Jump to content
IGNORED

Igre


Marvin (Paranoid Android)

Recommended Posts

  • 3 weeks later...

tokom dugih sesija persone 4 – sad tome ima vec skoro deset godina – sam se cesto znao zapitati je li ta igra zaista toliko dobra ili mi se to moja visegodisnja apstinencija od pc gaminga zajebavala s mozgom. nakon odigrane persone 5, sumnje vise nema: ovaj serijal je prosto digitalni krek. moram priznati da je bilo dana kad mi se cinilo da persona vise igra mene nego ja nju, ali nakon redovnog punjenja baterija u slatkom zagrljaju sna sam se uvek vracao svez i odmoran. da parafraziram kotakuovu recenziju, persona mi je oduzela stotinu i pet sati zivota, ali dao sam joj ih dobrovoljno i bez kajanja ^_^

 

usput sam se prisetio zasto je persona ipak najpopularniji spin-off od citavog smt asortimana. mada mainline naslovi, digital devil sage, devil survivori i ostali svakako imaju cime da se podice, ne moze se poreci da imaju samo 1 brzinu: spasavanje sveta od zlih demona i bogova. s druge strane, persona dopusta igracu daleko vise slobode. ne ide mi se u novi dungeon? odlozicemo to nekih nedelju dana, a u medjuvremenu cemo se baciti na produbljivanje social linkova, odlazak na casove i blejanje s ortacima. uzgred, persona 5 je novi sampion u ovom pogledu: shibuya, shinjuku i akihabara su apsolutno krcati hotspotovima koje valja posetiti, a citanjem knjiga je moguce otkriti jos gomilu drugih manjih mesta poput ribarskog ostrva u ichigayi ili planetarijuma u ikebukuru. apsolutna sloboda koju igrac ima na raspolaganju je omamljujuca, i jedan od glavnih izvora zaraze koje igra poseduje. doduse, ja sam sebi svejedno nametnuo paklen ritam tako sto sam sve palate odradio u najbrzem mogucem roku da bi mi ostalo vise vremena za ostale aktivnosti <_<

 

sto se fajterskog dela igre tice, red je istaci da je borbeni sistem jos 1 element koji je persona 5 dovela do savrsenstva. randomly-generated dungeoni su stvar proslosti, ovde imamo sedam pazljivo dizajniranih palata od kojih svaka ima svoj identitet, ritam i zagonetke. za ljubitelje tartarusa (zar ima i takvih???), tu je uvek mementos, naizgled beskonacni dungeon sa sopstvenim sporednim questovima i nivoima. zanimljivo mi je da su pregovori s demonima nesto tezi u odnosu na japansku verziju: i ovde i tamo imamo cetiri glavna tipa odgovora, ali je u japanskoj verziji izgleda daleko lakse pogoditi kakav se odgovor zapravo ocekuje. u eur/usa verziji je to prilicno nejasno, i cesto rezultira propascu pregovora, a time i gubljenjem expa i prilike da se demon zapravo regrutuje. meni se iskreno vise svidja nasa™ verzija jer tera igraca na dodatno taktiziranje. bossovi su takodje odlicni, daju pristojan izazov i ne zahtevaju prakticno nikakvo grindovanje.

 

social linkovi su gotovo svi zabavni i vredni istrazivanja. ja sam bez koriscenja vodica, savescumminga i varanja na casovima i kontrolnima uspeo da svaki social link doteram do maksimuma, na sta sam neizmerno ponosan ^_^ bukvalno se sve svelo na to da li cu zadnjeg dana dobiti priliku da se vidim s haru, i pao mi je kamen sa srca kad sam video da je tu i da je spremna za poslednji apgrejd. fortune i temperance konfidante vredi zavrsiti sto je pre moguce, s obzirom da pruzaju vise vremena za odradjivanje svega ostalog. favoriti u pogledu price su mi bili emperor, hierophant, hermit, death i sun. za waifu sam uzeo makoto, mada sam pred sam kraj shvatio da je pravi izbor verovatno bila tae takemi :( dobro, reci cemo da to ostavljamo za new game plus...

 

prica i dijalozi su takodje kvalitet, ali cini mi se da je persona 4 ipak posvetila vise paznje glavnoj ekipi i njihovom prijateljstvovanju™. to je valjda najveci razlog zasto u personi 5 nista ne udara toliko jako kao finale na peronu u prethodnoj igri, ali onaj osecaj da po zavrsetku igre za sobom ostavljate dragog prijatelja je i dalje tu. video sam da je anthony burch na tviteru nesto kenjao na racun loseg prevoda, ali ja nisam primetio nista sto bas bode oci. animacija je naravno velicanstvena, koliko u menijima, toliko i u samoj igri. japanski voice acting i megurov soundtrack su melem za usi i ostale delove tela.

 

za kraj bih istakao da persona 5 ipak nije savrsena igra koliko to izgleda iz ovog mog dopisa -_- doduse, jedina veca zamerka mi je bila sto igra cesto pretera u oduzimanju kontrole igracu: uz toliki svet i toliko toga za uraditi i postici, nije lako suociti se s cinjenicom da ponekad treba provesti par dana zaredom prolazeci kroz obaveznu ekspoziciju i nemati nijedan trenutak slobodnog vremena. ima tu jos par sitnijih nedostataka, ali oni blede u poredjenju s 100+ sati ciste i nepatvorene srece koje igra pruza. d hajp iz ril!

 

Edited by Calavera
Link to comment

what remains of edith finch je sasvim pristojna zabava, iako pati od preteranog oslanjanja na stil u odnosu na sadrzaj. radi se o kolekciji kratkih prica koje se bave ukletom porodicom finch, poznatoj po tome da gotovo svi njeni clanovi umiru od neprirodnih uzroka, cesto i kao vrlo mladi. u svakoj od ovih vinjeta preuzimate kontrolu nad jednim finchem i vodite ih u njihovu ranu smrt, dok misterija same kletve ostaje tajna do samog kraja igre. gameplay je izuzetno linearan, ali nijedna prica ne traje vise od deset minuta, pa se to nekako da preziveti. igra vrlo rano dostize svoj vrhunac sa storijom o molly i njenom zivotinjskom carstvu, ali vecina prica ima sta da ponudi u vizuelnom smislu. preporuka!

 

pbY3Sw9.jpg

 

igrao sam i driver: san francisco, koji nije ono sto sam mislio da ce biti, ali svejedno vredi da se proba. ja sam ocekivao voznju s pricom, a dobio sam novi flatout :D glavni fokus je na superherojskoj moci po imenu shift, koja omogucava igracu da momentalno napusti svoja kola i preseli se u bilo koja druga ili jednostavno krstari gradom u bird's eye modu. vecina misija se tako vrti oko tog brzopoteznog koriscenja shifta u cilju slupavanja kriminalaca/protivnika u trkama, izvodjenja trikova za novinarski kombi ili reimaginacije keanuovog speeda, a standardnih trka zapravo ima jako malo. ima tu i nekih misija koje se ticu price (jericho bezi iz zatvora, tanner ga juri), ali ista je toliko blesava da je jasno da sluzi samo kao izgovor za stvaranje armagedona na autoputevima sirom san franciska.

 

Edited by Calavera
Link to comment

Igram poslednjih par dana PlayerUnknown's Battlegrounds, MMO Survival. Pravio je isti lik koji je napravio Arma 2 mod DayZ i radio kao savetnik na developmentu H1Z1. Nevidjeno zarazna igra. Bacate se vas 100 iz aviona na 8x8 km mapu (negde u Ukrajini mind you) bez ikakve opreme osim padobrana. Pri prizemljenju krece jurnjava za opremom, oruzjem, kolima i polako napredovanje u bekstvu od radioaktivnih krugova (zona), koji se smanjuju i pozicioniraju na random lokacije po mapi. Ostanak van zone znaci sporu ali sigurnu smrt tako da je sve u pravovremenom pozicioniranju i kretanju. Sve to naravno dok vrebate i ubijate jedni druge. Kraj je u najmanjem krugu uz Highlander moto: "There can be only one!" Naravno postoji i ekipni mod, koji mi deluje jos zaraznije i zanimljivije gledajuci strimere na Twitchu.

 

Ne pamtim kad me je neka pucacka igra ovoliko navukla.

Link to comment

da, i meni to deluje brutalno zabavno kroz strimove, pogotovo u timskoj igri. preporuka za sovietwomblea na twitchu, u zadnje vreme igra valkyria chronicles u singlu i pubg sa svojim klanom u multiju. ako niste upoznati s njegovim likom i delom, evo po cemu je najvise poznat:

 

Link to comment

Ja najcesce gledam Sacriela kad je PUBG u pitanju. Odlican je igrac, ima ekipu, daje dobre savete i komentarise sva zbivanja u igri. Pre neki dan im se pridruzio i Day9, bilo par sati dobre zajebancije.

Link to comment

Završih konačno Divinity: Original Sin Enhanced Edition koji sam počeo oko Nove godine (nedostatak vremena čini svoje). Ako ne računam Mass Effect-ove, prva igra koju sam završio u poslednjih 10 godina, još od Planescape: Tormenta, i zbog toga se osećam posebno lepo. Jbg, decenija igranja MMO-ova je uzela svoj danak, i nekako mi taj igrački period sada izgleda prazan - jeste tu bilo i WoW-a i LOTRO-a i STO-a i Guild Warsa, ali se opet ne osećam ispunjeno, i ne razmišljam o njima sa istom emocijom kao na Baldurs Gate ili Morrowind. Znam sigurno da im se neću više vraćati, pa dok mi se skida Pillars of Eternity sa Steama, da prozborim koju o D:OS EE-u.

 

Pre svega, mislim da je D:OS jedna prelepa igra, iako svakako ne i najbolja koju sam igrao. Suštinski ona ima dva solidna nedostatka - relativno kliše priču u kojoj se opet spasava svet od konačnog uništenja, a koja baš nije ni vođena na najbolji način (prelagano se otkriva sve unapred, prebrzo igrač stiže u vandimenzionalni plane i uopšte se ne gradi lagano kako bi trebalo) i inverznu težinu, gde pred kraj ni borbe ni zagonetke ne predstavljaju naročit izazov (ni Trife, ni Leandra ni Void Dragon nisu imali nikakve šanse da me savladaju, kod Leandre sam čak skipovao turnove bez da radim bilo šta, jer sam čekao da joj istekne Invulnerability, a ona mene nije mogla nikako da ošteti). Što se težine tiče, moguće je da na većem nivou to može biti izazovnije (ja sam igrao na Core nivou), ali priča ostaje takva kakva je. Uopšte, kvalitet pisanja je verovatno i najtanji deo igre, pa osim osrednje priče nema ni preterano upečatljivih NPC-ova (Arhu, Icara i Zixzax su onako, drugi ni toliko), ni antagonista, ni companiona (ja sam vodio Bairdotr i Jahana, i oni su onako osrednji).

 

Ipak, bez obzira na napred navedeno, D:OS je jedna veoma zanimljiva i pitka igra, prijatne grafike lepih boja, odlične muzike, na trenutke veoma solidnog humora (troll tollovi, nadgrobne ploče u Cyseal katedrali), i što je najvažnije, više nego solidnih kvestova, koji se često mogu rešiti i na više od jednog načina ako se malo mućne glavom. Upravo ta osobina da podstiče igrača da razmišlja u toku igranja je verovatno i najbolja karakteristika igre, jer te stalno tera da ideš napred, istražuješ, eksperimentišeš sa zagonetkama, kraftingom, itd. i ni u jednom trenutku nije dosadno ni razvučeno. Borbe su u prve dve trećine igre odlične (ko voli turn-based), ne preteške, ali ni isuviše lagane, sa dosta taktike, korišćenja prepreka, karakteristika sredine (bacanja elektriciteta u vodu ili maglu, paljenja ulja, gašenja vatre kišom, itd.), a ko voli može da ih rešava i na alternativne načine (npr. ostavljanjem bureta ulja iz sneakinga u masu neprijatelja i onda bacanjem fireballa na bure iz bezbedne daljine). U svakom slučaju, topla preporuka za sve koji vole RPG-ove iz doba BG, IWD i ostalih klasika.

 

Evo, gotov je PoE. Znam da me čeka značajno drugačije iskustvo, i njemu se radujem, a PoE ćemo videti. Do tada možda bude gotov i D:OS 2, koji se uveliko radi, a možda se konačno nakanim da odigram sva tri Witchera. Samo da bude vremena.

Edited by Ayatollah
Link to comment

red dead redemption je dobra zabava, ali me nije preterano vukao da ga igram. mislim da je najveci problem sto se ovde prakticno radi o mesavini gta i divljeg zapada umesto o punokrvnom westernu (cenim da sam dovoljno strucan da ocenim to, skoro sam procitao prvih sedam albuma blueberryja i opet odgledao unforgiven ^_^). previse je tu klasicnih rockstarovih stereotipa za pravu imerziju, mada je posteno reci da i meni tolerancija na iste opada kako godine prolaze. kraj je solidan, ali sam od pocetka znao sta sta ce se desiti s obzirom da prethodnih sest godina nisam proveo u pecini <_< same misije su mi isto delovale prilicno jednolicno, a na rancu su bukvalno pocele i da se ponavljaju. shvatam sta su hteli da postignu u pogledu price i pacinga, ali devet misija je stvarno previse.

 

sadrzaj van glavne price je dosta bolji, pogotovo ako se forsira putovanje konjem, a quick travel u potpunosti ignorise. ima tu bounty huntinga, lova na divljac, revolveraskih obracuna, pripitomljavanja konja, potrage za retkim biljkama, tamanjenja banditskih sklonista, znaci svega onoga sto i treba da bude u 1 westernu. jedino sto mi je tu smetalo su random encounteri, svaki put kad bih zakoracio u neko iole naseljeno mesto, naleteo bih na onog nesretnika koji kuka da su mu ukrali konja :isuse: sve u svemu, nije lose, samo sto mi se cini da igra 1 deo hajpa duguje svojoj relativnoj eksluzivnosti.

Link to comment

telltaleove igre u principu nisu moja solja caja™ (mozda zato nisam odigrao nista od njih jos od prve sezone sama & maxa ^_^) ali drago mi je sto sam napravio izuzetak za the wolf among us. cini mi se da je kvalitet price i dijaloga tu negde u rangu prvih par trejdova fablesa, a taj strip ipak nije bezveze postao onoliki hit :D neki likovi malo odudaraju od svojih stripovskih verzija, ali ono najbitnije je da je setting verodostojno prenet i fino prezentiran. rezija i boje su iznenadjujuce pristojni, sto je prilican bonus za igru ovakvog tipa, a s ovim endzinom verovatno i ne moze mnogo bolje od ovoga. kad se sve sabere, ima tu vise nego dovoljno materijala da se zanemare siromasni avanturisticki elementi i bezvezni qte eventi. ne bih rekao da cliffhanger na kraju zavredjuje losu reputaciju, s obzirom da je ipak igrac taj koji donosi konacnu odluku.

Link to comment

nisam previse upucen, ali the division, ashes of the singularity ili the witcher 3? mislim da vise nema nekog ultimativnog benchmarka poput crysisa.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...