga who published Les Guerres de Staline in 2014. The trio have launched an online petition against what they claim amounts to ‘McCarthyist censorship’ in French university libraries and have collected over 1700 signatures to date in support of their claim including those of prestigious international and French figures such as Noam Chomsky, Norman Finkelstein, Domenico Losurdo and Jacques Sapir.

The petition, addressed to the President of the Sorbonne University (Université Paris 1), Professor Phillippe Boutry, reads:
‘We demand that this blatant violation of university ethics be brought to an end, and that the Pierre Mendes France Library at the Sorbonne University respect diversity and pluralism in its acquisitions of scholarly publications. We demand also that this respect extend to all other university libraries. No to McCarthyist censorship in university libraries!’

 

Link to comment

Da ne bude da je Hazjajin najgori na svetu (a jeste bez pogovora medju najgorima) - bio je savremenik onih koji su atomske bombe i hemijsko oruzje probali na svojim vojskama i svom stanovnistvu - ono respektivno... Sila boga ne moli da da li se moli "slobodnom" trzistu ili srpu&cekicu - to je uvek manje relevantno,  

Link to comment
  • 2 months later...

nemamo neku opštu sssr temu pa ovaj fragment može i ovde - o sovjetskim jevrejima kroz prizmu sovjetske nacionalne politike:
 
 
Milan Subotić, Projekt Birobidžan: ‘Obećana zemlja’ u sovjetskoj ‘komunalki’ str. 149-184
 

Nakon šestodnevnog putovanja Transsibirskom železnicom u pravcu Vladivostoka, na 8351. kilometru od Moskve, voz se zaustavlja na stanici grada koji je po obli- žnjim pritokama Amura, rekama Biri i Bidžanu, nazvan Birobidžan (Биробиджан). Osim na ruskoj ćirilici, natpisi na stanici ovog grada ispisani su i hebrejskim pismom čija modifikovana forma karakteriše jidiš (jiddisch), tradicionalni jezik istočnoevropskih Jevreja koji se fonolo- ški i gramatički razlikuje od hebrejskog (ivrit). Iznena- đenje putnika što u blizini rusko-kineske granice vidi natpise na jidišu biva dodatno pojačano izgledom trga ispred železničke stanice na kome centralno mesto zauzima fontana sa velikim sedmokrakim svećnjakom (Menora) – simbolom judaizma koji, između ostalog, ukrašava i grb države Izrael. Ovi neočekivani prizori na ruskom Dalekom istoku simbolički potvrđuju da je grad Birobidžan središte Jevrejske autonomne oblasti (Еврейская автономная область – EAO), jedine autonomne oblasti od osamdeset tri subjekta sadašnje Ruske federacije.1
...
Zvanično formirana 1934. godine kao administrativno-teritorijalna jedinica Sovjetskog Saveza, EAO je bila zamišljena kao “sovjetski Sion” u kome će, poput ostalih brojnih sovjetskih nacionalnosti, i sovjetski Jevreji ostvariti pravo na teritorijalnu autonomiju. Iako je “projekt Birobidžan” dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka privlačio veliku pažnju jevrejske dijaspore, danas je od njega ostao samo puki naziv lišen izvornog sadržaja i smisla. Svedena na kuriozitet, “Jevrejska autonomna oblast” predstavlja inspiraciju za snimanje gorko-nostalgičnih dokumentaraca o slomu jedne utopijske zamisli,3 kao i predmet interesovanja istoričara ruskog i sovjetskog jevrejstva u njihovoj borbi protiv zaborava.4 Ipak, bavljenje istorijom nastanka i sloma “projekta Birobidžan” može doprineti kako našem boljem razumevanju sovjetske nacionalne politike, tako i tumačenju složene dinamike rešavanja “Jevrejskog pitanja” tokom imperijalnog i sovjetskog perioda ruske istorije.
...
Tezu da je mirnodopski slom Sovjetskog Saveza uticao na izmenu teorijskih pristupa njegovoj istoriji možemo ilustrovati primerima novijih tumačenja sovjetske nacionalne politike. Decenijama dominantna “paradigma totalitarizma” – prema kojoj je SSSR bio “tamnica naroda” u kojoj su brojne nacije držane u zatočeništvu centralne vlasti (partije) i većinskog, “državotvornog” naroda – osporena je u savremenoj istoriografiji kao plod hladnoratovske ideologije i teorijske simplifikacije. Istina, to nije umanjilo njenu popularnost u istoriografskim narativima većine novonastalih postkomunističkih država koje uporno ispoljavaju sklonost da sopstvenu prošlost vide iz perspektive (nacionalnih) žrtava spolja nametnutog boljševizma. Ipak, u ozbiljnijim akademskim krugovima retko se dovodi u pitanje Brubejkerova ocena prema kojoj je, uprkos korišćenju antinacionalističke retorike, sovjetski režim “otišao mnogo dalje od bilo koje država pre ili posle njega u teritorijalnoj institucionalizaciji nacionalnosti (nationhood) i etničke pripadnosti (ethnic nationality) kao fundamentalnih društvenih kategorija”, te da je, na taj način, upravo taj režim “nehotice stvorio političko polje koje je veoma pogodovalo nacionalizmu” (Brubaker, 1996: 17). Nezavisno od Brubejkerovog teorijskog razmatranja nacionalizma, sličnu ocenu formulisao je i istoričar Jurij Sljoskin kada je u studiji o Sovjetskom Savezu kao “komunalnom stanu”6 tvrdio da je SSSR bio “prva država u istoriji koja je institucionalizovala etno-teritorijalni federalizam, klasifikovala sve svoje građane na osnovu njihove biološke nacionalnosti i ozakonila preferencijalni tretman izvesnih etnički definisanih delova stanovništva” (Slezkine, 1994: 415). Obično se u literaturi ova studija smatra prekretnicom u tematizaciji sovjetske nacionalne politike jer je u njoj, nasuprot prethodno dominantnoj paradigmi “tamnice naroda”, snažno naglašena “hronična etnofilija sovjetske vlasti” koja je, prema Sljoskinovom sudu, bila motivisana uverenjem boljševika da afirmacija “raznolikosti (nacionalnih) formi” društvenog života predstavlja najsigurniji put ka ostvarenju potpunog političkog i državnog jedinstva (socijalističkog “sadržaja”). Iako je formulisano u dramatičnim okolnostima raspada Ruske imperije, to uverenje boljševičkih vođa nije bilo plod taktičkog lukavstva kojim bi se samo osigurao njihov opstanak na vlasti i zaustavio proces secesije imperijalnih periferija. Tezu o pravu nacija na samoopredeljenje boljševici su zagovarali i pre Revolucije,7 da bi se, nakon osvajanja vlasti i pobede u Građanskom ratu, suočili sa problemom praktičnog ostvarenja tog doktrinarnog principa.
...
Uvereni da ostvarenje konačnog istorijskog cilja (“izgradnja komunizma”) zahteva prethodno pretvaranje etničkih grupa koje se nalaze na različitim stupnjevima istorijskog razvoja u jednake i punopravne “nacije”,9 boljševici su, uprkos doktrinarnoj kritici nacionalizma kao “buržoaske ideologije”, svesno preuzeli ulogu “graditelja nacija” (nation-builders; нациестроители): “Ovi internacionalistički nacionalisti... pokušali su da spoje nacionalističke zahteve za nacionalnu teritoriju, kulturu, jezik i elite sa socijalističkim zahtevom za ekonomski i politički unitarnu državu... Koristeći poznatiju boljševičku terminologiju, može se reći da je Partija postala avangarda neruskog nacionalizma. Baš kao što je rukovodeća uloga Partije bila nužna da bi se proletarijat poveo od sindikalističke svesti do revolucije, tako Partija može povesti nacionalne pokrete izvan buržoaskog primordijalizma, do internacionalnog nacionalizma” (Martin, 2001: 15). Istina, razlikujući “velikodržavni” (imperijalno-ruski) nacionalizam od reaktivnog nacionalizma brojnih “ugnjetenih nacija”,10 boljševici su smatrali da samo ovaj drugi, kao vid antikolonijalne emancipacije, zaslužuje podršku, dok su u prvom videli “glavnu opasnost” za ostvarenje novog tipa društva.
...
Bez detaljnijeg izlaganja istorije sovjetskog rešavanja “nacionalnog pitanja”,13 treba imati na umu da su promene nacionalne politike sredinom tridesetih godina u teorijskom diskursu bile praćene pomeranjem od početnog “modernističkog” shvatanja “nacija” ka naglašavanju njihove “primordijalne” zasnovanosti i trajnosti. Naime, mnogo pre formulisanja savremenih učenja o nacijama kao društveno-istorijskim “konstruktima”, rane sovjetske (marksističke) teorije definisale su “nacije” kao istorijski nastale zajednice koje karakterišu modernu kapitalističku epohu ljudske istorije: “Nacije nisu – pisao je Staljin 1913. godine – ni rasne, ni plemenske, već istorijski nastale zajednice ljudi” (Сталин, 1946: 293).14 Već samo naglašavanje činjenice “nastanka nacija” impliciralo je mogućnost njihovog “nestanka”, a povezivanje sa “kapitalističkim načinom proizvodnje” projektovalo je taj nestanak (afirmaciju internacionalizma) u epohu socijalistič- ke izgradnje koja završava “komunizmom” kao okončanjem dosadašnje istorije. Pošto su prema marksističkom učenju društvene “klase”, a ne “nacije”, osnovni akteri čitave ljudske istorije, “vladavina proletarijata” je, po definiciji, označavala početak postnacionalne epohe. Ovo doktrinarno uverenje (najjasnije formulisano u radovima Roze Luksemburg) bilo je, uprkos teorijsko-marksističkoj doslednosti, sasvim nerealistično – Revolucija je izvedena u istorijskodruštvenom kontekstu u kome se nacionalni pokreti nisu mogli zanemariti kao puki “ostatak prošlosti”.
...
Dugoročno gledano, usvajanje “primordijalnog” koncepta “nacije” (trajnih zajednica čiji pripadnici dele “nacionalni karakter” ili “suštinu”), kombinovano sa ranije uspostavljenim etnoteritorijalnim federalizmom, vodilo je raspadu Sovjetskog Saveza. Slabljenjem ideološkog žara i nestankom “socijalističkog sadržaja” (proleterskog univerzalizma oličenog u jedinstvenoj Partiji), ostale su etablirane samo “nacionalne forme” kao jedino dostupne kognitivne i društvene kategorije: “U skladu sa Veberovom metaforom ’skretničara’, one su odredile ’šine’ (kognitivni okvir) po kojima je delanje gurano dinamikom materijalnih i idealnih interesa. Na taj način, te kategorije (teritorijalne i etničke nacionalnosti – M. S.) snažno su doprinele slomu Sovjetskog Saveza, te strukturno uticale na potonje (postkomunističke) nacionalističke politike” (Brubaker1996: 18). Ali, nezavisno od dugoročnih posledica boljševičke politike jačanja nacionalnog partikularizma (kako ranim procesom teritorijalizacije nacionalnosti, tako i kasnijom kodifikacijom individualne etničke pripadnosti), za razmatranje statusa “sovjetskih Jevreja” značajniji je jedan od pokazatelja usvajanja primordijalističkog koncepta “nacije” koji se u sovjetskoj politici ispoljavao od sredine tridesetih godina. Naime, paralelno sa pozitivnom diskriminacijom brojnih sovjetskih nacionalnosti, pojedine nacionalne zajednice upravo su tada bile označene “neprijateljskim nacijama” i izložene merama nasilne deportacije. Tako je praksa “etničkog čišćenja” kojim su obuhvaćene pogranične “nacionalne dijaspore” čije su matične države izvan Sovjetskog Saveza19 zamenila raniju podršku nacionalnih (teritorijalnih i kulturnih) formi njihovog nacionalnog razvoja motivisanu “pijemontskim principom”. Ako ostavimo po strani spoljnopolitičke razloge (strah od nelojalnosti manjina u pograničnim oblastima) i unutrašnje političke povode (otpor kolektivizaciji), ova radikalna promena odnosa prema nacionalnim manjinama i čitavim nacijama predstavljala je jasan pokazatelj usvajanja esencijalističkog shvatanja “nacije” kao istorijske trajne zajednice sa karakteristikama koje determinišu ponašanje svih njihovih individualnih pripadnika. Stvaranje “sovjetskog Siona” i njegova kasnija sudbina predstavlja, po mom mišljenju, dobar primer za praćenje obe ovde skicirane faze sovjetske nacionalne politike u kojima su se preplitale i smenjivale mere izgradnje nacija sa periodima njihovog izlaganja represiji.
...
U sovjetskom časopisu posvećenom razmatranju nacionalne politike jedan od urednika i vodećih autoriteta za pitanja nacionalnosti Šimon Dimanštajn (Диманштейн) 20 objavio je 1935. godine članak – “Odgovor na pitanje: predstavljaju li Jevreji, u naučnom smislu, naciju?” Pitanje iz naslova upućivalo je na dilemu oko nacionalnog statusa Jevreja, a Dimenštajnov odgovor polazio je od Staljinovog kanonskog teksta o marksizmu i nacionalnom pitanju u kome je “nacija” definisana kao “istorijski nastala stabilna zajednica ljudi ponikla na osnovu zajedničkog jezika, teritorije, ekonomskog života i psihičkog mentaliteta izraženog u zajedničkoj kulturi” (Сталин, 1946: 296). Prema ovoj “objektivističkoj” definiciji, jedino postojanje svih nabrojanih zajedničkih karakteristika neku etničku zajednicu čine “nacijom”. Stoga je Staljin, polemišući sa austrijskim marksistima i ideolozima (jevrejskog) Bunda,21 tvrdio da Jevreji nisu “jedinstvena nacija” jer, uprkos “religiji, zajedničkom poreklu i nekim ostacima ’nacionalnog karaktera’”, oni govore različite jezike, nisu povezani u jedinstven ekonomski sistem i žive na međusobno udaljenim teritorijama. Kao nacionalna manjina u uslovima kapitalizma koji pogoduje sve većem “mešanju nacionalnosti”, Jevreji su izloženi ubrzanom procesu asimilacije jer religija sve više gubi na značaju u savremenom, sekularnom društvu.22 Tadašnju Staljinovu podršku procesu asimilacije Jevreja (koja čini izlišnim organizacionu posebnost jevrejskog socijaldemokratskog pokreta i zahteve za institucionalizaciju njihove kulturne autonomije) delili su i oni Jevreji koji su, kao članovi boljševičke partije, u ime “opšteljudske emancipacije” odbacivali nacionalni (etnički i kulturni) partikularizam: “Većina jevrejskih pobunjenika nije se borila protiv države da bi postali slobodni Jevreji, već da bi se oslobodili od ’jevrejstva’ i, na taj način, postali potpuno slobodni. Njihov radikalizam nije bio osnažen njihovom nacionalnošću, već ga je jačala borba protiv nacionalnosti... Za mnoge jevrejske socijaliste, biti internacionalista značilo je ne biti uopšte Jevrejin” (Slezkine, 2004: 152).2
...
Za razliku od znatno brojnijih pristalica cionizma, njihova privrženost nije bila usmerena prema “naciji”, već ka ostvarenju “opšteljudske emancipacije” nezavisne od nacionalnih i etničkih podela. Pošto “proleteri nemaju domovinu”, Staljinova tvrdnja da Jevreji nisu “nacija” u pravom značenju te reči, ostavljala ih je sasvim ravnodušnim. Posle pobede boljševika Staljinova definicija “nacije”, kombinovana sa Lenjinovom teorijom imperijalizma, poslužila je kao teorijska osnova za formulisanje nacionalne politike koju je Partija praktički sprovodila stvaranjem Sovjetskog Saveza. Ranije pomenuti procesi “nacionalizacije” (коренизация) različitih subjekata socijalističke federacije bili su rukovođeni potrebom konsolidacije etničkih zajednica u punopravne “nacije” (ostvarenjem elementa njihove “teritorijalnosti”, afirmacijom maternjih jezika, razvojem celovite ekonomske strukture, te naglašavanjem selektivno izabranih kulturnih osobenosti koje određuju njihove “nacionalne karaktere”). Rečju, zatečeno mnoštvo etničkih zajednica (“nacionalnosti”) pretvarano je u “nacije” institucionalizacijom i razvojem upravo onih “objektivnih karakteristika” koje su sadržane u Staljinovoj definiciji. Naravno, etničke dijaspore i mali narodi nisu mogli postati “titularne nacije” sa republičkim statusom, ali njihova teritorijalna autonomija dosledno je ostvarivana na nižim nivoima (od okruga, do seoskog sovjeta i kolhoza) uz priznanje njihove kulturne osobitosti i mere podrške njihovom društveno-ekonomskom i kulturnom razvoju. U tom pogledu, Jevreji nisu bili izuzetak – kao nacionalna manjina na području bivše Zone naseljavanja (SSR Ukrajine i Belorusije) obrazovali su svoje nacionalne rejone, gradske i seoske sovjete.
...
Borba protiv antisemitizma i tradicionalnih oblika društvenog i privrednog života Jevreja bile su sjedinjene u politici boljševika: “Objavivši antisemitizam kontrarevolucionarnim usmerenjem, novi režim je istovremeno razvio kampanju kritike i kriminalizacije ekonomski najvažnije funkcije ’posrednika’ sa kojom je bila povezana većina Jevreja koji su živeli na teritoriji bivše Zone naseljavanja” (Ялен, 2010). Tako su uobičajene antisemitske predstave “Jevreja”, koje su sadržale čitav niz negativnih karakteristika (verski “fanatizam”, eksploatatorske ekonomske aktivnosti, nacionalistička zatvorenost...), poslužile kao meta kritike i samih boljševika – članova Jevrejskih sekcija.33 Ovaj paradoks, uslovljen određenjem “jevrejstva” pomoću religije i percepcijom Jevreja kao pretežno neproizvodnog, trgovačko-buržoaskog i “parazitskog” društveno-ekonomskog sloja, podsticao je boljševike da tragaju za formulisanjem novog sekularnog koncepta jevrejske nacije oslobođenog od onih tradicionalnih sadržaja koji su (zlo)upotrebljavani u popularnim antisemitskim predstavama i pokretima. Upravo zbog konstitutivne uloge vere u određenju i održanju jevrejskog nacionalnog i kulturnog identiteta, pripadnici Jevrejskih sekcija su u okviru boljševičkog antireligijskog “fronta” posebnu revnost ispoljavali u napadima na judaizam.34 Niz njihovih aktivnosti – poput zatvaranja sinagoga i zabrana tradicionalnih škola (heder), izvođenja pozorišnih predstava u kojima su ismejavani rabini i tradicionalni običaji, naglašavanja radne obaveze subotom i proglašavanje svinjetine “košer” hranom – imale su za cilj redefinisanje “jevrejstva” kako bi se ono lišilo tradicionalne religijske sadržine.35 Pošto su odbacili perspektivu asimilacije Jevreja, da bi uspeli u tom poduhvatu boljševici su se morali suočiti sa problemom određenja nove sekularne “jevrejske kulture” kao važnom pretpostavkom postojanja jevrejske “nacije”.
...
S obzirom na odbacivanje cionizma i judaizma sa kojima je hebrejski bio tesno povezan, opredeljenje boljševičkih Jevrejskih sekcija za jidiš bilo je logičan izbor koji je dodatno opravdavan “klasnom argumentacijom”: “Zbunjenom partijskom vođstvu Jevrejske sekcije tvrdile su da hebrejski mora biti ’buržoaski’ jezik jer ga gotovo isključivo koristi klasni neprijatelj – rabini i cionisti. S druge strane, jidiš je bio jezik koji su obično govorili jevrejski radnici te je, stoga, bio ’proleterski’. Jasno, sovjetski režim bi trebalo da podrži jidiš protiv hebrejskog” (Gitelman, 1989: 65). Tražena podrška nije izostala – jevrejske (državne) škole koristile su u nastavi jidiš na kome su štampane knjige, časopisi i novine, a na teritorijama jevrejskih nacionalnih sovjeta on je postao jezik ne samo kulturnih institucija već i organa vlasti: “Sponzorisana od strane države, kultura na jidišu odražavala je sovjetsku izreku po kojoj kultura treba da bude ’nacionalna po formi, a sovjetska po sadržaju’, tj. da nacionalni jezici služe kao sredstvo prenosa komunističkih ideala i politike”
...
Ako ostavimo po strani razmatranje toka, obima i teškoća organizovanja kolonizacije i stvaranja jevrejskih zemljoradničkih kolonija, treba imati na umu da su “jevrejski nacionalni reoni” formirani u okviru već uspostavljenih državno-teritorijalnih jedinica u sastavu Sovjetskog Saveza – kako Ukrajinske SSR, tako i Autonomne Socijalističke Sovjetske Republike Krim (koja je tada bila deo RSFSR). Rečju, buduća autonomna Jevrejska republika mogla je biti stvorena samo “prekrajanjem” već postojećih granica Sovjetske republike Ukrajine i autonomne republike Krima, uz saglasnost komunističke avangarde njihovih “titularnih nacija” – Ukrajinaca i krimskih Tatara.52 Tokom dvadesetih godina sovjetskim etno-federalizmom i politikom “korenizacije” među pripadnicima političkih elita i običnog naroda stvoreno je i rašireno uverenje da “dodeljivanje neke teritorije određenoj nacionalnosti znači priznavanje njene pune kontrole nad tom teritorijom” (Martin, 2004: 65). Stoga je razumljivo da su nova “razgraničenja” vodila jačanju etničkih napetosti, te da su “titularne nacije” nerado ustupale delove “svojih” teritorija (npr. Ukrajina pri formiranju Moldavske ASSR) kako bi izbegle pretvaranje svojih sunarodnika u nacionalne manjine unutar novostvorenih nacionalno-teritorijalnih autonomija, okruga i reona. Planovima o stvaranju “Jevrejske republike” na severu Krima odupirali su se tatarski “nacional-komunisti” koje je predvodio Veli Ibrahimov (Вели Ибрагимов). On se zalagao da se zemlja namenjena jevrejskim kolonistima dodeli siromašnim Tatarima i njihovim brojnim sunarodnicima koji su emigrirali u Tursku.
...
Industrijalizacijom Sovjetskog Saveza omogućeno je masovno “pretvaranje Jevreja u radnike” koje je, posmatrano sa klasno-marksističkog stanovišta, moralo nailaziti na ideološko-političku podršku boljševičkog rukovodstva. S druge strane, upravo je masovna migracija Jevreja ka gradsko-industrijskim centrima otežavala ostvarenje plana njihove “nacionalne konsolidacije” jer je njome podsticana asimilacija i potvrđivan njihov “neteritorijalni” status. Logika sovjetske nacionalne politike (čvrsto povezivanje etniciteta i teritorijalnosti) sprečavala je boljševike da sasvim odustanu od stvaranja nekog oblika jevrejske teritorijalne autonomije.
...
Ako je kolonizacija na Krimu nailazila na otpore starosedelaca i podsticala širenje antisemitizma,58 boljševicima je preostala mogućnost pronalaženja neke druge teritorije na kojoj bi se, naseljavanjem i osnivanjem jevrejske “sovjetske domovine” (Советиш геймланд), stvorile pretpostavke za pretvaranje Jevreja u punopravnu (sovjetsku) “naciju”. Rešenje je nađeno na sovjetskom Dalekom istoku – ogromnoj teritoriji pograničnog Birobidžanskog okruga na kojoj je živelo samo oko 30.000 stanovnika, mahom starih ruskih i ukrajinskih (kozačkih) kolonista,59 Korejaca i Kineza, te pripadnika indogenih sibirskih plemena. Posle povratka jedne istraživačke ekspedicije iz Amurskog kraja, Prezidijum Centralnog Izvršnog Komiteta SSSR je 28. marta 1928. godine doneo odluku da se oko četiri miliona hektara tamošnjeg zemljišta nameni za naseljavanje Jevreja kako bi, nakon uspešne kolonizacije, u toj dalekoistoč- noj oblasti bila obrazovana jevrejska “nacionalna administrativno-teritorijalna jedinica”.
...
Bez obzira što element državnosti (još) nije dosezao republički nivo, Birobidžan je mogao biti predstavljen kao prva i jedina “jevrejska država na svetu” koja je, za razliku od neizvesne sudbine cionističkih planova za povratak u Palestinu, istorijska i politička realnost. Ili, kako je to u brošuri pisanoj na engleskom istakao jidiš-književnik D. Bergelson (Бергельсон) koji se 1934. godine iz Berlina vratio u Moskvu: “Jevreji su stekli svoju državnost u Sovjetskom Savezu – Jevrejsku autonomnu oblast – što predstavlja jedinstveni i najznačajniji događaj u istoriji celokupnog jevrejskog naroda” (Bergelson, 1939: 12). Rastom nemačkog nacizma i fašističkih pokreta u Evropi tokom tridesetih godina dodatno je povećan značaj Birobidžana kao jevrejske domovine u okruženju oslobođenom od antisemitizma. Ipak, uz svu podršku levih i komunističkih jevrejskih krugova,65 sovjetski Sion na Dalekom istoku privukao je samo neznatni broj (oko 1. 500) Jevreja iz dijaspore – pretežno emigranata iz bivše Zone naseljavanja koji su svojim povratkom u SSSR potvrđivali odanost kako komunističkoj ideji tako i pripadnost jevrejskoj naciji koja je stekla socijalističku domovinu.
...
Pređašnja politika institucionalizacije nacionalnih autonomija dovedena je u pitanje “otkrićem” koje je novembra 1937. godine formulisao bliski Staljinov saradnik Maljenkov (Маленков): “Sada je potpuno utvrđeno da su u nizu slučajeva nacionalni reoni stvarani na inicijativu neprijatelja naroda kako bi se uspešno obezbedilo organizovanje njihovih kontrarevolucionarnih i špijunsko-diverzantskih aktivnosti” (cit. prema: Martin, 2004: 340). Viđenje Sovjetskog Saveza kao usamljene “tvrđave socijalizma” pod “kapitalističkom opsadom” jačalo je sovjetsku ksenofobiju koja je podsticala zamenu politike preferencijalnog tretmana nacionalnih dijaspora njihovim progonom kao potencijalne “pete kolone” lojalne svojim matičnim državama.69 Ovo odbacivanje ranije usvojenog “pijemontskog principa” sovjetske nacionalne politike nije neposredno pogađalo sovjetske Jevreje koji izvan SSSR nisu imali “matičnu državu”, ali je snažni vrtlog “Velikog terora” povukao za sobom veliki deo jevrejske političke i kulturne elite čiji su pripadnici bili deo boljševičke “stare garde”: “Represiji su bili izloženi rusko-jevrejski intelektualci od kojih mnogi nisu bili povezani sa nacionalnom (jidišističkom) kulturom, već su pretežno bili partijsko-državni funkcioneri. Ipak, nije njihov etnicitet prouzrokovao represiju, već pripadnost nomenklaturi koja je bila podvrgnuta opštoj čistki. Kao sistemski faktor, elementi antisemitizma počeli su se ispoljavati tek kasnije, u periodu opadanja talasa političkog terora i u uslovima stabilizacije režima” (Костырченко, 2010: 68).
...
Holokaust je imao ključnu ulogu u radikalnoj promeni perspektive iz koje danas sagledavamo debate vođene između zagovornika cionizma i nacionalizma dijaspore. Ne razmatrajući ovde pretpostavke i dalekosežne posledice zločinačkog istrebljenja Jevreja, ukazaću samo na one aspekte Holokausta koji su se ticali sudbine Jevrejske autonomne oblasti. Neposredno posle rata i sistematski sprovedenog genocida nad Jevrejima u okupiranim delovima Sovjetskog Saveza, među preživelim Jevrejima poraslo je interesovanje za naseljavanje Birobidžana. Od 1946. do 1948. godine zabeležen je najveći porast doseljenika u EAO – u organizovanim konvojima (эшелоны) iz zapadnih delova Sovjetskog Saveza pristiglo je desetak hiljada Jevreja, te, po nepouzdanim procenama, još toliko samostalnih doseljenika (vid. Pinkus, 1988: 193; Шварц, 1968: 189). U svakom slučaju, krajem 1948. godine broj Jevreja u EAO dosegao je tridesetak hiljada što je podsticalo očekivanja da će, ako se naseljavanje nastavi takvim tempom, oblast za nekoliko godina biti pretvorena u davno zamišljenu i obećanu Jevrejsku autonomnu republiku (Weinberg, 1998: 72). Za razliku od dvadesetih godina kada su Birobidžan naseljavali oni koji su bežali od gladi ili želeli da učestvuju u izgradnji komunizma, u posleratnoj kolonizaciji presudnu ulogu imalo je tragično (ratno i poratno) iskustvo koje je Jevreje podsticalo da potraže sigurnost u okrilju sopstvene “republike”
...
S druge strane, imajući neposredan uvid u karakter i razmere Holokausta, predvodnici “Jevrejskog antifašističkog komiteta” (EAK) pre okončanja ratnih dejstava uputili su pismo sovjetskoj Vladi sa predlogom da se formira Jevrejska SSR. Ukazujući da se, pored nezamislivih zločina nacističkog istrebljenja, sovjetski Jevreji često suočavaju i sa “bolesnim ispadima antisemitizma” određenih slojeva (“kapitalistič- kih ostataka”) samih “bratskih naroda”, vodeći predstavnici jevrejsko-sovjetske kulture apelovali su da se posle okončanja rata po svom državno-pravnom statusu Jevreji izjednače sa ostalim sovjetskim “titularnim nacijama”: “Stvaranjem Jevrejske sovjetske republike bi se jednom i zauvek, boljševički i u duhu lenjinsko-staljinske nacionalne politike, rešio problem državno-pravnog položaja jevrejskog naroda i daljeg razvoja njegove mnogovekovne kulture. Vekovima niko nije bio u stanju da reši taj problem, a njega je moguće rešiti samo u našoj velikoj socijalističkoj zemlji” (Михоэлс, Эпштейн и Фефер, 1944: 325).
...
Pominjanje pojava “unutrašnjeg antisemitizma”, isticanje jedinstvenog karaktera Holokausta i pozivanje na solidarnost međunarodnog jevrejstva, predstavljali su početak kraja “Jevrejskog antifašističkog komiteta”. Naime, veoma uspešna propagandna aktivnost EAK tokom rata (izražena u velikom odjeku američke turneje njegovih vođa, publikovanju brojnih svedočanstava o genocidu nad Jevrejima itd.)77 počivala je na naglašavanju “solidarnosti i bratstva koji povezuju sve Jevreje”: “Po samoj prirodi svoje delatnosti EAK je odstupao od sovjetske ideologije koja je sovjetske Jevreje smatrala specifičnom, teritorijalnom etničkom grupom sa svojim posebnim jezikom (jidiš), kulturom i nacionalnom istorijom. Oni nisu imali ništa zajedničko sa Jevrejima koji su bilo gde drugde, a još manje sa nekim entitetom koji bi se mogao konceptualizovati kao ’svetsko jevrejstvo’” (Klier, 2004: 280). Iz pragmatično-političkih razloga ova neusaglašenost postulata boljševičke nacionalne politike i pretpostavki na kojima je počivala propagandna aktivnost EAK-a sovjetskom rukovodstvu tokom rata nije smetala. Okončanjem Drugog svetskog rata i početkom Hladnog rata, međunarodnopolitički kontekst je radikalno izmenjen, pa je u novonastalim okolnostima Suslov formulisao predlog da se EAK rasformira: “Proverom je ustanovljeno da delatnost Jevrejskog antifašističkog komiteta, kako u inostranstvu tako i u zemlji, dobija sve više cionističko-nacionalistički karakter i stoga postaje politički štetna i nesnošljiva. Celokupna sadašnja delatnost EAK protivreči lenjinsko-staljinskim pogledima na suštinu jevrejskog pitanja” (Суслов, 1946). Pozivajući se na prerevolucionarne Lenjinove i Staljinove tvrdnje da Jevreji nisu “nacija” i da je njihova asimilacija neizbežna, Suslov nije doveo u pitanje samo ideološku pravovernost EAK, već i sam koncept administrativno-teritorijalne autonomije sovjetskih Jevreja – kako na Krimu tako i u Birobidžanu. Istina, opstanak same Jevrejske autonomne oblasti nije doveden u pitanje,79 ali je ideja stvaranja republike na Krimu protumačena kao deo plana da se na tlu Sovjetskog Saveza stvori jevrejska država koja bi bila “agentura svetskog jevrejstva” i američkog imperijalizma.
...
Optužbe koje su pratile ukidanje EAK i progon njegovih članova sadržale su dvostruku poruku sovjetskim Jevrejima – prva je bila usmerena ka suzbijanju njihove rastuće nacionalne samosvesti, dok je druga izražavala sumnju u njihovu lojalnost Sovjetskom Savezu.
...
Osnivanjem jevrejske nacionalne države (1948) “kosmopolitizam” je dobio konkretan “nacionalno-cionistički” sadržaj – pošto se Izrael ubrzo svrstao u protivnički “kapitalističko-imperijalistički tabor”,86 sumnja u privrženost sovjetskih Jevreja apstraktnom “međunarodnom jevrejstvu” sada je mogla biti potvrđena u znacima ispoljavanja njihove podrške Izraelu.87 Ali, nezavisno od te podrške, već samim postojanjem jevrejske nacionalne države izmenjen je status sovjetskih Jevreja: “Posle stvaranja Izraela i započinjanja Hladnog rata oni su postali nalik Nemcima, Grcima, Fincima, Poljacima i drugim ne-domorodnim etničkim zajednicama koje su osumnjičene zbog svoje privrženosti domovinama van SSSR, pa su, stoga, smatrane urođenim i nepopravljivim tuđincima
...
Iako je Birobidžan opstao kao “Jevrejska teritorijalna oblast”, malobrojnost Jevreja u njemu i gašenje institucija nacionalne kulture (zasnovane na jidišu) pretvorili su ideju o “sovjetskoj jevrejskoj domovini” u puku iluziju. Zvanično zagovaranje asimilacije ostavilo je otvorenom mogućnost integracije jevrejskog življa u sovjetske društvene strukture i kulturu. Prepreku tom procesu u epohi kasnog staljinizma predstavljalo je uverenje prema kojem je “članstvo” u nekoj naciji biološki uslovljeno (pa, stoga, nepromenljivo), te da esencijalistički shvaćen “nacionalni karakter”, u krajnjoj liniji, određuje svakog pojedinca. U svetlu tog uverenja, asimilacija Jevreja nije bila samo iluzorna, već i sumnjiva – sovjetske novine su uvele praksu da uz ruske pseudonime javnih ličnosti u zagradi objavljuju njihova jevrejska imena: “Osnovna poruka antikosmopolitske kampanje bila je da Jevrejin ostaje Jevrejin, večiti stranac u nacionalnom telu, bez obzira na okolnosti” (Weiner, 1999: 50).

 

Link to comment
  • 1 year later...

Digging Up My Grandfather’s Killers—A Journey Through the Stalinist Archives

 

Andrei Kolesnikov

 

I was able to read the secret police files of my grandfather, who died in the Russian gulag in 1946, and then cross-reference the names of the men who persecuted him in the new database published by Memorial. Russia’s grandsons need to confront the truth about what their grandfathers did—but the Russian state would prefer its people to live with historical amnesia.

 

 

 

Russia cannot agree on the legacy of Stalinism. This is the main watershed that divides those who want an authoritarian path for our country and those who wish for democracy—the issue of how they relate to the arrests and killings of the Stalin era.

 

The issue is again fresh in our minds over the last month, since Memorial, the organization that fights for human rights and historical memory, published a database that names almost 40,000 officers of the NKVD, the Stalinist secret police. These are men who conducted interrogations, passed sentences, and authorized hundreds of thousands of executions in the era of the “Great Terror” at the end of the 1930s.

 

I used Memorial’s database to find out about the men who were responsible for the detention, interrogation, and sentencing of my grandfather, David Traub, who was arrested in 1938 and died in broken health in the gulag in 1946 at the age of 53.

 

Russia’s current rulers were not pleased by Memorial’s action. Kremlin press secretary Dmitry Peskov said that the publication of the database was “a very sensitive topic. It’s obvious that many people have very different opinions; there are diametrically opposite points of view. We should note that both sides make very good arguments.”

 

Reading this, I wondered: what on earth are the “good arguments” of the Stalinists? How do they still justify a plan to commit mass murder on the basis of false charges? There can be no moral argument for suppressing this information, only a political one: to protect the legitimacy of the current ruling elite, which requires Russia to have lived a glorious history without any dark pages. In this version of the past, the executions and the gulag of the Stalin era are just an important footnote in the history of a great epoch.

The ignorance of Russia’s younger generation allows the state to pull off this trick of imposing national amnesia. In a poll conducted by the independent Levada Center in 2016, 26 percent of respondents said that Stalin’s repression could be justified on the grounds of political necessity, compared to a figure of 9 percent in 2007. In a 2016 poll, 19 percent of young respondents said they knew nothing about Stalin’s repression, and 26 percent said they found it difficult to characterize it.

 

Russia has undergone two waves of de-Stalinization: under Nikita Khrushchev in the 1960s and under Mikhail Gorbachev in the 1980s. It needs a third wave. The dictator was taken out of Lenin’s mausoleum in 1961, but he still lies buried in Red Square under the Kremlin wall. As long as he does, he still keeps his hand on the throats of the descendants of his bureaucratic lackeys, and he freezes the minds and souls of post-Soviet citizens, young and old.

 

Memorial’s outing of the Stalin-era killers is of course in part a political story, but it also reveals a multitude of deeply personal ones. For some, an NKVD sergeant was a bloody executioner who shot people in the back of the head without a second thought. For others, that same man was “Great-Grandfather,” the man whose portrait hangs on the wall in full uniform and medals. For some, that lieutenant from the 1930s was the sadist who beat prisoners in an interrogation-room, but for members of his family he may have been the revered veteran who wore the ribbon of St. George to denote his courage in the Second World War.

 

Of course we can understand people who defend their grandparents even if they were killers. But this does not change the essential truth of their lives.

 

And some descendants take a braver line. Thousands have recently been following the powerful story of how a young man in Tomsk, Denis Karagodin, unmasked the identity of the executioners of his grandfather, Stepan Karagodin, a Cossack farmer who was shot in detention in 1938. After the younger Karagodin published his research, he received a moving letter from a woman named Yulia. She said she had been shaken by the revelation that her grandfather, Nikolai Zyryanov, had been Karagodin’s executioner and asked for forgiveness. She also said that her mother’s grandfather had been killed in the purges. 

 

“I haven’t slept for several days,” Yulia wrote. “Mentally, I understand that I am not responsible for what happened, but I cannot put into words the emotions I feel. So it turns out that the same family can hold both victims and executioners… But I will never disown the history of my family, however bad it was.”

 

podst.jpg

The Traub Family. In the center - David Traub with his wife

 

At the height of the Great Terror in 1938, my grandfather, David Traub, was arrested for being a “Menshevik who had not disarmed.” He died in 1946 in a hospital in Vozhael, a small town in Ustvymlag, the large series of camps in Russia’s Far North. In 1955, two years after Stalin’s death, he was posthumously rehabilitated. Documents from that year, declassified only in 1999, show that the prosecutors had found two of the three people who had denounced him. These two said they did so under the severest pressure from the investigator. Traub himself wrote to Stalin’s leading henchman Lavrenty Beria saying he had also signed his statement of guilt under severe pressure.

 

With the help of Memorial’s chairman Arseny Roginsky, I was given access to my grandfather’s files in the Russian State Archive and deciphered the names of the NKVD officers who decided his fate. And now, using the Memorial database, I was able to track the various fates of these men themselves.

 

I could find out little about the biography of the investigator, Sergei Pilshchikov, except his official position. The criminal case files show that he depicted my grandfather as a Jewish petit bourgeois who “dealt in trade,” even though he was in fact an architect.

Secret police officials of that era had the habit of signing themselves with their surnames only. So I don’t know which of the two men named Fomushkin in the Memorial database was the one who arrested my grandfather, and who managed to get almost all of his personal details wrong in his report: his surname, his nationality, and even his address. It may be the Fomushkin who was later decorated for service in the Red Army’s wartime counterintelligence unit, Smersh.

 

Fomushkin did not sign the guilty verdict. Many others did, generally in handwriting that is as sketchy as a doctor’s name on a prescription note. This mass of barely legible signatures looks like an act of shared responsibility or, to be more precise, of mutually tainting each other with blood. With their almost impersonal scribbles, these men seemed to want to prove that no individual was guilty, only the whole system. Or did they guess that decades later their names would end up in a database?

 

Here in the archives is the signature in pencil of Captain Papivin, who had a brilliant career and was awarded a medal for war service in 1985. Here is Grigory Yakubovich, who approved my father’s verdict and only a few months later was himself arrested, and then shot.

 

And here is a very senior official, Soviet deputy commissar for internal affairs Leonid Zakovsky. He was born with the Latvian name Genrikh Shtubis in the same year as my grandfather and in the same Baltic province. Zakovsky was a legendary figure who collectivized Siberia with an iron hand and deported kulaks. He led the official investigation into the notorious murder of Leningrad party boss Sergei Kirov in 1934—even as many suspected that Kirov’s real killer was Stalin. Maybe my grandfather was arrested under Zakovsky’s plan to have one thousand “national elements” arrested. In any case, the commissar himself was arrested and shot not long afterwards.

 

Here are the men who signed the guilty verdict, Yakov Nikitin and Mikhail Persits. You get the impression that these are the signatures of robots, pieces of machinery that could not be stopped.

 

The signature of Ivan Borovkov lies on one of many documents refusing to review the case and have my grandfather released on health grounds. For years, Borovkov was the deputy head of the notorious “Special Council,” the extrajudicial organ of the NKVD that was authorized to dispense justice without trial. No word on its deliberations was given to the prisoner himself. The decision was merely communicated to the appropriate NKVD department and then the Ustvymlag camp.

 

In 1938, at the height of the Great Terror, the Special Council passed a record number of guilty verdicts: 45,768. That number was exceeded only in 1942. Not many fewer were sentenced in 1949, when the aging Stalin exhibited post-war paranoia. In 1952, the number dropped to “only” 958.

 

After Stalin’s death, Borovkov was stripped of all responsibilities. In 1967, he committed suicide.

 

These officials determined the fate of a man who was dying in the gulag and who was only a few months away from the official end of his eight-year sentence—and whose life could have been saved by an early reprieve. Yet I read in the files, “in response to the recent complaint, no necessity is conceded in reviewing the decision of the case of Traub.”

We can imagine a surly bureaucrat writing this statement out by hand, handing it through a window to be typed out, then taking the typed document for a signature. A tired Borovkov signs his way through a whole pile of documents without really looking, feeling only the pleasant soft green baize of the desk under his pen. But this is the death sentence for a man who is spending more and more time in the prison hospital and will soon die there. That death will be reported only in a document entitled “Notification of loss to the camp colony.”

 

This is a very human and personal story of my family. But it is of course one of millions.

 

Reading through the archive files of my dead grandfather, David Traub, I could forgive them almost anything—but not one thing. That is their rejection of the plea my grandmother sent to secret police chief Lavrenty Beria in 1945. It is one of many requests to review the case and release a sick man who had lost the capacity to work.

 

This plea is different from the others because it is written in the unmistakable handwriting of a tenth-grader—my mother. My grandmother could still dictate and sign the statement. But somewhere in the middle of the war, after losing her son near Kursk and her nephews in the siege of Leningrad, while still missing her husband, she had lost the power to write legibly.

 

When I came across these pages in the reading room of the Russian state archive, I was too upset to carry on. And I still feel the same shock.

 

All of which is why I give a deep bow to Memorial, an organization now being accused by the Russian state of being a “foreign agent.” I thank Memorial for publishing its database of NKVD executioners so that we can at least know their names. And I personally thank Arseny Roginsky, who found my grandfather’s case for me in the archive.

 

Our history has no closure because there is still no repentance. Because the Russian state protects and glorifies those who committed these mass killings, while persecuting those who preserve the memory of the victims of the gulag.

 

In Repentance, the famous film of the perestroika era released in 1987, the body of the Stalin-era henchman Varlam Aravidze, is dug up from its grave by the grief-stricken relative of one of his victims. Then the teenager Tornike Aravidze, the grandson of the monster, takes a stand and refuses to accept the family’s assurances that his grandfather was really a hero. So long as other grandchildren do not agree, even mentally, to see their grandfathers dug up from their snug Soviet graves, Russia will stay imprisoned by its past.

 

Edited by Prospero
Link to comment

Kompleksno objasnjenje o složenim manipulativnim mehanizmima, nesto tako заковртно, a protiv metode sekire, taj rad, znas ti to, :P

Vidis, ne bi bio problem, za mene ne sigurno, da se prica o svemu, pa i o Josifu Visarionovicu i njegovim delima i zlodelima, naravno, ali je problem u tvojoj selektivnostitm koja se granici sa tendencioznim, a ponekad tu granicu i prelazi.

Ni selektivno ni tendenciozno ne idu uz objektivnosttm do koje toliko drzis.

 

Minimum koji dugujes publici je da se ponekad prisetis one Lenjinove koja se odnosila na Plehanova, ali se da primeniti i na stosta drugo: 'da bi mu za ono sto je uradio do Revolucije trebalo podici spomenik, a za ono sto je radio posle ga o taj isti spomenik obesiti...', tako nekako.

 

A konkretno, Staljinu jeste mesto u kremaljskom zidu.

A Vogogradu/Caricinu bi pod hitno trebalo vratiti ime Сталинград.

Link to comment

Neam pojma, za mene je ovo glavno

 

 

 

Russia’s current rulers were not pleased by Memorial’s action. Kremlin press secretary Dmitry Peskov said that the publication of the database was “a very sensitive topic. It’s obvious that many people have very different opinions; there are diametrically opposite points of view. We should note that both sides make very good arguments.”

Reading this, I wondered: what on earth are the “good arguments” of the Stalinists? How do they still justify a plan to commit mass murder on the basis of false charges? There can be no moral argument for suppressing this information, only a political one: to protect the legitimacy of the current ruling elite, which requires Russia to have lived a glorious history without any dark pages. In this version of the past, the executions and the gulag of the Stalin era are just an important footnote in the history of a great epoch.
Link to comment

...

 

Minimum koji dugujes publici je da se ponekad prisetis one Lenjinove koja se odnosila na Plehanova, ali se da primeniti i na stosta drugo: 'da bi mu za ono sto je uradio do Revolucije trebalo podici spomenik, a za ono sto je radio posle ga o taj isti spomenik obesiti...', tako nekako.

 

A konkretno, Staljinu jeste mesto u kremaljskom zidu.

A Vogogradu/Caricinu bi pod hitno trebalo vratiti ime Сталинград.

 

slažem se, bolje da su staljina obesili (ili uzidali u kremaljski zid) odmah posle revolucije, bar do sredine 1920-ih...

Edited by Prospero
Link to comment

slažem se, bolje da su staljina obesili (ili uzidali u kremaljski zid) odmah posle revolucije, bar do sredine 1920-ih...

И онда би се сви грлили, љубили и срећно живели наредних 1000 година....  :D

Link to comment

nisu morali svi, dovoljno je onih par miliona koji nisu pretekli posledice lične i političke patologije hazjajina.

 

to bi već bio gigantski korak napred, to bi bila "vrtoglavica od uspeha" što bi se reklo u ono sjajno vreme

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...